Ukidanjem programa plus, a posebno programa 72 sata za onkološke bolesnike, ministar zdravlja Dario Nakić izazvao je pravu pobunu pacijenata koji su njegove poteze doživjeli kao gubitak sigurnosti da će biti pravodobno liječeni. On sam to ne priznaje jer iza kritika, kaže, ne stoje pacijenti, već udruge koje podržava nepoznat broj ljudi.

– Nisam izazvao pobunu pacijenata, već nerazumijevanje jedne udruge. Ukinuo sam nešto što nije ni postojalo, osim u jednoj ustanovi. Dapače, sam sam prije nego što je taj program krenuo, dijagnosticirao maligne bolesti kod pacijenata, dogovarao daljnji način liječenja i uopće ne mislim da sam štetio pacijentu ako sam dogovorio operaciju nakon sedam dana. Osim potrebe da se uzbunjuju pacijenti, u javnosti se stvara unezvjerena slika, a za to nema razloga. Pozivam javnost da se vodimo stručnim smjernicama.

Najavili ste da ćete riješiti problem čekanja kod onkoloških bolesnika?

– Već jesam. Dosad nije bilo problema u vremenu otkad postavite dijagnozu dok pacijent dođe na operaciju. Duboko sam uvjeren u profesionalnost i savjest svih liječnika u Hrvatskoj, da nisu ostavljali maligne bolesnike da se snalaze sami, kako stignu. Problema je bilo kad nakon operacije počinje liječenje kemoterapijom ili zračenjem, kad onkološki bolesnici nisu mogli dobiti termin za dijagnostičke pretrage da mogu nastaviti liječenje. Poslao sam uputu ustanovama, iako su  mnoge to i dosad radile, da daju prednost tim pacijentima, da formiraju prioritetnu listu jer ti ljudi ne mogu čekati šest mjeseci na CT ako moraju na terapiju.

Prihode zdravstva namjeravate popraviti naplatom nadstandarda. Jeste li to pitanje usuglasili s koalicijskim partnerima, s obzirom na to da je Most priopćio da treba razmotriti je li nam nadstandard potreban u ovom trenutku?

– Apsolutno. Ništa nije gotova stvar, razgovaramo o mogućnostima koje nas u perspektivi čekaju. Neke osnove smo međusobno raspravili, naravno da ćemo još razgovarati da to jasno definiramo i vidimo što bi moglo ući u nadstandard, a što ne bi. I sad imate nadstandard, ljude koji odu u  privatne klinike i ugrade titansku endoprotezu.

To su privatne ustanove. Ovdje govorimo o javnom zdravstvu…

– Dobro, ali ako se pacijentu da mogućnost da to obavi u bolnici uz nadoplatu ili osiguranje koje to pokriva kako bi taj novac ušao u zdravstveni sustav, što je tu loše?

Pa činjenica  da po prvi put  u javno zdravstvo uvodite razliku između dviju kategorija pacijenata – one koji mogu platiti bolju uslugu i one koji to ne mogu.

–  Ne. Mi već sad imamo u društvu tu razliku. Da bismo mogli povećati prihode unutar toga, da bi kvaliteta usluge prema pacijentima bila što veća…

 …prikupit ćete novac od bogatih.

– Upravo tako. Sustav bi krahirao kad bi došli u  situaciju da netko ne može dobiti pace maker jer je iz Ličkog Osika ili Iloka. Onda pada sustav, i ništa ne znače zlatni satovi. Naša je dužnost što više povećati kvalitetu postojećeg sustava zdravstva.

Ako donosite nadstandard ili košaricu, ma kako to zvali, morate odrediti količinu zdravstvenih usluga zajamčenu svakom građaninu koji ima osnovno zdravstveno osiguranje. To znači da će jedan dio usluga morati otpasti.

– Ili ćemo postojeće stanje nadograditi uslugama koje sad nisu definirane. Recimo, imate endoprotezu od titana. Jedan dio pacijenata je ugradi u našim bolnicama, a dio ne.  Sad je na snazi nejednakost. U kardiologiji imate stentove s vrlo dvojbenim i sumnjivim ishodima liječenja, a triput su skuplji. Kako reći tko je tu oštećen, ovi koji dobiju jeftiniji stent ili oni drugi? Treba urediti sustav tako da svi znaju na što imaju pravo, i da mi znamo čime možemo raspolagati.

Nadstandard bi, kako ste rekli, plaćali oni koji to žele. Problem je u tome što nema pacijenta koji ne želi bolji stent ili bolji umjetni kuk, ali mnogi za to nemaju novca. Gdje je tu solidarnost i socijalna osjetljivost?

– Ponovo ću karikirati. Tko želi bolji kuk, otići će u Švicarsku, u privatnu kliniku, i to napraviti.

Intervju pročitajte u Novom listu u ponedjeljak