Lijepa priča iz Rijeke: Sušačanka Orkestru Opere darovala violinu iz 19. stoljeća

Sušačanka Marina Tuhtan sve je iznenadila, a pogotovo ravnatelja riječke Opere Petra Kovačića, kad je odlučila pokloniti orkestru vrijedan instrument koji je u posjedu njene obitelji još od kraja 19. stoljeća

U ovo predblagdansko vrijeme obilježeno konzumerizmom, za svaku je pohvalu iskreni altruistički motiv poklanjanja za opće dobro bez očekivanja nečega zauzvrat. Iako filantropija kod nas nije toliko uobičajena kao, primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama, plemeniti potez Sušačanke Marine Tuhtan koja je poklonila staru violinu Orkestru Opere HNK-a Ivana pl. Zajca mnoge je ugodno iznenadio, a posebno ravnatelja Opere Petra Kovačića i članove riječkog orkestra.

No do svega toga ne bi došlo da nije bilo Novog lista. Naime gospođa Tuhtan je sredinom listopada ove godine pročitala u našim novinama intervju s ravnateljem riječke Opere te bez ikakvog dvoumljenja kontaktirala riječko Kazalište i darovala vrijedan instrument koji je od svog strica naslijedio njezin pokojni suprug Bogomil, a za koji je vežu brojne uspomene.

– Nakon što sam u Novom listu pročitala veliki intervju s Petrom Kovačićem, koji je istaknuo da kvaliteta instrumenata nije za pohvalu i definitivno ne prati kvalitetu koju orkestar posjeduje te da je ulaganje u instrumente zapravo ulaganje u vrijedne orkestralne glazbenike kojima se time uvelike olakšava umjetničko izražavanje, odmah mi je sinulo što ću napraviti – ističe Marina Tuhtan čime je bila potaknuta za darivanje violine koja je više od pola stoljeća dragocjena ostavština njezine obitelji.A priča vezana uz ovo gudačko glazbalo seže u 19. stoljeće, jer ju je posjedovao Ivan Lenac, koji je rođen 1846. godine, a umro je 1906. On ju je dao svom sinu Dragomiru, koji je rođen 1876., a umro je 1959. godine.

Poseban zvuk

– Dragomir, koji je bio stric mojega supruga, radio je kao profesor u Sušačkoj gimnaziji i živio je u Crikvenici, a vjerojatno je bio glazbeno obrazovan. Nije imao djece, a pamtim priče kako mu se nije smjelo smetati dok je svirao, ni pokucati niti ulaziti u prostoriju u kojoj je svirao. Vrlo je ljubomorno čuvao svoju violinu, koja je kupljena u drugoj polovici 19. stoljeća u Beču. Pamtim da je stric jako malo govorio, bio je rezervirana i povučena osoba, i svi smo imali respekta prema njemu.

No ostala mi je u sjećanju njegova decidirana odluka da violina ne ode u Zagreb. Očito su ga tražili iz Zagreba, no on je to odrješito odbio. Neki razlog, meni nepoznat, mora biti, a raduje me što sam mu ostvarila želju i ujedno svoju dužnost. Naime nakon smrti violinu je ostavio u nasljedstvo prvo mojoj svekrvi, a nakon toga mom suprugu – s puno datiranih detalja prepričala je priču o violini Marina Tuhtan, koja se samostalno desetljećima brinula o njoj, jer joj je suprug, koji je preminuo 2014. godine, bio kapetan duge plovidbe i zbog posla često odsutan iz Rijeke.

U njihovu domu nitko nije svirao violinu, no Marina se brinula i trudila da instrument bude uvijek u optimalnim uvjetima. Tijekom skoro punih šest desetljeća što violinu nitko nije koristio, samo jednom prilikom je na njoj svirao naš poznati violinist Ino Mirković, prisjetila se gospođa Tuhtan naglasivši da je instrument imao poseban i specifičan zvuk.

Poklanjanje violine »Zajcu« nije jedini plemeniti potez Marine Tuhtan. Njezina pokojna kći Nilufer svirala je klavir koji je gospođa Tuhtan poklonila Osnovnoj školi u Gospiću. Kad su došli po pijanino u Rijeku pitali su je li ona Ličanka. Odgovorila im je da je rođena Sušačanka, na što su ponovo u nevjerici pitali pa zašto onda poklanja pijanino baš gospićkoj školi.

A odlučila ga je pokloniti djeci koja žive u Lici, kraju poznatom po velikoj zimi i hladnoći, jer je željela da se tijekom tih dugih zimskih mjeseci učenici okupljaju u školi, pjevaju, sviraju i uživaju u muzici. Pijanino je uveden u školski inventar jer je na tome inzistirala kako bi uvijek ostao na raspolaganju učenicima. – Darivanje je u mojoj naravi i vjerujem da sam to dobro napravila, kao i s violinom – zaključila je Marina Tuhtan.

Mali servis

Ravnatelj Opere Petar Kovačić ne skriva zadovoljstvo što u Rijeci ima pojedinaca koji cijene ono što glazbeni dio riječkog kazališta radi i razumiju u kakvim okolnostima to rade. Upravo stoga smatra da im je dobro došla kakva god pomoć. Koncertni majstor orkestra Opere Anton Kyrylov isprobao je kako zvuči poklonjena violina. Ona se može svirati, no prema riječima Kovačića još će sigurno trebati uložiti u nju, jer budući da dugo nitko nije svirao na njoj, pa samim time nije mogla biti ni održavana na dnevnoj bazi, potreban joj je mali servis.

– Nadamo se da ćemo to početkom sljedeće godine i napraviti, uložiti malo kako bismo dobili više. Što se tiče njezine vrijednosti ona se tek mora procijeniti. Sigurno nije riječ o violini poznatih starih talijanskih majstora, ali je u rangu s instrumentima koju imaju naši violinisti, ako ne i malo bolja od nekih. Instrument je stariji od stotinu godina i, prema mojim procjenama, vjerojatno je napravljen u radionicama koje su u to doba postojale u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, posebno u Mađarskoj i Češkoj koje su gravitirale prema Beču gdje je violina kupljena – pojasnio je Kovačić, istaknuvši da će se zasigurno daleko više otkriti o njezinoj prošlosti i porijeklu kod graditelja violina u Italiji koji će joj se posvetiti prilikom reparacije.

Kovačić smatra da će ova violina ponovo dosegnuti svoj puni potencijal nakon nužnog ulaganja, a Kazalište će njenu vrijednost, kako kaže, znati iskoristiti te violinu održavati u životu.