Slikarica Leontine  Littrow  (1856. – 1925.),  jedina riječka umjetnica koja se pojavljuje na eurpskom tržištu umjetnina,  a slike joj se uglavnom nalaze u privatnim zbirkama,  u Hrvatskoj je  gotovo nepoznata.  Iako  je sudjelovala  na brojnim međunarodnim izložbama  u  Londonu, Beču,  Münchenu  i drugim europskim   gradovima,   uživajući   naklonost kritike,  opus  umjetnice  koja  je krajem  19. i početkom 20.  stoljeća  djelovala  u Rijeci  i Opatiji  donedavno je  bio  posve  zapostavljen i zaboravljen.

U  knjizi  »Umjetnička  Rijeka  19. stoljeća« Borisa Vižintina  njezino  se  ime uopće ne spominje. No Muzej grada   Rijeke,  u kojem  se  čuvaju  dvije  slike  Leontine Littrow, upravo  završava   pripreme  za veliku izložbu   na kojoj će 29.  rujna predstaviti sedamdeset  reprezentativnih  djela ove  u prošlosti  vrlo  priznate    slikarice kvarnerskih i dalmatinskih  marina, pergola, vrtova i parkova.

Upravo   privrženost  atmosferi i motivima  kraja  u kojem  je  živjela  svrstava  je  u »naše«  slikare,  iako  je  porijeklom  Austrijanka  i  Engleskinja,  rođena  u Trstu iz kojeg  je  s 12 godina  stigla u Rijeku,  gdje  je i pokopana.

Pripreme za izložbu, istraživanje  njezina  rada i prikupljanje slika, mahom u Rijeci i u Beču, trajale su dvije godine. 

Radovi umjetnice sada  će  prvi  put  biti    prikazani  javnosti cjelovitom kritičkom retrospektivnom izložbom i monografijom koja  se  objavljuje u dvjema varijantama, na hrvatskom i njemačkom jeziku, s opsežnom biografijom, prikazom umjetničkog rada i katalogom od blizu tri stotine radova, mahom ulja na platnu.

Monografija

Projekt  je  ostvaren u suradnji  s privatnom  galerijom  Kolhammer & Mahringer  iz Beča  te s povjesničarom umjetnosti  Bernhardom   Bartom,  jednim  od autora   knjige  koju potpisuje   zajedno  s  galeristima Alfredom  Kolhammerom i Rudolfom  Mahringerom  te  ravnateljem Muzeja grada Rijeke Ervinom Dubrovićem,  koji se  za  istraživanje   opusa  umjetnice   zainteresirao  prije  desetak godina.

– Godinama  me kopkalo  da  istražim  opus  Leontine  von Littrow,  koja  nam je   u umjetničkom smislu bila važna, jer smo iz ostavštine obitelji  Meynier, suvlasnika  riječke  Tvornice papira, otkupili dva njezina rada; jednu sliku Venecije i jednu sliku Dražica u Opatiji, a  oba pomalo  neobična  i  mračna.   Vrlo  smo  malo znali  o umjetnici  o kojoj  leksikoni donose  tek nekoliko šturih podataka,  ali  vidio  sam  nekoliko  lijepih slika  u  privatnom vlasništvu  koje  su  nagoviještale   da se radi o  dobroj slikarici i da  bi  negdje  moralo biti  još njezinih radova.

O  ideji da istražimo njezin opus i  nađemo   slike razgovarao sam s više kolekcionara i  galerista.  Među  njima je  i moj znanac  Milan Krivda,  kuhar   u Hotelu  Holiday Inn u Beču, ali  i  rafinirani poznavatelj   umjetnosti.  On nas je povezao  s  galerijom Kolhammer & Mahringer   s kojom smo  započeli suradnju  najesen 2015 ., a u međuvremenu  se  pojavio i mladi povjesničar   umjetnosti Bernhard   Barta, k tome   i pisac romana   o staroj Austriji,    koji  je jednog dana  banuo u moj  ured, naklonio se  i rekao: »Ja  pišem knjigu o Leontine von  Littrow.«

Gotovo sam poskočio  sa stolca  i povikao:  »Knjigu  o  Leontine    pišem i ja!«  Prvo  smo  kanili    ostati svaki pri svome,   ali onda   smo  zakazali   susret  u  kavani  hotela   Imperial u  Beču,  u kojem  je  svojedobno odsjedao   Hitler,  a na dan  našeg   sastanka   održavao  se  veliki susret ministara vanjskih poslova  EU  i Rusije.  U tom ambijentu   dogovorili smo se da  knjigu  ipak  napravimo  zajedno –   ispričao  nam je  Dubrović,    koji   kaže   da  se vijest  o  pripremi  monografije  vrlo   brzo pročula  među  bečkim galeristima  i  automatski  se odrazila  na  potražnju   za  radovima  Leontine  von Littrow,  koje postaje sve  teže   nabaviti.

Ugodno iznenađenje

Radovi umjetnice    često se  pojavljuju    u bečkim   aukcijskim  kućama Dorotheum i  Im Kinsky,  a u  ponudi su ih imali  i  londonski  Christie’s  i Sotheby’s.   Oni najbolji  postižu cijenu  od  tridesetak tisuća eura,  no može se očekivati da  će im vrijednost  rasti,  a za   Muzej  grada   Rijeke  već su  postali nedostižni.

– Pregovarali  smo   o  otkupu  dviju slika  u privatnom vlasništvu  Riječana  i  imali  već  pripremljene  ugovore,  ali  su  oba  vlasnika   odustala,  jer su  dobili   bolje  ponude  od  cijene  koju  im je  mogla  ponuditi naša  ustanova –   kaže Dubrović, očekujući  veliko  zanimanje za izložbu.  Na  otvaranje  je   već najavljen dolazak  tridesetak bečkih  kolekcionara  te više galerista i muzealaca,   a  novootkrivena  slikarica  zacijelo će pobuditi i  velik interes javnosti  koja  će imati jedinstvenu priliku  vidjeti  njezine  radove  okupljene  iz različitih europskih   kolekcija.  Čak i za Ervina Dubrovića   bit  će  to prilika  da  dio  slika   prvi put  vidi uživo, jer  je dvadesetak  radova uključenih u  izložbu vidio samo na fotografijama.

Od skoro  tristo  radova  umjetnice nađenih u  protekle dvije godine najmanje ih je  nažalost   u Rijeci i Opatiji.  Najviše   slika  u posjedu  je  austrijskih  kolekcionara,   a manji broj   djela   čuva se  i  u javnim zbirkama: u Galeriji Akademije i  Muzeju   grada Beča,  u Narodnom  muzeju u Varšavi, u Muzeju Revoltella u Trstu, u Pomorskom  muzeju  u Piranu  i u Narodnom muzeju Slovenije u Ljubljani.

– Na  počeku istraživanja  bio nam  je poznat tek  mali broj   radova,  različite kvalitete  i vrlo raznorodnih,   a pretežno   osrednjih.  No  sad kad  smo stekli   temeljit   uvid  u opus  autorice   možemo reći  da  je  Leontine izvrsna slikarica  koja nas je vrlo ugodno iznenadila.  Nadamo  se  da  će nakon ove izložbe i  monografije  postati   vrlo  cijenjena  ili barem dovoljno cijenjena umjetnica,  jer  to  doista i  zaslužuje.

Primarno marinistica

Kad bismo  ju uspoređivali  s našim priznatim  slikarima,  najbliža bi  bila   Menciju   Klementu Crnčiću,   koji  se  najviše  proslavio kao  slikar marina.  Za  razliku od  Leontine,   koja   nije  mogla   upisati likovnu  akademiju,  jer se  do 1920.  to nije  dopuštalo  damama,  da   ne bi  vidjele  gole  muškarce  koji poziraju za aktove,  Crnčić  ima sav dignitet akademski školovanog slikara. Studirao   je  na dvjema srednjoeuropskim akademijama,  u Beču i Munchenu,   a  i  jedan je  od osnivača zagrebačke Akademije likovnih  umjetnosti.   No  ja bih rekao da je ona talentiraniji slikar!  –  kaže   Dubrović.

Leontine  Littrow  bila  je   primarno  marinistica,   ali je  slikala   i prirodu,   krajolike  Liburnije, Kvarnera, otoka,   Dalmacije,  Dubrovnika…  Urbani  motivi vrlo su  rijetki na  njenim slikama,   a  osim     ciklusa   slika  iz Venecije, koju je   često   posjećivala  i motive lagune   rado   predstavljala na   izložbama,    gotovo   je   isključivo slikala   atmosferu  naših  krajeva.  Najčešće  su  to  slikoviti  zakutci  opatijske  i riječke  okolice – u Voloskom,  Mošćenicama,  Brseču, na Pećinama, u Velom Lošinju, na  otocima Krku i  Rabu…

Strani galeristi poneke njezine slike  opisuju  kao  prizore  iz  Maroka ili s juga  Italije,  ali nema  dokaza da je tamo ikada boravila,  a  slike   pokazuju da   se  zapravo radi  o  ambijentima  na  hrvatskoj  obali.  Sotheby’s  je  tako  prodao sliku  »Prizor s talijanske ulice«, koja je zapravo »Ulica na Rabu«, a Christie’s  sliku »Sunčan dan na  na Amalfijskoj obali«,  iako je riječ o Mošćeničkoj dragi.  Slika  Krka s lukovičastom kupolom zvonika  postala je pak prizor iz Tunisa ili Maroka,  priča  Dubrović.

Iako nije bila akademski  školovana,   Leontine  von Littrow primala je poduke  od istaknutih umjetnika svog vremena  s  kojima je  odmalena  dolazila u doticaj kao  potomkinja dviju  uglednih obitelji;  Littrow, koji  vuku podrijetlo  iz Estonije,  i  Barry, koji  na Jadran dolaze iz Engleske.Njezin otac,  mornarički časnik, kartograf,   pisac i pjesnik Heinrich von Littrow, od  1857.  radio je kao  profesor  i ravnatelj Nautičke  akademije u Trstu. Nakon toga  imenovan je za lučkog kapetana u Dubrovniku,  pa  u Senju, a 1867.  u Rijeci, gdje poslije postaje pomorski inspektor.

Važan salon

Kao  višestruko nadaren  čovjek   napisao je i  komediju  »Xantipa«,   prevedenu na nekoliko jezika i izvođenu u riječkoj  Narodnoj čitaonici, a  objavio je i prvi  riječki   turistički vodič.   Između ostalog bio  je  sklon   slikarstvu,  premda   ne  osobito talentiran. O tome svjedoče  sačuvana panorama Senja u Pomorskom i povijesnom  muzeju Hrvatskog primorja  Rijeka, kao  i  sjećanja Ise Kršnjavoga, koji se u mladosti za ljetnih praznika 1867.  nakratko zatekao u Rijeci i poučavao slikarstvu ovdašnjega lučkog kapetana. Kažu da se »nije odvajao od štafelaja«, a  oduševljenje  je prenio i na kćer Leontine. Poslije  toga Kršnjavom   se  otvaraju   i vrata  obitelji  Littrow  u  Beču.

Leontinin djed Joseph Johann von Littrow, rođen u Češkoj u protestantskoj obitelji, završio je studij prava i teologije na praškom Sveučilištu, no umjesto da postane odvjetnik posvetio se astronomiji. Bio je upravitelj  bečke  zvjezdarnice,  a na tom ga je mjestu naslijedio sin, astronom Karl Ludwig oženjen za  spisateljicu Augustu, koja  je sredinom 19. stoljeća bila  zaštitnica mladih umjetnika. Njezin umjetnički salon  pohodio je  i Iso Kršnjavi, tadašnji student bečke Akademije likovnih umjetnosti i budući hrvatski ministar bogoštovlja i nastave, koji je u poznim godinama  govorio da   su mu  druženja  u salonu gospođe Littrow,  po kojoj je nazvano i jedno sazviježđe, značila  mnogo više od druženja s kolegama.

Leontinina  majka umrla je mlada,  a bila  je   kći prosperitetnog  bankara i trgovaca Charlesa  Frisbyja Barryja, koji  se  oko 1830.  iz Londona  preselio  u Genovu,  a potom se nastanio  u Trstu.  Iz njezine  obitelji  poteklo  je  nekoliko    admirala   i  drugih  visokih   pomorskih časnika u službi  Austrijske ratne mornarice.

Iako  je  živjela  daleko od  Beča i Londona,  mahom okružena Talijanima  i Hrvatima, Leontine  je u  Rijeci odrastala u krugu obitelji njemačkih časnika i britanskih industrijalaca i inženjera. Profesori i pitomci Mornaričke akademije u Rijeci većinom su bili  Nijemci,  a u Rijeci se  nastanilo  i dvjestotinjak Engleza,   članova obitelji  inženjera i tehničara  zaposlenih   u Tvornici  papira  i  u Whiteheadovoj  Tvornici torpeda.

Školovanje i utjecaji

Obitelji  Littrow i  Whitehead bile  su vrlo bliske.  Littrowi su   do 1891. živjeli   u nizu zgrada  kod Belog  kamika, a kad je izgrađena  Vila Rusticana u   vlasništvu Roberta  Whiteheada preselili su  se u  Opatiju. Leontine,  kojoj je tada bilo 30 godina, živjela je s ocem i sestrama, jer  se, potpuno posvećena slikarstvu,  nije udavala.

Njezine  su   slike  u svojim  zbirkama   imali  mnogi uglednici, među  kojima i grofica  Alice Hoyos,  Whiteheadova  kći s kojom je   prijateljevala i do kraja života   razmjenjivala pisma  na  engleskom jeziku.

Osim njemačkog  govorila  je   njemački i talijanski, a  vrlo vjerojatno  podosta dobro i  hrvatski,   o čemu svjedoči činjenica da se   dobro osjećala   u riječkoj i opatijskoj okolici  koju je često posjećivala i slikala.  

Rado je  obilazila  mala  mjesta  s domaćim življem, a pokazivala je i strast za prikupljanje  predmeta »narodne umjetnosti«. Prikupljala je folklorne predmete, rezbarene drvene škrinje, keramičko  posuđe, bakrene lonce i zdjele,  koji su potkraj 19. stoljeća u Beču postali naročito popularni,   kao  i interes za  Istru i Dalmaciju.  Više predmeta iz njezine zbirke poslužilo je za ilustriranje ogledne knjige o pučkoj umjetnosti u Dalmaciji, objavljene u Beču 1911.

O  školovanju  i likovnoj  naobrazbi   Leontine  von Littrow  nema mnogo podataka.  Iako neki  izvori navode  da se  školovala  u  Parizu  i Munchenu, za to nisu nađeni dokazi.  Jedan  od njezinih prvih   učitelja  bio  je bečki  slikar   Hans Canon,  koji je neko vrijeme čak živio u domu obitelji Littrow u Rijeci, ali  za  Leontine  je  bio  odviše  konzervativan.  

Najznačajniji  utjecaj   na njezino stvaralaštvo imao  je  pariški slikar Jean d’Alheim,  izdanak francusko-ruske plemićke obitelji, koji je  osamdesetih  godina  19. stoljeća boravio  u  Hrvatskom primorju i Dalmaciji.

Upravo tih godina D’Alheim prolazi razvoj  od tamnoga atelijerskog slikanja do svijetlih i prozračnih  plenerističkih slika, a 1881. naslikao  je i »Panoramu Rijeke s Trsata«.

Leo Littrow

Utjecaje  Barbizonske  škole,  koja  je  prokrčila put impresionizmu,  vjerojatno je   upravo  on  prenio  umjetnici  s kojom je dijelio  ljubav prema  pejzažnome slikarstvu,  smatra  Dubrović.

Slikarica   je isključivo   ovog umjetnika   spominjala kao svog  učitelja, iako  je isticala  da je »priroda njezina najbolja učiteljica«  i da je »uvijek slikala natkrivena plavim nebom i okružena  samo priprostim i slikovitim seljacima s otoka koje je toliko voljela«.

Leontine  von Littrow  prošla je  kroz  više stvaralačkih faza i stilskih mijena,  od  ranih  romantičarski intoniranih  radova,   preko  plenerističkih   i impresionističkih slika,  do kasnih radova u kojima slike mora  i stijena,  njezina stalna tema,   sve više počinju  poprimati   ekspresivan ugođaj. Najuspjelija djela, koja  odišu impresionističkim  prštanjem boja te igrom svjetla i sjene na slikama primorskih brajdi i u pergolama opatijskih vila, ostvarila je  posljednjih godina devetnaestog i prvih godina dvadesetog stoljeća.

U to vrijeme ima više zapaženih samostalnih izložbi u Continental Gallery u Londonu, koje prikazuju primorske ambijente, djevojke na šterni i pod brajdom ili na rivi, kao i pralje koje peru na potoku i na obali. Londonska kritika  bila je   impresionirana   ljepotom našeg kraja i svjetlošću koje isijava iz njezinih slika.

Već 1880.  počela  je  izlagati u Beču, najviše na brojnim izložbama u Kunstlerhausu. Dva puta izlaže i na znamenitim međunarodnim izložbama u Glaspalastu u Muenchenu, a samostalne je izložbe imala u Galerie Arnot (1911.) i u Galerie Mhietke (1914.). Bile su to godine njezina najvećega zamaha i najvećih uspjeha.  Na velikoj austrijskoj izložbi u Londonu 1906. nastupala je  zajedno s dalmatinskim umjetnicima  Vlahom Bukovcem, Emanuelom  Vidovićem,  Ivanom Meštrovićem, Antoniettom Bogdanović-Cettineo i Markom Rašicom.

Bila  je i jedina slikarica  od koje  je  naručen  rad  za  Prirodoslovni muzej u Beču,  u  kojem  se nalazi njezino  platno  većih  dimenzija s   pogledom  na Dubrovnik.  Izlagala je i  u Brnu,   Budimpešti, Pragu,  Klagenfurtu, Salzburgu, Černivcima, Wrocławu, Kopru,   Opatiji  i u  Rijeci,  a 1893. i na Svjetskoj kolumbijskoj izložbi u Chicagu,  na kojoj je poseban paviljon bio namijenjem slikaricama.

Sve  svoje radove,  kao i privatna pisma,   Leontine   je   potpisivala isključivo   kao   Leo Littrow,  ili   inicijalima,    što je  nakon smrti umjetnice   stvaralo    zabune  pa su  je  znali  predstavljati kao   slikara,   a  slike   nikad nije datirala.

Nažalost,  ostavština  obitelji  Littrow nije sačuvana,  kao  ni   grobnica   na Kozali,  a  ne postoje ni fotografije  koje  bi nam  približile  lik  umjetnice.  Poznata  je   tek jedna  grafika  koja  prikazuje  Heinricha von Littrowa s  jednom  od triju  kćeri, koja bi  možda  mogla biti  i Leontine,  i samo jedna  fotografija  iz  nekog  bečkog  modnog   žurnala sa  skupinom   u bijelo odjevenih opatijskih dama,  među kojima  je i slikarica,   ali ta je fotografija snimljena izdaleka,  tako da  je gotovo  nemoguće razaznati  kako  je umjetnica izgledala.