Jedan od najopsesivnijih kroničara Holokausta bio je veliki Claude Lanzmann. U snažnoj i potresnoj dokumentarnoj meditaciji »Shoah« koja traje 9 sati, destilirao je 200 sati materijala snimljenog u različitim zemljama, od kojih dobar dio otpada na razgovore s preživjelim »svjedocima« užasa u Treblinki, Auschwitzu, Sobiboru, Chelmnu i Belzecu, nakon što je došao do saznanja da je svaki arhivski materijal i found footage izgubio željeni efekt šoka.

O svojim profesionalnim i osobnim teškoćama s kojima se suočavao tijekom 12-godišnjeg rada na tom epohalnom filmu, ali i o svojim tinejdžerskim danima tijekom Drugog svjetskog rata provedenim u francuskom pokretu otpora, te druženju sa Sartreom i Simone de Beauvoir, progovorio je i u 40-minutnom filmu Adama Benzinea »Claude Lanzmann: Spectres of the Shoah« nominiranom za Oscara u kategoriji kratkometražnog dokumentarca.

Dnevni rituali

Lanzmann je otpisao Shoah kao »film o smrti a ne o preživljavanju«. A iskustva i osjećaji koji su ga prožimali kad je film bio kompletiran, usporedio je sa smrću i trebao je proći dugi niz godina da se od njega oporavi. U »Shoahu« se fokusira i na svjedočanstva onih koji još »uvijek žive« ono što im se dogodilo. Među tim svjedocima upoznat ćemo vlakovođu koji je odvodio žrtve konclogora u smrt, te umirovljenog poljskog brijača koji je u Treblinki šišao one koji su trebali ući u plinske komore.

Jedan od tih Lanzmannovih sugovornika iz »Shoaha« mogao je biti i protagonist filma »Saulov sin« u režiji mađarskog sineasta Laszla Nemesa, kojim je prije tri dana u riječkom Art-kinu simbolično obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Riječ je o mađarskom Židovu Saulu Auslanderu koji je u Auschwitzu kao pripadnik Sonderkommanda bio zadužen za čišćenje i ventilaciju plinskih komora, vođenje logoraša u smrt, pranje krvavih podova, sortiranje njihove odjeće nakon egzekucije, odvlačenje mrtvih tijela bačenih na hrpe, te odvoženje pepela iz krematorija na obalu rijeke, gdje su ga lopatama bacali u vodu. U jednom od tih jezivih dnevnih rituala koje obavlja pod strogim nadzorom SS čudovišta koji tijela logoraša nisu promatrali kao žrtve već kao »komade« (Stuck), ugledat će dječaka za kojeg počne vjerovati da je božji glasnik, te odluči sakriti njegovo tijelo, kako bi ga sahranio na propisni način uz nazočnost rabina. Čovjek suočen s rizikom religijskog paradoksa (za Židove život je svetinja), odabire u tvornici smrti mrtvo tijelo kao najvažniju stvar na svijetu. Ta iracionalna odluka postaje glavni pokretač filma.

Nemesov film snimljen je 20 godina nakon dva filma koji su inicirali slične brojne debate i polemike – Spielbergove »Schindlerove liste« i Benignijeva »La vita e bella«. I dok je Lanzman bio jako oduševljen filmom, opisavši ga kao »anti-Schindlerovu listu«, kritičar Stefan Grissemann nazvao ga je »opscenim i problematičnim«. U press knjižici tog »kontroverznog« filma, Nemes je naveo da je riječ o »filmu kao iskustvu čiji zadatak nije da postavlja pitanja«. Oni koji su bili manje oduševljeni, zamjerali su autoru da je portretirao junaka kao vodiča kojeg slijedimo krugovima konclogorskog pakla, nakon što smo uplatili njegovu organiziranu turu nazvanu »Auschwitz kakav još niste vidjeli«, riskirajući pri tome da jedno tragično iskustvo postane obična svakodnevna stvar. Ono što turističke agencije danas opisuju sloganima »živjeti iskustvo«. Zavalite se udobno u fotelju i krenite u obilazak. Auschwitz kao videoigrica, kako je to za film napisao kritičar francuskog dnevnika »Liberation« Didier Peron. Čisti egzibicionizam užasa.

Stilska vježba

No kao precizno kadrirana stilska vježba, »Saulov sin« je briljantan, sveden na  konstantno bombardiranje slikama i zvukovima (Nemes je puno toga naučio od Bele Tarra kao njegov asistent, promatrajući režiju kao koherentni i rigoroznni procesu s posebnim fokusom na detalje). Film je to koji govori o onome što se smije a što ne smije pokazati, onome što vidimo i što ne vidimo. Znamo da se užasi zbivaju, ali oni se zbivaju izvan filmskog kadra. Vidimo tek hrpe njihovih žrtava. Jer, još nakon Daneyeva i Rivetteova neslaganja s načinom na koji Pontecorvo u potresnom filmu »Kapo« promatra mrtvo tijelo Emmanuelle Riva (riječ je o njihovu tekstu »De l’abjection« obavljenom 1961. u časopisu »Cahiers du cinema«) nije se pojavio film o Holokaustu koji je dočekan s takvim polemičkim žarom. Je li Nemes u svojoj estetskoj kalkulaciji doista »prešao granicu«, stvar je osobnog ukusa. No jedno je nedvojbeno – Nemesova gesta snažni je udarac u prepone svim svecima mučenicima iz filmova o Holokaustu.

Poput Lanzmanna kojem je dugo trebalo da dođe k sebi nakon što je pet godina proveo za montažnim stolom da bi njegov »Shoah« dobio konačni oblik, tako i nama treba podosta vremena da bismo došli do zraka nakon što smo u kinodvorani proveli prateći užase s kojima se suočavao Nemesov junak. Nismo posve sigurni je li naš novi ministar kulture, ujedno i zamjenik predsjednika Počasnog blajburškog voda i bivši presjednik Mladeži Hrvatske čiste stranke prava, koji je govorio o »antifašizmu kao floskuli«, pogledao Lanzmannov »Shoah«. Savjet? Organizirati školske projekcije »Shoaha«, ali i »Saulova sina«. Da barem učenici nešto nauče.