Kad se ovog mjeseca isplatiti posljednja treća potpora za očuvanje radnih mjesta, kojom će država omogućiti isplatu plaća u privatnom sektoru s četiri tisuće kuna neto i s 1460 kuna doprinosa po radniku, poslodavci će početi računati koliko im zaposlenih treba za sadašnju razinu aktivnosti. Već će srpanj i lipanj puno jasnije pokazati koliko je doista radnih mjesta u Hrvatskoj »zatvorila« koronakriza.

Nastavit će Vlada s tom mjerom, ali samo za najpogođenije djelatnosti i ona bi po svim računicama mogla uključivati najviše do sto tisuća radnika što je šest puta manje od broja radnika čije su plaće u prošlom mjesecu (plaća za travanj) isplaćene zahvaljujući potpori države. Tako opet ostaje bazen od gotovo pola milijuna ljudi kojima prijeti ili smanjenje plaća ili otkaz.

No, Vlada barem za dio tih radnika pokušava održati nadu najavom mjere skraćenog radnog tjedna, kojim će se cijela Europska unija boriti protiv otkaza u krizi.

Ideja je, kao i u vrijeme globalne krize, da tvrtke, iako imaju manje posla, ne otpuštaju radnike, a da za onaj dio radnog tjedna kad ti ljudi ne rade troškove plaće snosi država. U četvrtak je na Vladi država odobrila ministru financija Zdravku Mariću potpisivanje jamstva koji je ulaznica za sudjelovanje u SURE programu iz kojeg bi se između ostaloga financirao i skraćeni radni tjedan. Država novac iz EU-a neće dobiti bespovratno, nego će moći povući povoljan zajam.

Mali postotak

No, bilo kroz zakone bilo kroz potpore Hrvatskog zavoda za zapošljavanje već 11 godina, od 2009. godine, pa i sada, poslodavci imaju mogućnost korištenja te mjere, ali je nisu pretjerano koristili. U razdoblju od 2009. do 2018. godine, ta je potpora obuhvaćala 2.151 radnika i na nju je potrošeno tek 8,5 milijuna kuna. Ako se ta situacija nastavi i dalje država se zbog skraćivanja radnog tjedna neće baš puno zadužiti kod Europske komisije.

Prema statističkom biltenu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje potporom za očuvanje radnih mjesta u prošloj godini bilo je obuhvaćeno 2.446 radnika, ali u tu su statistiku uključeni i radnici za koje poslodavci dobivaju potporu za obrazovanje. U razdoblju od siječnja do travnja mjeru nije koristio nitko.

Mogućnost korištenja skraćenog radnog tjedna, dakle, postoji i sada i kroz mjere aktivne politike zapošljavanja i uz obrazovanje radnika je dio mjera kojima se pokušavaju očuvati radna mjesta. Financira se iz nacionalnog proračuna, ali se dio sredstva i to nepovratno, a ne kroz zajam može povući i iz europskih fondova. Skraćeno radno vrijeme može biti maksimalno do 40 posto ukupnog radnog vremena i država onda pokriva maksimalno 40 posto bruto plaće, ali ne više od 40 posto minimalne bruto plaće. Minimalna bruto plaća za ovu godinu iznosi 4.062,51, što znači da Vlada pokriva 1.625 kuna po radniku.

Ako je suditi po dosadašnjoj praksi za ovu bi potporu, kad se o njoj dogovore socijalni partneri, Vlada, sindikati i poslodavci, mogao biti zainteresiran mali postotak gospodarstvenika i ona bi u najboljem slučaju mogla obuhvaćati nekoliko tisuća radnika. Mučile su se i dosadašnje Vlade kako bi taj broj povećale, pa su se tako s godinama i novim resornim ministrima mijenjali uvjeti, ali mjera nije ni blizu dosegnula primjenu kao u europskim zemljama koje i sada na njoj inzistiraju i na čije se primjere, poput Njemačke Hrvatska poziva.

Strogi uvjeti

Skraćeni radni tjedan ili neradni petak, što je naziv pod kojim je mjera bila poznata u javnosti, ponudila je Vlada Jadranke Kosor još u vrijeme globalne krize 2009. godine. Umjesto radnog tjedna od 40 sati, poslodavac je mogao organizirati radno vrijeme u 32 sata, a država je pokrivala 20 posto troška plaće i doprinosa. Mjera se mogla koristiti tri mjeseca, maksimalno šest mjeseci. Do kraja 2009. godine, kad je kriza najjače udarala hrvatsko gospodarstvo, tu su potporu dobivala 34 radnika i državu je njezino provođenje koštalo 46,5 tisuća kuna. Sljedeće godine mjeru nije koristio nitko, pa je Vlada ublažila uvjete što je u 2011. povećalo broj uključenih radnika na 533 radnika, ali je njihov broj u 2012. ponovo pao.

Mjera je početkom 2013. godine uvrštena u paket mjera »Važno je očuvati radno mjesto«, te godine je u nju bilo uključeno više od tisuću radnika a trošak je bio oko 3,3 milijuna kuna. Sljedeće godine Vlada Zorana Milanovića odlučila je opet mjeru regulirati zakonom, ali broj korisnika je samo padao, pa je sadašnja Vlada 2017. godine u veljači zakon stavila izvan snage i uključila skraćeni radni tjedan u mjere za očuvanje radnih mjesta.

Koliko god se poslodavci sve protekle godine žalili na stroge uvjete korištenje ove mjere, razlog je vjerojatno puno jednostavniji, takva mjera ima smisla u zemljama koje imaju jaku industriju i ona pomaže tvrtkama da u razdobljima pada narudžbi, kad imaju smanjenu proizvodnju zadrže stručne radnike do trenutka dok narudžbe ponovo narastu. U državi, kakva je Hrvatska, u kojoj više ljudi radi u uslugama nego u proizvodnji, ta mjera ne može biti od velike pomoći velikom broju poduzetnika i radnika.

U prilog tome ide i izjava ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta Darka Horvata koji je rekao da će mjera skraćenog radnog tjedna prije svega ciljati proizvodno-prerađivačku industriju, odnosno tvrtke koje nisu ostvarile kontinuitet narudžbi.

– Mjera skraćenog radnog tjedna nije horizontalna, nego je specifična te će poslodavcima kojima će narudžbe ili kasniti ili ih neće biti, bude li potrebe i pokaže li se opravdanim i nužnim, Vlada moći u potpunosti subvencionirati troškove jednog radnog dana, kazao je Horvat, neki dan prilikom obilaska tvrtke za proizvodnju kabela Elka.