Okolina trga Place de l’Yser u Bruxellesu poznata je kao teritorij prostitutki iz Albanije. Taj trg je samo nekoliko kilometara udaljen od centralnog gradskog trga Grand Placea, koji svakodnevno posjećuju tisuće turista. Oko podneva, poslije kave u obližnjem kafiću, žene izlaze na ulicu čekati klijente. Deset minuta seksa košta manje od 50 eura. Eva je zgodna žena duge kovrdžave kose i krupnih crnih očiju. Ima 31 godinu i bez ustezanja govori o klijentima, cijenama, seksualnim pozama i tučnjavama između žena koje rade u istoj ulici. 

»U Bruxelles sam došla sa zaručnikom, prije 14 godina«, sjeća se Eva (ime je izmišljeno, kao i imena drugih prostitutki spomenutih u članku). Muškarac kojeg je voljela rekao joj je da »mora podnijeti žrtvu za njihovu ljubav« – mora pristati na seks s drugim muškarcima, da bi zaradila novac za njihov zajednički život. Prije nego što je shvatila šta se događa, Eva je postala žrtva sex traffickinga – ili, kako se to zvanično naziva, šverca žena radi seksualne eksploatacije.

Prema izvještaju Ujedinjenih nacija iz 2010., čak 140.000 žena u Europi žrtve su sex traffickinga, a jedna trećina njih potječe s Balkana. 

Posljednja dva desetljeća, na tisuće žena i djevojaka je odvedeno iz Albanije u zapadne zemlje da bi bile eksploatirane kao seksualno roblje. Švercom žena bave se dobro organizirane bande, ponekad i uz suglasnost porodica žrtava, a stečeni novac peru kupovinom nekretnina u Albaniji, tvrde eksperti i predstavnici policije.

Pokušaji da se takve grupe razbiju nailaze na velike prepreke. Uspješno gonjenje počinitelja podrazumijeva međunarodnu suradnju u vođenju kompliciranih istraga, a poznato je da kriminalci mogu lako potkupiti pravosudni sistem Albanije, jedne od najsiromašnijih zemalja u Europi. 

»Korupcija i kratko zadržavanje policajaca u službi direktno utječu na sposobnost policije da rješava slučajeve traffickinga. Problem predstavlja i moguće sudioništvo državnih službenika u takvim poslovima«, kaže se u odjeljku o Albaniji u Izvještaju o trgovini ljudima za 2015. godinu koji je objavio State Department . Također se ističe da je u trenutku objavljivanja ovog izvještaja u srpnju »u parlamentu bio aktivan poslanik optužen za umiješanost u krivična djela povezana s trgovinom ljudima«. Zbog toga su mnoge od žrtava koje su se uspjele spasiti od kriminalaca poslije izvjesnog vremena bile prinuđene vratiti se prostituciji, budući da su odbačene od svojih porodica i zajednice, a država im ne pruža dovoljnu pomoć za započinjanje novog života. 

Zapanjujuća statistika 

Prema neobjavljenom izvještaju albanske policije iz 2007., u koji je Balkanska istraživačka mreža (BIRN) imala uvid, najmanje 5.162 žena i djevojaka su između 1992. i 2005. godine bile žrtve sex traffickinga i eksploatacije. Približno 22 posto žrtava su bile maloljetne u vrijeme kada su završile u rukama kriminalaca; sedam posto ih je kidnapirano i silovano ili su njihove porodice bile ucjenjivane; četiri posto su u seksualno roblje prodali članovi njihovih porodica. Nakon perioda na koji se izvještaj odnosi, identificirano je još oko 1.000 žrtava traffickinga, navodi se u godišnjem izvještaju o kriminalu koji objavljuje državni tužilac.

Ova zapanjujuća statistika otkriva samo vrh ledenog brijega. Broj žrtava je vjerovatno mnogo veći jer se zvanični podaci odnose samo na žene koje su istražni organi uspjeli identificirati. Također, brojevi ne govore ništa o patnjama kroz koje je svaka pojedinačna žrtva prošla. 

Razgovori sa žrtvama sex traffickinga otkrivaju da su u nekim slučajevima djevojke bile izložene nasilju i seksualnom zlostavljanju i u vlastitoj porodici. 

»Otac je jedne večeri mnogo pio. Oko dva sata poslije ponoći me je svukao i silovao«, sjeća se Vera, dvadesetsedmogodišnja žena s kojom smo razgovarali u humanitarnom centru »Različiti i jednaki« u Tirani, koji nudi pomoć žrtvama traffickinga. »Potpuno sam obamrla… pobjegla sam od kuće s prvim muškarcem koji mi je obećao da će se vjenčati sa mnom. Ali čim smo stigli do predgrađa Tirane, natjerao me je na seks s drugim muškarcima za novac«, kaže ona između jecaja i dodaje da ju je otac silovao tako često da više ne zna ni koliko puta se to dogodilo. Verina majka je izvršila samoubojstvo 2009. godine. Policija vjeruje da je sebi oduzela život kada je otkrila da je suprug seksualno zlostavljao njihovu kćerku. 

»GASIO JE CIGARETE NA MOM TIJELU, …« 

Dvojica braće, Bledar i Shyqeri Stafuga, stari 33 i 24 godine, bili su umiješani u slučaj koji je nedavno vodilo Tužilaštvo za teška krivična djela u Tirani. Dva suda su ih proglasila krivima za učešće u radu kriminalne grupe koja je prodala najmanje šest mladih žena u seksualno ropstvo. Vrhovni sud još nije donio odluku o njihovoj žalbi. Jedna od žrtava je posvjedočila da je imala 16 godina kada ju je Shyqeri Stafuga odveo u Švicarsku i Njemačku i tamo je primoravao da ima seksualne odnose sa 10 muškaraca dnevno. »Prislanjao mi je nož na grlo; gasio je cigarete na mom tijelu… Prijetio je da će mi ubiti cijelu porodicu ako ne zaradim 1.000 franaka dnevno«, rekla je. U novembru 2014., Bledar i Shyqeri Stafuga su pred Sudom za teška krivična djela u Tirani optuženi za trafficking i trgovinu maloljetnicima te su osuđeni na 12 i po i 12 godina. Anila Trimi, ekspertica za borbu protiv traffickinga u albanskoj policiji, izjavila je za BIRN da su braća pripadala većoj kriminalnoj organizaciji i da se potraga za ostalim članovima grupe nastavlja.

Maria potječe iz regije Malesia na sjeveru Albanije. Imala je 16 godina kada ju je otac primorao da se uda za starijeg čovjeka, a suprug ju je potom prisilio da radi kao prostitutka u Grčkoj. »Svake noći sam se osjećala kao da me siluju«, rekla nam je u jednom od centara za pomoć žrtvama traffickinga u Elbasanu. »Kad sam rekla majci šta se događa, ona je vikala na mene. Kazala mi je da sam zauvijek izašla iz te kuće i da za mene nema povratka.«

Elsa iz Kukesa na sjeveru Albanije našla se na meti očevog bijesa pošto joj je majka umrla kad je imala šest godina. »Kad bi se vratio kući, tukao me je crijevom za vodu, tek tako, zato što postojim«, rekla je tihim glasom, kao da je još uplašena. »Pošto ju je brat silovao kad je imala 13 godina, pobjegla je od kuće i uskoro bila prisiljena raditi kao prostitutka, prvo u Tirani, a zatim na Kosovu. 

»Nitko ne zna kakve su patnje žena koje prolaze kroz ruke tako mnogo ljudi, žena koje su to doživjele u vlastitoj porodici, koje su izgubile nevinost ne znajući ni zašto«, rekla nam je u centru za žrtve traffickinga u gradu Vlora. »Niko me nije naučio šta je ljubav, šta su dobro i zlo. Žigosana sam još kao dijete, svi će me uvijek gledati kao kurvu.«

Izostajanje presuda 

U izvještaju iz 2007., albanska policija je identificirala više od 2.000 ljudi osumnjičenih za trafficking u proteklih petnaest godina. Samo 23 posto njih je završilo u zatvoru po optužnicama za trafficking ili druga krivična djela, u Albaniji ili inozemstvu.

U Albaniji su 2013. uvedene strože zatvorske kazne za trafficking, od 10 do 15 godina, ali broj donesenih presuda je i dalje mali. Prema podacima State Departmenta, u Albaniji je 2014. godine za trafficking osuđeno svega devet počinitelja, a prethodne godine tri. Također, neki od osuđivanih počinitelja uspijevaju izbjeći služenje kazne nakon podnošenja žalbe. Hysni Sokolaj, četrdesettrogodišnjak iz Tropoja, u odsustvu je 2011. osuđen zbog traffickinga i organiziranja prostitucije. Osuđen je na zatvorsku kaznu od 20 godina. Viši sud je potvrdio presudu, ali je odluka kasnije poništena pred Vrhovnim sudom. 

Sokolaj je optužen da je lažnim obećanjima ljubavi i braka prevario jednu 18-godišnjakinju, izveo je iz zemlje i potom primorao na prostituciju u Belgiji i Engleskoj, kaže se u dosjeu koji je BIRN uspio pribaviti. 

Nakon što je 2006. Sokolaj deportiran iz Engleske zbog nelegalnog boravka u zemlji, žena se vratila u Albaniju, našla utočište u centru za žrtve traffickinga u Vlori i podnijela prijavu protiv njega. 

»Bila je traumatizirana kada je došla, još je strahovala od svodnika koji joj je prijetio da će joj ubiti braću«, rekla je Enkelejda Abdylaj, koordinatorica centra. »Previše se stidjela da bi nam rekla šta se dogodilo; osjećala se krivom zato što je pobjegla s njim«, dodala je.

Prijava protiv Sokolaja završila je kod tužitelja u Fieru, koji je odbio pokrenuti krivični postupak, tvrdeći da nema dovoljno dokaza. Poslije protesta grupa za podršku žrtvama, slučaj je predat Tužilaštvu za teška krivična djela u Tirani. Tamo je podignuta optužnica protiv Sokolaja, za koga se tada pretpostavljalo da se vratio u Britaniju, pa je izdata međunarodna potjernica. Britanska policija je 2012. godine objavila da je Sokolaj najtraženiji strani kriminalac u zemlji. 

Međutim, u prosincu iste godine, Vrhovni sud je poništio presudu uz obrazloženje da su niži sudovi pogrešno primijenili odredbe zakona. 

Sokolajev advokat Ferit Muca izjavio je da je njegov klijent, koji više ne živi u Albaniji, sve vrijeme tvrdio da je nevin.

»Odluka Vrhovnog suda je ispravna jer moj klijent nije kriv«, kaže on. »Živio je u zajednici s tužiljom, nije je prodao u roblje. Optužnica je rezultat manipulacija tužilaca. Ta devojka je labilna.«

Zamrzavanje imovine 

Dolores Musabelliu, tužiteljica iz Tužilaštva za teška krivična djela, kaže da se optužnice za trgovinu ljudima i prisiljavanje na prostituciju teško dokazuju pred sudom. 

»Mnogi postupci se završavaju oslobađajućim presudama jer tužioci zasnivaju optužnice samo na svjedočenjima žrtava«, kaže ona. 

Žrtve često odbijaju svjedočiti ili odustaju u posljednjem trenutku, strahujući od otezanja postupka i moguće osvete počinitelja. 

»Svjedočila sam. I šta sam time dobila?«, pita se Lola, dvadesetjednogodišnja žena iz sela u blizini Tirane koja je svog podvodača prijavila krajem 2014. godine, a danas živi u jedinom državnom utočištu za žrtve traffickinga u Albaniji. »On zna gdje sam, zna sve o meni. I dalje je na slobodi«, kaže ona. 

U državnoj strategiji Albanije za borbu protiv traffickinga, usvojenoj u novembru 2014., Belgija je navedena kao jedna od glavnih destinacija u Zapadnoj Evropi za albanske žene primorane na prostituciju. 

Didier Dochain, zamjenik šefa odjeljenja federalne policije za borbu protiv traffickinga u Bruxellesu, izjavio je za BIRN da se nadležni belgijski organi sada fokusiraju na zapljenu imovine stranih osoba koje se bave traffickingom. »To je, naravno, motiv svih kriminalnih radnji – nezakonito sticanje dobiti, ako to uspijemo spriječiti, ako dobit zaplijenimo, konfisciramo… to će ih odvratiti«, kaže Dochain. 

Ali počinitelji stečenu dobit najčešće prebacuju u zemlje iz kojih su došli, dodaje on, pa je belgijskoj policiji potrebna srradnja lokalnih vlasti. »Oni ulažu u zemlju, kuće, skupe automobile i slične stvari, vode veoma udoban život«, kaže on. »Žive kao lordovi i prinčevi jer ostvaruju veliki profit i stječu mnogo novca. Problem je ući u trag tim ilegalnim financijskim tokovima.« Nažalost, kaže Dochain, strani državni organi im često odgovaraju da nisu u stanju pronaći novac. Razlog je to što se financijske transakcije često ne dokumentiraju tako detaljno kao u Belgiji, objašnjava on, ali ne isključuje ni mogućnost da je pravi razlog korupcija. 

S druge strane, Dolores Musabelliu iz tužilaštva u Tirani kaže da i albanske vlasti često imaju teškoća u pribavljanju informacija iz inozemstva koje su im potrebne za vođenje složenih istraga. »Takve istrage ovise od pravne pomoći iz inozemstva koja često prekasno stiže, što je uzrok brojnih obustava postupaka«, kaže ona. 

Dok neki zvaničnici i političari vrijedno rade na sprečavanju sex traffickinga, u albanskom parlamentu sjede dvojica poslanika koji su optuživani za aktivno učešće u takvim radnjama. Belgijski tužioci su optužili Marka Frrokua, člana Kršćansko-demokratske partije Albanije, da je 1999. godine u Bruxellesu ubio drugog Albanca. Ubijeni je navodno ucjenjivao ženu koju je iskorištavala kriminalna grupa čiji je vođa bio Frrokuov brat. Albanski sud sada razmatra belgijski zahtjev za Frrokuovo izručenje. Frroku poriče sve optužbe i tvrdi da su napadi na njega politički motivirani. Arben Ndoka, koji je bio poslanik u parlamentu kao član vladajuće Socijalističke partije, priznao je da je devedesetih godina bio optužen pred talijanskim sudom zbog organiziranja prostitucije i kidnapiranja. 

Ndoka je to priznao prošle godine, kada je opozicija objavila njegov kriminalni dosje. Ipak, Ndoka je izjavio da je nevin po svim navodima optužnice i ostao je u parlamentu do septembra 2015., kada se konačno povukao s funkcije. 

Odbačene od društva 

Mada su i same prije svega žrtve, mnoge žene koje su završile u inozemstvu i tamo bile prisiljene baviti se prostitucijom, odbačene su od vlastitih porodica i žigosane od društva. Majka žene koja je navodno bila ucjenjivana u Frrokuovom slučaju živi u malom gradu Puka, na brdovitom sjeveru Albanije. Stanuje u prizemlju jedne od zgrada u starom stambenom bloku. Ima 63 godine, ali zbog patnji koje je preživjela, ima tamne podočnjake i izgleda mnogo starije. 

Za nju je povezanost s trgovinom ljudima i prostitucijom prije svega izvor srama. Što se nje tiče, ona više nema kćerku.

Prema podacima lokalne policije, u posljednjih 25 godina 83 mlade žene i djevojke su odvedene iz ovog grada i primorane da se bave prostitucijom. Njihove sudbine su i dalje česta tema razgovora među 3.600 žitelja ovog mjesta. 

Zajmira Laci, lokalna doktorica i aktivistica za ženska prava, kaže da se mnoge žene koje su bile žrtve traffickinga nikada nisu vratile u grad, uključujući i ženu iz Frrokuovog slučaja. »Njihove porodice ih odbacuju zbog sramote, a djevojke se ne vraćaju i zato što strahuju da će svi upirati prstom u njih«, kaže Laci.

Težak put do rehabilitacije 

Mnoge zapadne zemlje imaju dobro financirane programe kojima se žrtvama traffickinga pruža pomoć da započnu novi život. U belgijskom gradu Antwerpenu nalazi se organizacija »Payoke«, čija direktorica Patsy Sorensen navodi primjere desetina žena koje su se uspješno reintegrirale u belgijsko društvo. 

Takve žene imaju pravo na radnu dozvolu i mogu besplatno pohađati obrazovne programe i tečajeve obuke, objašnjava Patsy Sorensen. Također dobivaju mjesečnu pomoć u iznosu od 800 eura ako nisu zaposlene. »Pružaju im se brojne mogućnosti za novi život i većina njih želi se što prije zaposliti«, kaže Patsy Sorensen. Neke od žena koje poznaje zaposlile su se kao čistačice i prodavačice, a neke su otvorile vlastite salone za njegu noktiju. Neke su se upisale na univerzitet, uključujući i nekoliko žena iz Albanije. 

Ipak, priznaje Patsy Sorensen, ima i slučajeva žena koje su ponovo postale žrtve traffickinga. U Albaniji, žene za koje se utvrdi da su bile žrtve traffickinga obično se upućuju u državna prihvatilišta ili u jedan od triju centara za rehabilitaciju. U prihvatilištu u selu Linze, u blizini Tirane, smještene su žrtve koje čekaju rezultate preliminarne istrage. Centre u Tirani, Elbasanu i Vlori vode neprofitne organizacije koje nude programe za sticanje kulinarske ili fizerske diplome, da bi pomogle žrtvama da se zaposle. 

U izvještaju State Departmenta o traffickingu za 2015. godinu ističe se da psihološka i medicinska podrška koja se u prihvatilištu pruža u cilju reintegracije, nije adekvatna i da država ne izdvaja dovoljno sredstava za te svrhe – mada je za to mogla upotrijebiti specijalni fond za prevenciju kriminala u kojem se nalazi bar 25 milijuna leka (oko 180.000 eura).

Čak i poslije prolaska kroz program rehabilitacije, žrtve traffickinga teško pronalaze posao. »Zabilježili smo samo jedan slučaj zapošljavanja u državnoj instituciji, i to zahvaljujući našem posredovanju«, kaže Enkelejda Abdylaj, koordinatorica u centru »Vatra« u Vlori. 

»Razgovaramo s vlasnicima firmi, ali kada im kažemo kakav je profil kandidatkinja, oni ih odbijaju zaposliti.« Čak i ako uspiju pronaći posao, makar i loše plaćen, žrtve traffickinga su i dalje izložene stigmatizaciji zbog prethodnog života.

Diana Kaso, izvršna direktorica centra »Drugi pogled« u Elbasanu, kaže da 80 posto žena koje prođu kroz njihove programe rehabilitacije želi početi novi život što dalje od gradova iz kojih potiču.

Taj put je izabrala i Maria, žena koja je bila primorana na prostituciju u Grčkoj. Živi u gradu udaljenom od rodnog mjesta, zajedno s dvanaestogodišnjim sinom, za koga kaže da joj je jedina radost u životu. 

Poslije programa rehabilitacije radila je nekoliko godina kao čistačica u barovima, a sada je zaposlena u pekari i zarađuje oko 110 eura mjesečno, od čega polovinu troši na stanarinu. »Mnogi ljudi su pokušavali iskoristiti moju nesreću umjesto da mi pomognu«, kaže ona. Kada odlazi u državnu kancelariju u kojoj dobiva mali iznos pomoći za žrtve traffickinga, državni službenici joj predlažu seks. »Strašno je ući u takvu kancelariju«, kaže Maria. 

Diana Kaso naglašava da su malobrojne one žene koje smognu snage izgraditi novi život, kao što je učinila Maria. Od svih žena s kojima je radila, oko 100 ih se vratilo prostituciji. »Ponekad nemaju potrebnu podršku ili misle da zbog stigme koja ih prati nemaju drugih mogućnosti«, objašnjava Diana Kaso. 

Na trgu Place de l’Yser u Bruxellesu, Eva je jedna od žena koje su došle do istog zaključka. Prvo je živjela u Bruxellesu pet godina sa zaručnikom, koji je postao makro, dok jednog dana nije nestao s novcem.

Eva se nakratko vratila u Albaniju, ali onda je ponovo otišla u Belgiju i nastavila stari posao. To joj omogućuje da šalje novac porodici, koja vjeruje da tamo radi kao njegovateljica i brine o jednom starijem bračnom paru. »U Albaniji nije bilo posla za mene«, kaže Eva. »Ne znam raditi ništa osim ovoga. A u Belgiji zarađujem mnogo više.« Ovaj članak je nastao u okviru programa Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, uz podrškuERSTE Foundation i Open Society Foundations, u saradnji sa Balkan Investigative Reporting Network