Josip Tihi i Marija Boltan Jambrošić / Foto Marko GRACIN
Nešto u meni je govorilo, "osvrni se, vrati se, možda gospođi nije dobro". To sam i učinio, vratio sam se i uhvatio je za ruku. Nije se micala, nije davala nikakve znakove. Brzo sam je povukao i nekako došao do plićaka, tada su me i drugi vidjeli i shvatili da se nešto događa, ispričao je Josip Tihi
RIJEKA – Riječanka Marija Bolfan Jambrošić pamtit će 6. kolovoza kao svoj drugi rođendan. Te ju je nedjelje poslijepodne od gotovo sigurne smrti spasio Josip Tihi, čovjek kojega nije nikada vidjela niti otprije poznavala. Upoznala ga je desetak dana kasnije, na porti Novog lista, kamo je došla jer je željela svoje iskustvo podijeliti s čitateljima našeg lista.
– Bila je nedjelja, s rodbinom sam došla na plažu na Kantridi. Nisam baš neki siguran plivač i nerado idem na kupanje, ali su me moji rođaci nagovorili da ipak idem s njima. Dan je bio sunčan i vruć, ali je poslijepodne zapuhao vjetar. Otišla sam se okupati, malo dalje od plićaka, ne preduboko. U jednom trenutku zapuhao je jak vjetar, valovi su se podignuli i ja sam se poskliznula i pala dublje u vodu. Mislim da me je odbacio val. Možda mi se i zavrtilo, ne sjećam se. Osjetila sam da tonem i pomislila: »Bože, jel’ to kraj?«. U nadi sam pomislila kako ima puno ljudi, valjda će mi netko pomoći. To je posljednje čega se sjećam, jer sam se onda onesvijestila. Probudila sam se na plaži, ležala sam na ručniku, na boku, a oko mene je bilo puno ljudi. Čula sam kako ljudi govore da sam imala sreće, priča gospođa Marija.
Djelić sekunde do tragedije
Na pitanje zbog čega je svoju priču željela iznijeti u javnost, kaže kako je glavni razlog tome da ljudi vide kako oko nas još uvijek žive oni koji su spremni pomoći, oni kojima humanost nije strana.
– Danas svi živimo u nekoj strci, u borbi za egzistenciju, ljudi se ne osvrću oko sebe i ne zanimaju ih drugi. Josip je svojim primjerom pokazao da ima veliko srce, da je veliki humanist jer je pomogao nekome koga nije poznavao, jer je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, jer je na trenutak zastao. Da se nije osvrnuo, mene danas ne bi bilo, moji unuci ne bi imali svoju baku. Hvala mu na tome – sa suzama u očima kaže gospođa Marija, koja je nakon ovog događaja, koji je za samo djelić sekunde mogao postati tragičan, dva dana provela u bolnici, na kisiku.
Josip Tihi je Mariji na njihov prvi susret i upoznavanje donio buket cvijeća.
– To je cvijeće za drugi rođendan, jer je gospođa nekoliko puta ponovila kako se toga dana ponovo rodila i kako će ubuduće i taj, 6. kolovoza, slaviti kao svoj rođendan, kaže Tihi.
Josip Tihi, rodom iz Slavonskog Broda, u Marčeljima živi posljednjih desetak godina, sa suprugom i dvije kćeri. Toga 6. kolovoza bio je na plaži s obitelji. Kada su se podignuli valovi, djevojčice je poslao na obalu, a on sam krenuo je roniti.
– Malo sam ronio i nakon pet-šest metara počeo plivati. Osjetio sam da sam nekoga slučajno uhvatio za nogu. Pogledao sam i vidio gospođu, kazao joj »oprostite« i nastavio dalje plivati. Nešto u meni je govorilo, »osvrni se, vrati se, možda gospođi nije dobro«. To sam i učinio, vratio sam se i uhvatio ju za ruku. Nije se micala, nije davala nikakve znakove. Brzo sam je povukao i nekako došao do plićaka, tada su me i drugi vidjeli i shvatili da se nešto događa. Gospođu smo iznijeli na obalu, okrenuli na bok. Jedan gospodin pritisnuo joj je stomak i ona je ubrzo počela izbacivati vodu. Da sam samo malo duže čekao ili, još gore, da nisam zastao, gospođe Marije više ne bi bilo među živima. Ljudi s plaže zvali su hitnu koja je Mariju odvezla u bolnicu.
Gasio požare, daruje krv
Kada smo stigli doma, htio sam otići u bolnicu da vidim kako je gospođa, ali mi je supruga rekla da me sigurno neće pustiti jer nisam član obitelji, pa smo onda informaciju dobili telefonski. Rekli su nam da je gospođa stabilno – kaže Tihi, kojemu humanost nije strana jer je već bio u situacijama gašenja požara, spašavanja kamiona iz požara, ali i prikupljanja donacija za oboljelog rođaka. Tihi je i darivatelj krvi koji je krv darovao više od pedeset puta, pa je stoga možda čak i suvišno pitati ga zbog čega je pružio ruku pomoći gospođi Mariji. Ipak, kaže, volim pomagati drugima, ne vidim razlog zašto i drugi ne bi to činili. Pomaganje vas čini boljim čovjekom, osjećate se sretnije i ispunjenije.
Prvi put Marija i Josip komunicirali su putem Facebooka, a jedan od komentara koji su pročitali bio je »spasili ste anđela«.
– Godinama sam čuvala djecu kod jedne obitelji, brinula sam i o starijim osobama, i ja volim pomagati, pa me je valjda Bog ovim nagradio. Očito se dobro dobrim vraća. Josip je postao novi član moje obitelji i nadam se da ću uskoro i ja upoznati njegovu obitelj. Njegova majka može biti ponosna kakvog je krasnog sina odgojila – kaže Marija.
