Najnovija studija koja se bavi klasnim sistemom u Disneyjevim i Pixarovim poznatim animiranim filmovima, pokazuje da u njima siromaštvo nije ništa strašno, dok su bogati sretni kad mogu brinuti o svima ostalima. Na temelju Disneyjevih crtića može se zaključiti da pripadnost  radničkoj klasi ljude čini sretnima. 

Nova studija sociologa sa Sveučilišta Duke pokazala je da su klasni stereotipi osnaženi u najvećim Disneyjevim filmovima, navodeći mlade gledatelje da prihvate svoju sudbinu i poručujući im da ih jedino težak rad može izvući iz siromaštva.

Istraživački tim pogledao je 36 Disneyjevih i Pixarovih filmova. Likove su kategorizirali prema klasnoj pripadnosti, promatrajući kako se klasifikacija mijenja s razvojem priče. Rezultati su takvi da se samo 4 posto glavnih likova može okarakterizirati kao »siromašni«, dok su marljivost i snažan duh ključni pokazatelji socijalne mobilnosti. Samo jedan od likova koji pripadaju radničkoj klasi – a takvih je 16 posto među glavnim likovima –  zabrinut je zbog novca.

Studija pod naslovom »Benigna nejednakost: okviri siromaštva i klasne nejednakosti u dječjim filmovima« pokazuje da većina likova u Disneyjevim i Pixarovim filmovima pripada višoj i višoj srednjoj klasi, dok u stvarnom svijetu oko 25 posto američke djece živi u siromaštvu. Jedna od teza Disneyjevih crtanih filmova je da onaj koji želi ići naprijed, ambiciozan je i dobra je osoba, to može i postići. Međutim, svijet tako ne funkcionira. Prema spomenutoj studiji, djeca u dobi od dvanaest godina usvoje najveći dio američkih ideja o klasi – poput one da su siromašni ljudi lijeni, a bogati pametni i radišni. 

Budući da roditelji uglavnom ne vole s djecom razgovarati o klasnim pitanjima, zaključeno je da su većinu ideja o klasi djeca pokupila iz crtanih filmova. Kad bi se u filmovima prikazalo da se siromašni likovi jako trude, ali unatoč tome ne mogu krenuti naprijed, poruka da se težak rad ne isplati ne bi bila dobra za malu djecu – smatraju istraživači. Kao jedan od primjera navedena je scena iz animiranog filma »Aladin« iz 1992. godine, u kojoj ulični skitnica Aladin i bogata princeza Jasmina uspoređuju svoje sudbine zaključujući da su podjednako jadni. On je, naime, siromašan, a ona je nesretna jer joj drugi naređuju gdje da ide i kako da se odijeva.  

Siromašni i nesretni

Istraživanje provedeno na Sveučilištu Duke slijedi ono koje se bavilo prikazivanjem ženskih likova u Disneyjevim crtićima. Tako, primjerice, lik princeze – unatoč tome što je glavni lik – govori manje od muških likova. Studija koju su provele lingvistkinje Carmen Fought i Karen Eisenhauer pokazuje da su filmovi poput »Frozen«, »Ljepotice i zvijeri« i »Aladina« posebno oskudni u davanju glasa ženskim likovima. Postoji fenomen stereotipa princeze u Disneyjevim crtanim filmovima, takozvani »efekt princeze«. Mnogi kritičari slažu se u tome da su glavni ženski likovi u Disneyjevim crtićima mlade i lijepe djevojke u potrazi za muškarcem, koje nemaju drugih ambicija u životu. Takvi stereotipi, smatraju stručnjaci, nisu dobri u odgajanju djevojčica.  

Djevojčice se, naime, identificiraju s likovima princeza i žele izgledati poput njih. Glavni ženski likovi u Disneyjevim crtanim filmovima uglavnom su ljepotice tankog struka, duge kose i krupnih očiju, čime se nameću određeni standardi pojma ljepote. Kad je riječ o psihičkim osobinama, ovi ih likovi uglavnom nemaju – one su jednostavno lijepe i ne bore se za svoja uvjerenja nego samo čekaju princa na bijelom konju. Glavni sociološki problem je što se kroz te crtane filmove utječe na razvoj i oblikovanje djece; nameću im se određeni standardi ljepote i obrasci ponašanja te ih se uči o stereotipnim rodnim ulogama. 

I u popularnom »Frozenu« Disney se drži provjerenog stereotipa – riječ je o dvije sestre od kojih je jedna crvenokosa djevojka velikih očiju, malenog nosa i neprirodno vitke građe, a druga je plavokosa i također velikih očiju, malenog nosa i vitke građe. U jednom razgovoru Lino DiSalvo, američki animator i redatelj, izjavio je sljedeće: »Povijesno gledano, animiranje ženskih likova je uistinu teško jer moraju prolaziti kroz čitav spektar emocija – morate paziti da ostanu lijepe i vrlo su osjetljive na to.  Zbog toga je i film s dva ženska lika težak, kao i njihovo zajedničko pojavljivanje u sceni i izražavanje iste emocije, odnosno da Elsa kad je ljuta ne izgleda isto kao i Anna kad je ljuta«.

Dobre djevojke

Time je Disneyjev animator želio reći da je komplicirano animirati ženske likove zbog emocija koje one izražavaju, a zbog kojih možda neće u svakoj sekundi filma izgledati lijepo i savršeno. Dobar primjer za stereotipe je i »Snjeguljica i sedam patuljaka«. Ovaj crtić obiluje muškim likovima (lovac, patuljci), dok su dva ženska lika potpuno suprotstavljena. S jedne strane je dobra i lijepa Snjeguljica, a s druge zla maćeha. U analizi ženskih likova u Disneyjevim crtićima, autorica Mia Fadić zaključuje da je čišćenje jedina radnja koja je vezana uz Snjeguljicu u ovom filmu. Ona većinu svog vremena provodi u kući pospremajući i kuhajući. 

– Snjeguljica je tipičan lik za razdoblje u kojem je nastala. Ona je dobra, fina uglađena dama koja je poslušna i vezana za kuću. Ne opire se, nego prepušta sudbini i čeka princa da ju spasi. Jedina njezina karakteristika koja je izražena je ljepota. Drugi likovi je gledaju kroz tu prizmu. Žene u stvarnom svijetu, u tom razdoblju izgledaju slično tome. One nemaju velika prava, vezane su za kuću, čišćenje i odgajanje djece, te ovise o muškarcu. Uvijek moraju biti dotjerane i sređene, nose slične frizure kao Snjeguljica. Stavimo li taj crtić u kontekst današnjeg vremena, vidjet ćemo da djeca iz njega jedino mogu naučiti kako su dobre djevojke pasivne, ovisne o drugima, vezane za kuću i dakako moraju biti lijepe. 

S druge strane, ako se za nešto borimo i želimo u crtiću se to povezuje s neprihvaćanjem i ružnoćom. Ne zaboravimo da djeca u najranijoj dobi sve shvaćaju stvarno i ne mogu razlučiti što je dio mašte. To je problem jer se u crtiću Snjeguljica ne bori za sebe nego čeka svog izbavitelja. Time se djeca uče kako se ne trebaju boriti za sebe nego će se nekako uvijek sve na kraju dobro završiti – navodi Fadić.

Analizom crtića autorica je došla do zaključka da se žene u najpoznatijim crtanim filmovima prikazuju kao nemoćne domaćice koje su ovisne o muškarcu. S vremenom se ženski likovi nadograđuju i emancipiraju, ali bez obzira na to žene su pretežno podređene. Ne samo da se radi o položaju žena i muškaraca, radi se i o nametanju pojma ljepote. 

– San svake djevojčice je da bude princeza: ona je prekrasna, lijepog glasa, pristojna, dobra i svi je vole. Ali sve se te poželjne osobine upakiraju u određen fizički izgled. Djeca ne razumiju da one djevojčice koje nemaju dugu kosu, krupne oči, vitko tijelo s minijaturnim strukom, duge noge, male ručice i nožice isto mogu biti princeze. I tamnokose malo punije djevojčice isto mogu biti dobre i lijepe i ne moraju biti vještice – zaključuje Mia Fadić u svojem radu.