Ovako je, ima ohoho godina, na početku svoje karijere pjevao Marijan Ban, odnosno Daleka obala. Gušt ih je bio slušat u to vrijeme posvemašnje nevinosti, sve da o brodovima veze nemate. Ne mora, naime, svatko tko je uz more rođen, nužno voljeti barke i barčice, jedra i špinakere, snažne motore ili retro vesla. Ima ih, ima nas, koji o brodovima svake vrste ne znamo ništa, makar da su nam očevi ruzinu u škverovima tukli. No, valjda urednici slijede neku drugu, unutranju i samo njima znanu logiku kad takve nevježe šalju na Sajam nautike na Zagrebačkom velesajmu, valjda da rade samo selfije kraj morskih mrcina svjesni da nemaju tih para za išta drugo – literarno i bukvalno. Para ima eventualno za kupovinu knjige »Mudrost hrvatskog naroda«, makar malo plaši činjenica da se sva mudrost jednog naroda prodaje za ciglih 49 kuna.

Čim se na ulazna vrata uđe, prvo što upada u oči, osim štanda s knjigama i hrvatske mudrosti dakako, jest gužva za nagradnu igru. Svi bi ispunili kupon pa da Svevišnji baš njih plovilom nagradi. Zatim upada u oči da svijeta ima makar je kišni i radni dan. Onda shvatiš da u želucu kruli dok miris kobasica i kotlovine puni nozdrve, jer vjetar to u nozdrve nosi. A onda eto i prvoga, pravoga broda, pa još takvog da na njemu piše veklikim slovima – novo! Novo, a je li naše, kad je sajam međunarodnog karaktera!?

Daleko od mora

– Ovo je naše, djelo naših ruku i uma. Firma Remia plast iz Kerestinca pokraj Zagreba ih gradi – kazuje Marko Čakširan, inženjer brodogradnje zadužen da posjetiteljima sve objasni glede ljepotana iz Kerestinca.

Elem, eto dokaza da se ne mora brod uz more gradit.

– Ovakav kakvog ovdje vidite, otprilike 180.000 kuna – na to će Čakširan, taman da elan u posve prosječnog Hrvata na naglo padne tako da ga ni afrička šljiva podigla ne bi.  

Ali i to dizanje bijele zastave u samom startu zapravo je pokazatelj posvemašnjeg neznanja u reporterskog para. Uvijek, naime, može skuplje, veće, brže i tko zna što još ne. Uz to, kod tih izložbenih modela često je, očito ime znak. Kad se nešto zove »Adrenalina«, onda valjda i mora izgledati k’o zvijer.

Kući – samo vikendom

– Recite vi nama što se to čovjeku mota po glavi dok gleda ovakvu mrcinu – naivno pitamo mladog gospodina očito zainteresiranog za Adrenalin(u).

– Eurojackpot – k’o iz topa će mladi Riječanin, koji nam, na žalost nije želio otkriti identitet da ga doma ne razvlače.  

– Bit će da bi otišli na more, pa se kući ne bi ni vraćali – velimo.

–  A bi. Povremeno. Vikendom – smije se on.

Ozbiljniji je zato kad kazuje kako je sajam bio znatno bolji recimo 2011. i 2012., a kao dokaz nudi podatak da je tada bilo desetak štandova s opremom za podvodni ribolov, a sada ih je tri, četiri, baš kao što su, veli, popusti bili 25, 30 posto, a sada su 10.

No, vratimo se mi crnoj zvijeri; firma Lomac, model »Adrenalina 9.5«, izložena verzija ona složena po želji kupca. Sve nam to nabraja Teo Hajduk, menedžer Lomaca za Hrvatsku. Po želji kupca! Pa, što može poželjeti više od ovoga?!

– Može još samo poželjeti lijepo vrijeme – na to će Hajduk.

Neda se smesti ni na upit tko to, svege mu, kupuje.

– Kupuju ljudi koji znaju šta valja, znaju što je kvaliteta, cijene to. Kupuju oni koji imaju novaca, a žele imati jedan mobilni tenk, verziju broda s kojim se jednostavno upravlja, s kojim se možeš ugurati između dva broda bez problema, jer su tubusi, a nije plastika, brod koji je ekstremno brz, stabilan, siguran, atraktivan – nabraja.

I brod koji košta…!?

– Ovaj konkretno, sređen i s dva puta 300 konja, 1,5 milijuna  kuna, s uključenim PDV-om – kaže Hajduk.

Izložbeni primjerak je, inače, prodan. Drugi samo što nije naručen.

Ali, kako kaže Hajduk, razlozi za biti na sajmu su drugi.

Morate biti u điru

– Ovdje je jednostavno mjesto gdje se sretnemo, mi i naši kupci. Dođu iz svih dijelova Hrvatske, popričaju, vide što je nova. Netko bi mijenjao, netko kupovao, netko dođe kupiti motor.

Morate, kako se to lijepo kaže, biti u điru – zaključuje Hajduk.

– Ma, ovo se ne čini k’o brod za na ribe ići – velimo.

– Ma kako ne! Ovakvoga naročito lignje vole. Za njih se pokazao izvrsnim – tvrdi Hajduk i to na osnovu vlastita iskustva.

E da, oči se da pariti na sajmu i na milijun i pol kuna, ali i na 1,8 milijun i osamsto tisuća kuna, koliko košta čudo u susjednom paviljonu – bijeli gumenjak. Tko toliko ima pa čudo kupi, na dar će dobiti i Seabob, »igračkicu« koja vas može dovući 30 metara duboko u more brzinom do 20 kilometara. Šest brzina ta igračka ima i košta »samo« 7000 eura.

Malo dalje eto ti, recimo, i štanda s vršama, onima na sklapanje uz simboličan reklamni, ili životni slogan »recesija je za nama, budućnost je u vršama«. A kad smo već kod slogana, možda je najaktualniji onaj na štandu Surf shopa – imamo sve daske koje vam fale! Ma, vratiti se valja brodima, jer veliki bi propust bio doći, a ne vidjeti što radi Brodogradnja Pičuljan sa i iz Raba. A tamo ljepota zvana 980!    

Ponosni na tradiciju

– Ovo je jedan od naših većih modela, ne i najveći. Ima jedan metar veći. Sam broj 980 znači da je brodica dužine trupa 9.80 metara, preko svega je 11 metara. Jedna od karakteristika naših brodica, osima vrhunskog dizajna i moderne tehnologije oslonjene na 80-godišnju tradiciju, je pomorstvenost, brzina, ponašanje na moru i mogućnost korištenja u svim uvjetima mora, u sva godišnja doba – kazuje vodeći čovjek Brodogradnje Pičuljan, Romano Pičuljan.

Vidi se, ponosan je na učinjeno, na izloženi brod. I red je tako, no koji je to njemu najdraži moment u tom procesu gradnje, od nacrta do izlaska broda na more?

– Uvijek je najdraži trenutak kada se brod isporuči, kada isplovi, kada izađe iz brodogradilišta. To je i inače najsvečaniji dio, a nešto što je jako lijepo je i naći svoj brod u nekoj drugoj luci, marini, ili čak na drugom kraju svijeta – priznaje Pičuljan.  

Tržišta, veli, ima. Pičuljan brodogradnji veći postotak kupaca čine oni domaći, zatim Talijani, makar njihovih plovila ima i u Japanu, Francuskoj, Španjolskoj…. Je li se to dobar glas daleko čuje?

– Dugo smo na tržištu, od 1936. se naša obitelj bavi brodogradnjom na Rabu, na istom mjestu gdje smo i sada. Imamo još i izdvojene pogone u Rijeci, a ta tradicija i taj neprekidni rad dovode do nekakvog rezultata – kaže Pičuljan.

Uglavnom, preživjelo se svakakvih perioda, a bome se i svašta kroz godine izmijenilo.

– Sve mi možemo preživjeti, ali nije bilo lako i još uvijek nije lako. Još se ta ekonomska kriza osjeti. Nekakve su naznake poboljšanja, ali ne znam hoće li ikada to doći na razinu na kojoj je bila nautička proizvodnja 2006. i 2007. , kada je bila u zamahu pogotovo u Hrvatskoj – smatra Pičuljan.

Uglavnom, kako veli, tržište se stalno mijenja i to treba pratiti. U Brodogradnji Pičuljan su se tako, kako kaže, zadnjih godina dosta angažirali oko hibridnih pogona, pa nešto oko radnih brodica, napravili su redizajn nekih postojećih modela, pojačali servisnu djelatnost. To je neki recept za dalje, kaže Pičuljan. Inače, njegov izložak stoji 251.600 eura bez PDV-a, mrvu više nego li košta brod do, 239.000 eura.

Mrvu veći

 Zato je taj do mrvu veći, ako ne i najveći na sajmu, 12 metara dug. »Mirakul« mu ime, tvrtka Grginić jahte.

– Dvanaest metara dug, četiri širok, tri kabine za spavanje, mali salon, kuhinja …, stručno će Martina Vuleta.

Ima toga još, recimo ono da je sve tu elektronski, sve »na botune«, a da užitak bude potpun tu je i mali vanjski hladnjak i slavina da se ne mora za svaku žeđ ići pod palubu.

– Ovo je samo za gušt, gušt i gušt – uviđa neznalica.

– Za gušt –  slaže se Vuleta, kojoj još samo nedostaje da se u tom čudu i provoza.

Uglavnom, bi sajam. I dobro je, slažu se svi akteri, da ga ima. Na izlasku opet gužva za nagradni kupon. A tu negdje pred izlazom valjda jedini izložak o kojem neznalice bez para smiju razmišljati. Mali gumenjačić, ne može manji, a ime mu Grand Elf E210. Uz popust, bez PDV-a ravno 499,42 eura!  Ha!  Pa da nije za zapjevat!