Kapetan Andrej Vlašimsky i posada broda »Soyo« ovogodišnji su dobitnici Plave vrpce Vjesnika, prestižne pomorske nagrade za spašavanje života na moru. Priznanje su zaslužili spašavanjem trinaestorice od ukupno četrnaest članova posade tankera »Rama 2« u Adenskom zaljevu.

Što za vas znači Plava vrpca Vjesnika?

– I meni i ostalim članovima posade ovo priznanje znači puno. Velika je čast biti nominiran, a kamoli dobiti Plavu vrpcu. Nisam o tome nikad prije razmišljao, kako bih se osjećao u ovakvoj situaciji, ali sad kad sam u društvu ljudi koji su dobili Plavu vrpcu, naravno da je to čast i svojevrsna potvrda onoga što smo učinili.

Sama akcija spašavanja posade tankera »Rama 2« bila je izuzetno zahtjevna i dramatična. Što je bilo najteže?

– Najteže je bilo vidjeti taj brod kako tone. Mi smo mu prišli u trenucima dok je tonuo, posada je stajala na krmi. Pred našim očima brod je potonuo, a oni završili u moru. To nije nešto što se viđa svaki dan, niti je to lako gledati. Rijetko tko je vidio tako nešto, osim na filmu. Bilo je strašno to gledati i slušati. Vidite te ljude kako stoje na krmi, dok on tone pramcem. Zvukovi koji se pri tom čuju su neopisivi. Šitanje zraka iz svih otvora, pucanje, jednom rječju strašno.

Nema vremena za emocije

Svojim brodom uspjeli ste prići toliko blizu da spustite splav za spašavanje, ali i da jasno vidite brodolomce u trenucima dok brod nestaje pod njihovim nogama?

– Da. Sve smo mogli vidjeti i čuti. Prvo je iz svih otvora na brodu šištao zrak, potom para, kako su se gasili motori, a na kraju i plamen, s tim da je i more oko njega bilo prekriveno naftom i uljem. Posada je ostala zarobljena na brodu, jer nisu mogli spustiti svoj čamac za spašavanje. Spustili smo splav na konopcu, ali nisu imali hrabrosti ili iz nekog drugog razloga nisu htjeli skočiti u more da se na nju ukrcaju i na kraju ih je more doslovce odnijelo, u zadnjim trenucima prije nego je brod potonuo. Odjednom su svi bili u moru.

Ima li u takvim trenucima vremena za emocije i ovakva razmišljanja o svemu što se zbivalo?

– Apsolutno ne. Znam kako se sada osjećam kada razmišljam o tome, ali kako sam se tada osjećao, zbilja ne znam. Prva i jedina misao u tim trenucima je što sada napraviti, i tako satima, kako jedna stvar završi, tako se potpuno posvetiš drugoj. Nema puno vremena za razmišljanje o bilo čemu drugom, osim kako sve iskoordinirati i kako spasiti te ljude. U par navrata drugi oficir me zaustavio i rekao mi »Barba, morate popit malo vode, srušit ćete se«. To je bio veliki fizički i mentalni napor, ali dok sve traje, ništa ne osjećate. I apsolutno nema vremena za razmišljanje šta bi bilo kad bilo, mozak vam radi 120 na sat, što bi bilo najpametnije i najbolje učiniti.

Samo spašavanje bilo je i fizički vrlo zahtjevno, posebno zbog dugotrajnosti. Jeste li pomišljali na odustajanje?

– Ne. Ni ja ni itko od moje posade. Sve je započelo u četiri sata ujutro, kada smo primili prvi poziv upomoć, a završilo tek u sumrak, kada je i posljednji preživjeli izvučen iz mora. Tek kad je sve završilo sam sjeo, i onda čovjeku dolazi pomalo što se dogodilo, što se eventualno moglo drugačije. Dok je spašavanje trajalo, nitko nije razmišljao o sebi. Ne razmišlja čovjek u tim trenucima mogu li ja to, kako se osjećam i slično. Ponese ga sve skupa, adrenalin radi, ne osjeća se ni umor ni strah. Sve to dođe kasnije. Radiš nabolje što možeš.

Ovisni jedni o drugima

Jeste li na koncu ipak bili zadovoljni? Spasili ste trinaestoricu od četrnaest članova posade, po olujnom nevremenu.

– Bili smo zadovoljni, iako bi bili još zadovoljniji da smo spasili sve. Dan kasnije sazvao sam sastanak s cijelom posadom. Razgovarali smo o tome što se dogodilo i svima sam im zahvalio na trudu i dobrom djelu. Već tada smo razgovarali i o tome što bi mogli i unaprijediti, nađemo li se ikada opet u sličnoj situaciji. Imamo česte vježbe na brodu za traganje i spašavanje, ali to se ne može usporediti sa stvarnom akcijom, iako vježbe nisu nimalo uzaludne. U ovakvim situacijama pokazuje se koliko znači kada ljudi na brodu znaju točno gdje stoji koji dio opreme za spašavanje, kao i koji je njihov posao.

Osim uvježbanosti, ipak je potrebna i određena doza hrabrosti i nesebičnosti. Je li pomorstvo po tom pitanju drugačije od ostalih zanimanja, jer često svejdočimo primjerima u kojima su pomorci riskirali vlastite živote da bi spašavali ljude koje nikad prije nisu vidjeli?

– Nadam se da nije. Vjerujem da bi i drugi ljudi to napravili. Pomorstvo je specifično po tome što mi, uz sav napredak tehnologije, ipak ponekad ovisimo jedni o drugima. U trenutku havarije broda »Rama 2«, on je bio 150 nautičkih milja od obale Socotre. Da nismo bili tamo, ne bi ih imao tko spašavati. Helikopter je došao tek nekoliko sati kasnije, i to na naš poziv, jer oni više nisu imali ni sredstava za dojavljivanje. Na moru ste ponekad sami sa sobom i svojim kolegama i zato je to jedan specifičan posao, iako nas i SOLAS konvencija o spašavanju života na moru obvezuje da pomažemo drugim pomorcima u nevolji.

Spomenuli ste napredak tehnologije, a i komunikacija je sve bolja i učinkovitija, no iz godine u godinu svjedočimo da se broj havarija i drama na moru ne smanjuje.

– Tako je. Ni meni ovo nije prvi put da sam sudjelovao u akcijama traganja i spašavanja. Jednom sam sudjelovao u potrazi za čovjekom koji je pao s broda u more, u Sjevernom kineskom moru, a spašavali smo i izbjeglice koji su iz Maroka pokušavali doći do Španjolske. Ima tih situacija sve više, stalno se događaju nesreće, posebno zadnjih godina s izbjeglicama koji iz Afrike pokušavaju stići do Europe. Tonu i brodovi, a s današnjom komunikacijom sve se to brzo pročuje i sazna, tako da se više brodova može i uključiti u akcije spašavanja.

Tu je i tamna strana medalje, kojoj su nerijetko svjedočili pomorci prilikom spašavanja upravo onih izbjeglica koje ste spomenuli, a to je da se posade nekih brodova namjerno oglušuju o pozive upomoć?

– Nažalost, to je točno. I u ovoj našoj akciji sudjelovala su tri broda, ali neki su prolazili bez javljanja i ikakve naznake da žele pomoći. Zapovjednik jednog velikog kontejnerskog broda čak je izričito odbio sudjelovati u traganju i spašavanju, s objašnjenjem da ih valovi dosta valjaju. Pa kao da nas ostale nije valjalo. Traganju se priključio puno manji brod, od jedva stotinu metara, njega je sigurno valjalo puno više nego taj veliki kontejnerski brod. Ne znam, ipak tu treba i malo hrabrosti i odlučnosti. Kada smo primili poziv upomoć s tonućeg broda, i ja sam dvojio je li možda riječ o lažnom pozivu, kakvim se u tom dijelu svijeta znaju koristiti pirati iz Somalije, koji onda napadnu brod koji se odazove. I to je jedan od načina na koji se može nastradati kada se odazovete pozivu upomoć, ali ipak sam odučio da krenemo prema njima.

Ljudi od mora

Naši pomorci su, po pitanju pomoći drugima, na dobrom glasu i kako kažu u Organizacijskom odboru Plave vrpce Vjesnika, uvijek prvi kada treba priskočiti u nevolji. Kakva su vaša iskustva?

– Mogu to potvrditi. Svi pomorci iz Hrvatske s kojima sam plovio su zaista ljudi od mora. Oni znaju da je to njihova dužnost i imaju te neke moralne postulate koje ne žele prekršiti. Ima drugih koji, ne želim nikoga vrijeđati, ne gledaju na pomorstvo, pa tako ni na taj dio o pomaganju, kao mi. Nisu toliko odgovorni, toliko povezani s morem i drugim pomorcima. Ja na to gledam tako da postoje pomorci i oni koji se samo bave tim poslom. Hrvati uglavnom, na sreću, spadaju u one prve. Prave pomorce. Tako smo valjda odgojeni.

Vi ste odgojeni u pomoračkoj obitelji. Otac vam je donedavno povio, također kao zapovjednik. Kako je obitelj reagirala na cijelu priču?

– Ocu sam se uspio kratko javiti na samom početku. Bio je zabrinut. Rekao sam mu samo kratko o čemu se radi, da brod tone i da se ne mogu više javljati. On je bio zapovjednik četrdeset godina i dobro je znao da to nije bezazlena situacija, posebno u onakvim vremenskim uvjetima. Na kraju su ipak bili ponosni, jer spasili smo trinaest ljudskih života.

Živite u Opatiji, gdje svatko svakog zna, a vaša priča brzo se našla i u medijima. Kako su reagirali vaši sugrađani?

– Roditeljima su ljudi čestitali u dućanu, na ulici. Ja sam bio na brodu. Nakon što je Novi list prvi objavio što se dogodilo, počeli su me zvati i drugi novinari, televizijske kuće, čak i strane javljao sam se na radiju. Za mene je sve to bilo i prilično stresno, jer ipak nisam navikao na tako nešto, niti sam to očekivao. Pomogla mi je u tome i moja kompanija Teekay, s kojom sam sve koordinirao. Oni su jako lijepo reagirali, složili se da mogu istupati u medijima, ali sve je za mene bilo dosta stresno. Primio sam i hrpu poziva i poruka prijatelja, poznanika, nekih ljudi koje nisam sreo godinama i nekih koje uopće ne poznajem. Na sreću sve se malo ispuhalo dok sam se vratio doma, haha.

Hrabro srce Hrvatske

U Hrvatskoj je Plava vrpca Vjesnika dobro poznata i prestižna nagrada. Kako je na dodjelu reagirala vaša kompanija i što to za njih znači?

– Oni nisu bili dobro upoznati s tim, ali sam im sve objasnio. Vrlo su ponosni, kontaktirali su me i sad i prije. Primio sam pismo zahvale od predsjednika uprave i drugih vodećih ljudi kompanije. Pismo zahvale dobio sam i od britanske ratne mornarice. Dobio sam i priznanje Hrabro srce Hrvatske. I mnogi drugi su se javljali, ali moram reći da se nije javio nitko iz kompanije čije smo pomorce spasili, a niti oni sami. Od njih nismo dobili nikakve povratne informacije, ali u konačnici to nije ni bitno. Koliko god nagrade, priznanja, čestitke i zahvale bile lijepe, nismo spašavali te ljude zbog toga, i jedino što je važno je da smo ih uspjeli spasiti. To nam je svima najveća nagrada.

Osjećate li se kao heroj na kraju priče?

– Ma ja bih volio da ta priča već jednom završi, haha. Uskoro se vraćam na brod. Treba se skoncentrirati na svakodnevni posao i obaveze. Tamo nema vremena za slavu.