Tea Tulić: Rijeka gubi sluh za nezavisnu kulturu

Snimio Nenad REBERŠAK

Posljednjih godina uvjeti za rad postali su  gotovo neizdrživi. Ali  ljudi kojima su uskraćena sredstva ipak nastavljaju, iz bunta, raditi to što rade. Poruka koju iz toga iščitava kulturi nesklona vlast i javnost jest – »Vidi, pa oni to mogu i bez novaca«... a to je štetno

ZAGREB »Ne čitajte knjige na čijim koricama piše da oduzimaju dah! Knjige trebaju davati, a ne oduzimati« – odzvanja glas Tee Tulić na jednoj od dojmljivijih pjesama na »Albumčetu«, glazbeno-književnom projektu što ga je ostvarila u suradnji s kolektivom Japanski premijeri, a čijim je predstavljanjem preksinoć u zagrebačkoj Booksi započeo ovogodišnji ciklus »Književnog budoara«, programa tribina na kojima se govori o međuprostorima između glazbe i drugih umjetnosti.

Tea Tulić intenzivnije je počela istraživati te međuprostore prije tri godine, dok je boravila u Beogradu kao stipendistica Krokodilove rezidencije za pisce. Tamo je dane provodila u dugim šetnjama gradom, a iz tih šetnji nastali su kratki prozno-poetski zapisi kakvi su obilježili njezin hvaljeni prvijenac »Kosa posvuda«.

Umjesto da se odmakne od Rijeke, s Rijekom se iz Beograda još intenzivnije povezala: zapise nastale u peripatetičkim mjerenjima grada čitala je svake večeri i snimala se, a zvučni zapis slala kolegi Enveru Krivcu, koji je onda te crtice koristio kao ishodište inventivne glazbe koja je njihov zajednički projekt »Albumče« učinio tako zanimljivom pojavom u domaćem multimedijalnom prostoru.

U Booksi je riječka autorica naišla na zahvalnu publiku, koja je sa zanimanjem pratila njezinu priču o umjetničkom projektu koji izmiče žanrovskim ladicama, a i njoj samoj ga je teško definirati.Imperativi moderne kulture

– »Albumče« je nastalo iz ravnopravne komunikacije književnosti i glazbe; glazba tu nije samo pozadina, kulisa, kao u takozvanoj »spoken word« poeziji koja u Americi živi intenzivnim životom, i čijim se autorima divim… Ono što je povremeno zajedničko ovom projektu,  »spoken wordu« i slam poeziji, to je da je stav jasan i izravan, a igre riječima naglašene – rekla je Tea Tulić, koja u ovom umjetničkom polju nema izravne prethodnike, barem ne kod nas. Kao nekovrsne srodnike spomenula je Radu Šerbedžiju i njegove govorene pjesme, te Ivanu Sajko. Od svjetskih zvijezda performansa koji se oslanjaju i na glazbu i na tekst, navodi pak Laurie Anderson.

Tea  Tulić u Booksi je gostovala na tribini »Književnost, između«, jednoj od ukupno pet tribina u sklopu »Književnog budoara«. Ostale tribine  bave se stripom (»Strip-tease« Matka Vladanovića), pristupom književnosti iz antropološkog kuta (»Krnja književnost«), istraživanjem mikrokozmosa pisca (»Piščev dnevnik« Davida Albaharija) i suvremenom književnom produkcijom (»Od korica do korica«). Neki od gostiju ove sezone bit će kanadski filozof i teoretičar kulture i politike Mark Kingwell, spisateljica Ildiko Lovas, strip autor Alem Ćurin, teoretičarka dječje književnosti Marijana Hameršak, antropologinja Nevena Škrbić Alempijević i drugi.

Gostovanje Tee Tulić u Zagrebu bilo je koncipirano kroz slušaonicu dionica »Albumčeta«, čitanje ulomaka iz njezina opusa te razgovor s njom. Sa svježim dojmovima netom održane Noći velikog čitanja, pročitala je priču koju je premijerno predstavila riječkoj publici – ljubavnu priču o nekonvencionalnoj ljubavi pasivne žene i dječaka-muškarca koji radi u otočkoj tvornici za konzerviranje riba.

Govorila je kritički o imperativu moderne konzumerističke kulture da se književnost dostavi publici u dopadljivo upakiranom kompletu s trikovima za zabavljanje publike.

– Književnost je intimna, samotna stvar koja raste iz samoće. Ne treba je opterećivati takvim zahtjevima, kaže Tulić.

Zanimljivo je bilo čuti autoričino razmišljanje o važnosti ritma u tekstu, koji nikad ne zanemaruje u pisanju. – Naša su tijela vibracije, naš krvotok daje ritam našem životu, važno mi je da i moje rečenice imaju ritam, zato ih čitam naglas, zato slušam glazbu dok pišem, a ponekad i taj vanjski ritam onoga što slušam uđe u tekst, rekla je Tulić, koja priznaje da se ne snalazi u duljim pripovjednim formama, da je baš u kratkim, fragmentiranim tekstovima »kod kuće« i da uživa u tome da i od proze i od poezije uzme ono što joj treba, ono što joj odgovara. Da je tradicionalna poezija ne odbija falusoidnim stupcima, možda joj i ne bi prkosila horizontalom svojih pjesama u prozi…

Kao dugogodišnja voditeljica Katapulta, organizacije koja je pružala priliku mladim autorima, Tulić se raduje tome što je današnja književna scena u Rijeci tako vidljiva i živa, što prije desetak godina nije bio slučaj. Kritična je, međutim, prema lokalnoj vlasti koja kulturu zanemaruje.

– U Rijeci je uvijek bilo sluha za nezavisnu kulturu, ali posljednjih godina stvari su se promijenile i uvjeti za rad postali su teški, skoro i neizdrživi. Ali kultura ide dalje, ljudi kojima su uskraćena sredstva ipak nastavljaju, iz bunta, raditi to što rade. Poruka koju iz toga, nažalost, iščitava kulturi nesklona vlast i javnost jest »Vidi, pa oni to mogu i bez novaca«. A to je štetno – kaže Tulić, koja gaji vjeru da će umjetnost postajati vitalnija, kvalitetnija i progresivnija u teškim društveno-političkim vremenima.

– Blagostanje vodi u dekadenciju, a teške prilike rađaju progresivna djela. To je paradoks koji je potvrdila povijest, koji se stalno obnavlja, rekla je Tulić.