Kraj godine uobičajeno je vrijeme za razna rezimiranja, zbrajanja i oduzimanja. Mi smo se odlučili za deset događaja u kulturi, koji su u našem izboru obilježili 2017. godinu. Osim same kvalitete, važan kriterij nam je bio da je izabrani događaj odjeknuo šire od Rijeke, pa i Hrvatske – u međunarodnom kontekstu. Kao i svaki izbor, i ovaj je nužno subjektivan i u odabiru nekog drugog vjerojatno bi izgledao drugačije.

1. Preseljenje MMSU-a u bivši »Benčić«

Događaj koji je obilježio kulturu Rijeke u ovoj godini zasigurno je preseljenje Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u H zgradu bivše tvornice »Rikard Benčić«. Od Guvernerove palače gdje je 1949. počeo s radom kao Galerija likovnih umjetnosti, preko Ulice Dolac gdje je preselio 1956. – najprije kao Moderna galerija, a poslije kao Muzej moderne i suvremene umjetnosti – MMSU je sada na novoj adresi u Krešimirovoj ulici. Muzej je uselio u novi prostor prema projektu arhitekta Dinka Peračića. Posljednja izložba koju je MMSU organizirao u Dolcu bila je izložba Zdravka Milića »Radovi 1981. – 2017.«, kojim se ovaj riječki muzej oprostio od prostora koji je koristio više od 60 godina.

Uoči otvorenja u novom prostoru, publika je pozvana na okupljanje ispred starog sjedišta MMSU-a, odakle je krenula povorka prema novoj lokaciji, a predvodila ju je švicarska umjetnica Milo Moiré – poznata po provokativnim performansima.

2. Retrospektiva Tomislava Gotovca »Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte«

Retrospektivnom izložbom Tomislava Gotovca »Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte« otvoren je novi prostor MMSU-a u bivšem »Benčiću«. Na izložbi je predstavljeno više od stotinu Gotovčevih radova, nastalih u vremenskom rasponu od šezdeset godina. Prva retrospektiva Tomislava Gotovca a.k.a. Antonija G. Lauera (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) nastala je sedam godina nakon umjetnikove smrti i donijela je presjek njegove duge umjetničke prakse. Kretala se između različitih medija i različitih umjetnikovih faza, kombinirajući ranije sa starijim radovima, manje poznate s ključnim djelima, autorove akcije s njihovim produžecima u novinama i dokumentima sudskih procesa. Gotovčev lik izdvojen je kao sinonim za avangardnog umjetnika i heroja popularne kulture.

3. Prva retrospektivna izložba Leontine Littrow

U Muzeju grada Rijeke priređena je prva retrospektivna izložba gotovo zaboravljene slikarice Leontine Littrow, koja je živjela i stvarala u Rijeci i Opatiji, a zatim u Beču i Londonu. Izložba slika, uglavnom iz privatnih zbirki, ostvarena je u suradnji s Galerijom Kolhammer & Mahringer Fine Arts iz Beča. Littrow je rođena 1856. godine u Trstu, a od 12. godine živjela je u Rijeci te kasnije u Londonu i Beču gdje je i izagala svoje radove. Umrla je 1925. godine. Slikala je uglavnom morske krajolike i intimne kutke Venecije, ali i kvarnerskih otoka i Dalmacije.

Do prije dvije godine bila je gotovo nepoznata, no zahvaljujući bečkim galeristima, internetu, na kojem su se sve češće pojavljivali njeni radovi, te inicijativi ravnatelja Muzeja grada Rijeke Ervina Dubrovića počelo se istraživati Leontinino likovno stvaralaštvo. Na izložbi »Slikarica svjetla« u Muzeju grada Rijeke bilo je izloženo stotinjak slika. Leontine Littrow jedina je riječka umjetnica koja se pojavljuje na eurpskom tržištu umjetnina, a slike joj se uglavnom nalaze u privatnim zbirkama. Iako je sudjelovala na brojnim međunarodnim izložbama u Londonu, Beču, Münchenu i drugim europskim gradovima, uživajući naklonost kritike, opus ove umjetnice donedavno je bio posve zapostavljen. Pripreme za izložbu, istraživanje njezina rada i prikupljanje slika, mahom u Rijeci i u Beču, trajale su dvije godine.

4. Izložba »Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900.«

Izložba »Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900.« u zagrebačkoj Galeriji »Klovićevi dvori« predstavila je po prvi put istodobno djela zagrebačkih i bečkih protagonista secesije na području slikarstva, skulpture i arhitekture. Na izložbi su se tako mogla usporediti djela Gustava Klimta, Kolomana Mosera, Karla Molla s djelima Vlahe Bukovca, Tomislava Krizmana, Ivana Meštrovića i mnogih drugih. Bila je moguća i usporedba bečke i zagrebačke arhitekture kroz ostvarenja Otta Wagnera, Josefa Hofmanna, Adolfa Loosa te Vjekoslava Bastla, Aladara Baraniaya ili Viktora Kovačića. Izložba je pokazala uspon nove generacije slikarica, koje postaju ravnopravni sudionici modernih promjena. Antonija Krasnik i Nasta Rojc učile su slikati u Beču, dok je Slava Raškaj također stvarala pod uplivom bečke secesije. Izložba »Izazov moderne« postavljena je i u Galeriji Belvedere u Beču, čime je prvi put izvan granica Hrvatske u cijelosti predstavljeno ovo razdoblje hrvatske povijesti umjetnosti.

5. Predstava »Tri zime« u bečkom Volkstheateru

U oviru Kulturne godine Austrija – Hrvatska, Drama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu gostovala je u čuvenom bečkom Volkstheateru s predstavom »Tri zime« Tene Štivičić, u režiji Ivice Buljana. Prema pisanju medija, prepuno gledalište burno je i s ovacijama ispratilo predstavu. Tekst je prošle godine preveden na njemački, a objavio ga je ugledni njemački kazališni časopis Theater Heute. Drama govori o sudbinama nekoliko naraštaja žena povezanih jednom kućom. Autorica prati životne etape svojih likova u različitim društvenim i političkim promjenama, kroz ratove i nepostojani mir. Ono što preživi je vjera u život i neiscrpna snaga za nove početke. Predstava »Tri zime« uspješno je gostovala u Mariboru, Ljubljani, Puli, na Brijunima, Rijeci, Beogradu, Podgorici, Tel Avivu… Ovjenčana je brojnim nagradama, između ostalog na sarajevskom MESS-u i na Marulićevim danima u Splitu.

6. »Predsmrtni dnevnik« Igora Mandića

Ove godine u izdanju V.B.Z.-a objavljena je knjiga »Predsmrtni dnevnik« Igora Mandića, koja je u vrlo kratkom vremenu postala jedan od najtraženijih i najprodavanijih naslova, tako da su u planu nova izdanja. Za ne baš blistavu situaciju u hrvatskom izdavaštvu, više nego dovoljno za proglašenje knjigom godine. »Došlo neko takvo vrijeme, da se smrt ‘vrati u život’ – tako će, paradoksalnom morbidnosti, vjerojatno odgovoriti Igor Mandić na pitanje što ga je ponukalo na pisanje »Predsmrtnog dnevnika«. Ako se uzme u obzir da su promišljanja o velikim, ali prešutno zataškanim temama moderne civilizacije – odnosno o starosti, samoubojstvu i smrti – danas ponajviše u domeni medicinskih znanosti ili da ih se razvlači po novinama u paušalnom »dajdžestiranju«, onda se naglašava jedinstvenost ovoga dnevnika sročenoga iz literarnog konteksta.

Propuštajući te velike teme kroz filter osobne i obiteljske sudbine, Mandić je čitateljima izručio istovremeno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa…

7. Uspjeh filma »Ustav Republike Hrvatske«

Nakon početka prikazivanja 2016. godine, film »Ustav Republike Hrvatske« u režiji Rajka Grlića u ovoj je godini nastavio nizati nagrade na domaćim i inozemnim festivalima. Spomenimo neke: Međunarodni filmski festival u Santa Barbari – Nagrada »Jeffrey C. Barbakow« za najbolji međunarodni dugometražni igrani film; Filmski festival LET’S CEE – Nagrada za najbolju glumicu (Ksenija Marinković), Zinegoak – Međunarodni ‘LGBT Film and Performing Arts Festival’ – najbolji film; European Film Festival u Lecceu – nagrada za najbolji scenarij (Rajko Grlić i Ante Tomić), nagrada za najboljeg glumca (Nebojša Glogovac) i nagrada publike; SEEfest – Filmski festival jugoistočne Europe – nagrada za najbolji film; Pulski filmski festival – Zlatna arena za scenarij (Rajko Grlić i Ante Tomić); Zlatna arena za najbolju glavnu mušku ulogu (Nebojša Glogovac); Zlatna arena za najbolju sporednu mušku ulogu (Dejan Aćimović); Zlatna arena za kameru (Branko Linta)…; CinEast Filmski festival istočne i srednje Europe – nagrada publike…

8. Brojna priznanja »Ježevoj kući«

Na Međunarodnom filmskom festivalu Etiuda & Anima, koji je održan u poljskom Krakovu, filmu Eve Cvijanović dodijeljena je Srebrna Hudodrakija u kategoriji ANIMA. To je već 24. priznanje za ovu hrvatsku manjinsku koprodukciju (film je nastao u produkciji National Film Board of Canada, u koprodukciji s Bonobostudijem iz Hrvatske). U ovom animiranom filmu u bujnoj i raskošnoj šumi živi jež kojemu se ostale šumske životinje dive, ali mu i zavide. Međutim, Ježurkina nepokolebljiva odanost svome domu nervira četiri nezasitne zvijeri koje kreću u pohod prema Ježurkinu domu gdje dolazi do napetog i bodljikavog obračuna. Snimljena prema predlošku Branka Ćopića, »Ježeva kuća« je topla i univerzalna priča za mlade i stare.

9. Opatija dobila KTC »Gervais«

U Opatiji je otvoren Kulturno-turistički centar »Gervais«, čime je ovaj grad nakon desetljeća čekanja dobio objekt bez kojeg se ne može zamisliti napredak u kulturi i turizmu. Riječ je o multifunkcionalnom kompleksu namijenjenom svim generacijama i kulturnim ukusima. Gradnja centra počela je 2015. godine, na mjestu bivšeg opatijskog kina koje je srušeno da bi se stvorio prostor za novu zgradu. U prizemlju centra je veliki foaje i Mala dvorana koja može primiti oko 300 posjetitelja. Na prvom katu je Velika dvorana namijenjena odvijanju zahtjevnijih kazališnih i koncertnih produkcija, kino projekcija i kongresnih zbivanja. U suterenu se nalazi klupski prostor koji može primiti oko 1.000 posjetitelja.

10. »Gospoda Glembajevi« prvi put kao balet

Najslavnije dramsko djelo Miroslava Krleže »Gospoda Glembajevi« u 2017. je prvi put doživjelo svoju baletnu inačicu u HNK-u Zagreb, na odabranu glazbu Ludwiga van Beethovena i Sergeja Rahmanjinova. Koreograf, redatelj, autor libreta i glazbenog izbora je Leo Mujić. Kako je u povodu premijere napisala Jagoda Martinčević, neverbalnog Krležu nije lako dočarati, posebno u kompleksu glembajevskih odnosa, ali je ipak moguće, što Leo Mujić u potpunosti postiže držeći napetost gledateljstva u svakoj sekundi vremenski izvrsno doziranog trajanja i neprekidno uspinjućeg uzbuđenja

– Doista, njegovi su »Glembajevi« uzbudljivi u svakom segmentu baleta koji on naziva neoklasičnim, prepuni su ponajprije plesa i emocija, sirovih strasti i makabričnih ugođaja, živi su i životni kao da nisu kazališna ekspresija, tmurni u sjajno škrtoj scenografiji Stefana Katunara, prekasno odjeveni u kostime Manuele Paladin Šabanović, a nadasve čudesni u angažmanu i vještini cijelog velikog ansambla – piše Jagoda Martinčević.