RIJEKA Razgovarao sam s guvernerom Vujčićem, mislim da za dvije godine možemo pokrenuti proces uvođenja eura, a za četiri godine bi to bilo u potpunosti provedeno, rekao je jučer u Berlinu hrvatski premijer Tihomir Orešković, izazvavši čuđenje kod poznavatelja domaće ekonomije, budući da je gotovo nemoguće da Hrvatska uvede euro prije 2021., odnosno 2022., kako je to nedavno i pojasnio guverner Boris Vujčić.

Vujčić je nedavno objasnio da je prvo potrebno zaokrenuti trend rasta javnog duga koji je trenutno i najveća prepreka uvođenju eura, pa potom nekoliko godina dokazivati da smo spremni održavati takav trend, negdje do 2020., i tek tada mogu početi pripreme u smislu ulaska zemlje u europski tečajni mehanizam, što traje još dvije godine.

Teško dostižan uvjet

 Možda je dakle Orešković mislio na pripreme koje u užem smislu znače da se bar dvije godine mora provesti u europskom tečajnom mehanizmu, te bi se u tom optimističnom scenariju euro dakle mogao uvesti najranije 2022., no ako jest, nije se baš najspretnije izrazio budući da pripreme u širem smislu znače usuglašavanje s Maastrichtskim kriterijima, pri čemu je nama najteže dostižan uvjet o udjelu od 60 posto javnog duga u BDP-u, a s njima se ne može početi 2020., već odmah i na njima treba raditi permanentno, budući da je trenutni udio javnog duga u BDP-u od 90 posto zaista visok.

– Istina je da smo razgovarali o procesu uvođenja eura i pretpostavljam da je premijer mislio na to da bi za oko četiri godine, dakle 2020., mogle početi pripreme za uvođenje eura ulaskom zemlje u europski tečajni mehanizam, što je samo po sebi već dosta jako jamstvo da će se euro uvesti, no i to traje dvije godine. Ali uvesti euro već za četiri godine, objektivno nije moguće – rekao nam je jučer Vujčić.

Općenito je prvi preduvjet za smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u (selektivna) štednja, ali prije svega ubrzanje gospodarskog rasta, pri čemu bi on morao biti bar 4 posto, odnosno bar jednak kao visina kamata koju na kredite plaćamo jer se u suprotnom, budući da su one više, stalno stvara novi dug i povećava gruda snijega.

Problem javnog duga

Udio proračunskog deficita od 3 posto u BDP-u više i nije toliki problem budući da je prošla Vlada pokrenula rast, pa se i proračun počeo uravnotežavati, a na ovoj je dakle da rast poveća toliko da se i dug počne uravnotežavati. Stopa inflacije nije prepreka (imamo čak deflaciju), a uvjet stabilnost tečaja smo oduvijek jedino i ispunjavali. Postoji i uvjet konvergencije kamatnih stopa, pri čemu one ne smiju biti puno veće (ne više od 2 postotna boda) no u zemljama eurozone s najnižom inflacijom, no kod nas su povezane s kreditnim rejtingom, a on je opet povezan s javnim dugom.

Ono što međutim posebno strši u Oreškovićevoj izjavi jest činjenica da je sam po stupanju na dužnost među ciljevima koje misli postići naveo i spuštanje udjela javnog duga na samo 80 posto do 2020., te rast BDP-a od 3 posto. To naravno nije dosta da bi se počeo uvoditi euro, ciljeve su ekonomisti ocijenili totalno neambicioznima, pa ili je premijer revidirao prvotne ciljeve tako da budu usuglašeniji s ciljevima monetarne politike, ili je naprosto previdio povezanost javnog duga i uvođenja eura.