HRT-ova urednica i novinarka Sanja Mikleušević Pavić proteklih je godina prošla kroz pakao. Nema mjesta patetici jer izrečeno je činjenica.

Za naš list progovorila je kroz što je sve prošla, kako je iz tih borbi izašla još jača, a isto tako nam je otkrila što voli čitati, što slušati, svoju životnu filozofiju i naposljetku, što voli odjenuti. Bilo je ovo svojevrsno razotkrivanje u kojem nema mjesta fingiranju, jer ono ionako ne donosi ništa dobroga.

Prvo pitanje bilo je dakako vezano za koronavirus, koji je još uvijek aktualna tema.

– Zbog kratkog tranzita kroz Italiju na graničnom prijelazu Pasjak po povratku iz Maroka sa suprugom i prijateljima, sanitarni inspektor odredio nam je mjeru samoizolacije. Bio je kraj veljače, osvit pandemije u nas. Nisam imala nikakve simptome kao ni moji suputnici, no odmah po povratku u Zagreb javila sam se dežurnom epidemiologu, pratila svoje zdravstveno stanje, mjerila temperaturu, ostala kod kuće.

Sustav je već tada bio jako dobro postavljen. Hrvatska je spremno dočekala pandemiju. Dobila sam jasne upute kojih sam se pridržavala. U izolaciji sam prije povratka na posao ukupno bila 16 dana. I to sigurno nije najgore što vam se može dogoditi. Svako je vrijeme, posebno ono koje možete posvetiti obitelji i sebi, dragocjeno. Ni tada, ali ni u jeku bolesti, kod nas nije me bilo strah. No, nakon povratka na posao u jednom od zadnjih izdanja emisije »Labirint« u kojoj radim kao novinarka, pripremila sam reportažu o svom iskustvu sa samoizolacijom, ali i o događajima u svijetu. Slike koje su nam dolazile putem međunarodne razmjene, apeli iscrpljenih liječnika i medicinskog osoblja, posebno iz talijanskih i španjolskih bolnica, nisu ostavili mjesta minoriziranju bolesti i njezinih posljedica. Kad slušate liječnike i medicinske sestre iz Milana i Bergama koji očajno poručuju kako ne želite znati kako izgleda dan na intenzivnom odjelu, samo bi neuk i neodgovoran unatoč povratku u normalu zanemario mjere opreza i preporuke. Što će donijeti jesen, točnije drugi val koji najavljuju epidemiolozi, ne znamo. No, svakako ćemo ga dočekati spremniji i educiraniji, uz to ubrzano se traga za cjepivom. Dakle, čini se kako smo do sada u Hrvatskoj u malenoj prednosti pred virusom.

Apsurd tužbe

Proteklih godina prošli ste kroz vrlo teške trenutke i privatno, bili ste nažalost bolesni, a profesionalno ste imali spor s HRT-om?

– Točnije bi bilo kako je. Po onoj ubijte glasnika, u tužbenom su nam zahtjevu odrezali 250.000 kuna jer su procjenili da je u tolikom iznosu nanesena navodna šteta ugledu i časti HRT-u. Apsurd te tužbe nije samo u činjenici što je HRT trenutno jedini europski javni servis koji zbog javne riječi tuži svoje novinare, već što me tuže za štetu ugledu i časti HRT-a. Jer HRT je valjda vodstvo kuće koje je tužilo i još 30-ak kolega ili nakladnika koji nisu u superlativima pisali o programu ili poslovanju HRT-a. Činjenica na koju upozoravam je i ta da izgubi li tužitelj ili na koncu dobije spor, odvjetnici koje su angažirali dobit će svoje velike naknade pa bi bilo u interesu javnosti znati koliko je novca pretplatnika otišlo na te sporove, kao i koliko je zarada vanjskih odvjetničkih ureda.

Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Dakle, HRT-ovom ugledu više šteti strukovno priopćenje, nego to što su primjerice najprije središnji Dnevnik na 12 minuta, potom sva četiri HRT-ova kanala svojevremeno »zacrnila« na gotovo dva sata, što se nije dogodilo ni za ratnih 90-ih, ili što je HRT potrošio milijune pretplatničkih kuna za »Generala« Antuna Vrdoljaka, kojeg se odrekao i ravnatelj Poslovne jedinice Program Renato Kunić. Kako su prenijeli mediji, na sjednici Programskog vijeća HRT-a ocijenio je da scenarij nije dobar, a da je tekst katastrofalan. Time on valjda nije naštetio ugledu i časti kuće koja je takav proizvod za njegova mandata emitirala. Ono u što sam sigurna, je da će se istina o tome što se zapravo događa na HRT-u i koji je pravi razlog tužbi ubrzo saznati.

Kako gledate na te nemile stvari koje su vas zadesile i kako ste uspjeli prebroditi sve te teške situacije?

– Moj bi profesionalni put prema standardima koji trenutno vladaju sigurno bio lakši, a prema nekim mjerilima i uspješniji, da sam sklona narodnoj »ili se prikloni, ili se ukloni«. Kad sam prihvatila da to ne mogu, prihvatila sam i posljedice te odluke. A to je, uz tužbu, dakle financijsku penalizaciju, i dio o profesionalnoj marginalizaciji. Dodatni cinizam leži i u činjenici da je tužba stigla na sam Badnjak 2018. godine. Sve se to događalo netom nakon operacije karcinoma štitnjače i naravno da se nakon početne nevjerice otvorila nova fronta stresa, no kao što znamo – što te ne ubije, to te ojača. Svaka vas bolest dodatno osvijesti i posloži prioritete pa vam je lakše vidjeti ono što je uistinu važno, a što je tek prolazan problem.

Biti realan

Što je po vama najvažnije da čovjek napravi kad se nađe u tako teškim situacijama i što je vama dalo snagu za daljnju borbu?

– Važno je uvijek biti realan prema sebi i situaciji u kojoj ste se našli, podvući crtu i krenuti dalje. Ne treba se okretati, žaliti ili stalno preispitivati. Načelno se ne volim spoticati o prošlost. Nju treba pamtiti kako se ne bi ponovila. Naravno da bi bez potpore obitelji i prijatelja, pa i nepoznatih ljudi koji su mi se javljali, sve bilo puno teže.

U novinarstvu ste od mladih dana. Koliko se ono promijenilo od vremena kad ste vi počinjali?

– Jako, jako puno. Imala sam sreću prve novinarske korake napraviti u TV centru Rijeka. Urednik je bio Jaroslav Kovačević, istinski gospodin koji autoritet nije stjecao vikom i prijetnjama, već uvažavanjem i argumentima. Najvažnija lekcija od dragih ljudi s kojima sam tada radila, a koje i danas iznimno cijenim, ona je da je ovaj posao timski rad u kojem onaj najvidljiviji, a to je novinar, nije i najvažniji.

To lijepo doba pamtim zbog ljudi, naše producentice Jadranke Skorin, Antonele Galić Pruša, Zdravka Kleve i Stanka Čuline, sjajnih reporterki Nikoline Majster i Vesne Korić, montažerke Katice Škerjanc, naše realizatorice Nene Milošević, snimatelje dva Borisa, Vehara i Sroka, Zdravka Dugića, Branimira Vincetića, legendarnog Drage Zormana koji nas je ujutro dočekao s novinama i osmijehom. Oni koje sam nenamjerno izostavila neka mi oproste. Pamtim i Korada Vujnovića i Ivicu Vrkića, kolege s Radio Rijeke koji su prerano otišli a koji su svojim radom ostavili neizbrisiv trag.

Imala sam i sreću pratiti transformaciju televizije iz doba kad su snažni autori i ljudi sa stavom i karizmom ne samo u elektroničkim, već i u tiskanim medijima bili oni koji su davali snažan pečat sadržaju. Dijete sam tog prijelaznog razdoblja.

Između dominacije jedine nacionalne televizije bez koje nije počinjala ni jedna konferencija za medije do pluralizma medijske scene, dolaska komercijalnih televizija, novih platformi. Te se promjene najbolje vide u tehnologiji. Počela sam s kasetama, završila na karticama. Internet, tablet, prijenosna računala, mobilni telefoni na kojima danas možete kreirati i reproducirati bilo koji sadržaj, od zabave do newsa.To je novi medijski svijet. Brz, dostupan, aktualan. Svijet youtubera, blogera, influencera. Tradicionalno novinarstvo, ono analitičnije i sustavnije, kao da polako nestaje sa scene. No neke stvari ostaju iste – talent imaš ili nemaš.

Pobjeda upornosti

Što vam znače pohvale i nagrada koju ste dobili za reportažu o poginulom branitelju?

– Puno, gotovo karmički, s obzirom na tužbu u kojoj stoji da štetim ugledu i časti televizije. Članovi ocjenjivačkog suda prepoznali su jednu svevremensku priču o mladiću koji je odlučio ostati iako nije morao i braniti Hrvatsku u koju je došao trbuhom za kruhom. Hazim Osmanagić Dugi krajem 80-tih u Zadar je došao iz Cazina, priključio se obrani, a u jesen 1992. godine poginuo je u minskom polju u zadarskom zaleđu. Nije bio oženjen, nije imao djece, nakon pogibije nije se javila ni rodbina pa je pokopan na dijelu zadarskog groblja kojeg su gradske vlasti htjele prekopati.

SANJA MIKLEUSEVIC PAVIC, ALEKSANDAR STANKOVIC, MAJA SEVER, NEVENA RENDELLI I

Tada kreće pravna borba njegovih suboraca na čelu sa Silviom Butićem, ratnim zapovjednikom Zemunika Donjeg, da dokažu kako je država njihovu suborcu dužna osigurati grobno mjesto i dostojanstven ukop. Dok su jedni nezasluženo dobili činove i odličja, osvajali nekretnine, plaže i hotele, Hazimovi su se suborci borili da se sustav pokrene i u tome smo im reportažom objavljenoj u emisiji »Labirint« i mi pomogli. Više od dva desetljeća nakon pogibije, iako je njegovo ime na dva spomenika braniteljima, za ukop je – govorili su službenici – nedostajala dokumentacija. Na upit kako je moguće da mu je ime na spomenicima, a oni ne znaju da je branitelj, nikada nisam dobila odgovor.

Na koncu je upornost pobijedila administraciju. Uz to, jedina Hazimova snimka snimljena u obližnjem zaseoku Smrdelj ostala je sačuvana u arhivi HRT-a. Nakon mukotrpnog traženja, pregledavanja kadra po kadar arhive iz tog vremena, ne mogu opisati sreću kad sam pronašla posljednji snimak visokog čovjeka u žutom prsluku čiju sliku do tada nisam vidjela, no kao da jesam. Toliko su ga suborci vjerno opisali. Danas je ta fotografija na njegovom grobu u Zadru. Dugi je dočekao priznanje institucija države za koju se borio. No, ono što je ključ ove priče, jesu njegovi suborci koji ga nisu zaboravili.

Kakva vam je sada situacija na poslu, jeste li zadovoljni i što biste promijenili da možete?

– Volim reći kako sam izolirana od 2016. godine, kad je na HRT-u u akciji koju su mediji prigodno nazvali Konjićev skok došli ljudi koji su najprije »pomeli« sve što im je bilo u dometu. Na trenutak se činilo da će se dolaskom novog ravnatelja Kazimira Bačića stvari popraviti. No nije bilo tako. U povijest je bez obrazloženja, kukavički, iznenadno i bez ikakve najave onima koji su je pripremali, ubrzo otišla i gledana i relevantna emisija »Hrvatska uživo« koju sam radila s ekipom novinara i urednika koji su shvaćali značenje javnog servisa. Ne kao zakonsku odredbu, već kao načelo novinarskog rada. No, na sreću, o mome poslu ne govori tužba vodstva HRT-a, već emisije, reportaže i ljudi koji sam na tom putu upoznala. Oni su, što se posla tiče, moja osobna iskaznica. Mislim da nije najvažnije jesam li ja zadovoljna, pravo je pitanje koliko je zadovoljna javnost.

Trenutačno radim kao novinarka u emisiji »Labirint«, magazinu unutarnje politike urednice Jagode Bastalić, no emisija se nakon popuštanja mjera nažalost nije vratila na ekrane, poput onih sličnog sadržaja na konkurentskim televizijama, primjerice »Potrage« ili »Provjerenog«.

Iako nas gledatelji zovu sa svojim pričama i problemima i mole nas da reagiramo, ne možemo im pomoći. Zašto je tome tako? Suvislo obrazloženje unatoč upitima nadređenima, ekipa naše male, ali nagrađivane emisije koju uz Jagodu i mene novinarski čini i kolegica Nataša Ledić Grgurić, nikada nije dobila.

Gledatelji koji su nas pratili na HTV 4 utorkom u 21.10 znaju da smo otvarali aktualne teme, bavili se istraživačkim novinarstvom. Primjerice, sve detalje afera i suđenja Milanu Bandiću mogli ste pogledati upravo u »Labirintu«, kao i pitanja porijekla imovine političara, korupcijskih afera dužnosnika, crtica iz života i rada lokalnih šerifa do tema ekocida, nelegalnog skladištenja opasnog otpada i uništavanja rijeke Zrmanje, nestale bake, iseljavanja Slavonije itd.

Uvjerenja sam da za takvu emisiju na javnom servisu treba biti mjesta i to u puno većoj minutaži od sadašnjih 27 minuta, na najgledanijem prvom programu u takozvanom prime timeu koji je trenutno rezerviran za neke druge emisije pa i one vanjske produkcije o čijoj bi kvaliteti mogla raspravljati, ali to je neka druga velika priča.

Podrška obitelji

Vjerujem da vam je obitelj bila od velike podrške u teškim trenucima kroz koje ste prolazili proteklih godina?

– Sve je to dio života u kojem mnogi prolaze kroz puno teže situacije pa mi svakidašnja jadikovka nije nikada bila opcija. No sve je lakše kad imaš dobar vjetar u leđa. Moj posao zajedno sa mnom žive i moj suprug i sinovi, 15-godišnji Niko i 10-godišnji Jerko Rafael i cijela moja obitelj. Uz njih je sve lakše.

Nakon svega što ste prošli, jeste li promijenili životnu filozofiju, i kako sada poimate život?

Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

– Život je divan i život je dar. Pamtim previše rastanaka i oproštaja, od najbližih članova obitelji do prijatelja, odlazaka ljudi koji su cjenili svaku minutu na ovom svijetu. Nakon lavovske borbe s najtežom dijagnozom 9. studenog 2019. godine, napustio nas je kolega Matija Vukšić, novinar HTV-a, jedan od najtalentiranijih redatelja mlađe generacije. Bio je svoj, talentiran i neponovljiv. Snaga kojom se borio protiv najtežeg oblika karcinoma, nadmašio liječničke prognoze i od smrti otkinuo gotovo godinu i pol dana života, njegova ironija, humor i nada, ne ostavljaju prostor našoj malodušnosti, kukavičluku i strahu. Na kraju je on tješio nas. Tako je to. Neki su ljudi veći od života.

Tu je i mladić kojeg često spominjem. Ivan Prgomet Rokica kojem su 33 godine, iz Slavonskog Šamca, koji je prije 13 godina nakon skoka u Dravu nakon teškog rada na izgradnji koridora 5c ostao potpuno nepokretan od vrata nadolje. Ironijom sudbine slomio je vratni kralježak 5C. U emisiji »Misija zajedno« s kolegom Robertom Zuberom pomogli smo da putem humanitarne akcije ode na liječenje u Švicarsku. Od tada smo u kontaktu. Ivan ne može samostalno disati, gotovo dva sata treba da ga se prebaci iz kreveta u kolica kako bi na terasi obiteljske kuće udahnuo svježeg zraka.

Potpuno je ovisan o tuđoj pomoći, ne može sam popiti čašu vode. Kako sam kaže, njegova izolacija traje već 13 godina. No i u toj situaciji on se ne predaje. Upravo pratim njegovu borbu sa sustavom da mu država osigura dodatni respirator. Kad bi mu taj jedan koji ima zakazao, njegova bi mu majka zrak trebala do dolaska Hitne pomoći upuhavati ručno, balonom kroz rupu na vratu. Trebam li napomenuti kako je hitna udaljena desecima kilometara, te da je upuhavanje kako ga zamišlja administracija gotovo nemoguća misija. Kad se sudare život i pravilnici HZZO-a, ostaje apsurd. No, Ivan na njega ne pristaje.

Njemu taj dodatni respirator doslovno znači život, no pravilnici kažu kako ima pravo samo na jedan. Zato se grozim jadikovki zdravih, onih koji su blagoslovljeni već samom tom činjenicom, imaju puno, ali stalno im nešto nedostaje, stalno su nesretni ili ogorčeni. Ivan je moj heroj. Njegov je svaki udah zapravo pobjeda vjere, volje i ljubavi. I njega i onih koji ga okružuju, predane obitelji koja ga nije prepustila na brigu institucijama.

Koliko su vam duhovnost i rad na sebi važni?

– I ova situacija s koronavirusom, potom potresom, pokazuje krhkost načina života koji poznajemo. U tom smislu jasno je kako materijalno nećemo odnijeti sa sobom. Jednako kao što su neki zadnjih mjeseci praznili police, na svim razinama grabež je sveprisutna pojava kojoj svjedočimo svuda oko nas. Kad ne funkcioniraju pravo i pravda, gdje da se onda čovjek okrene nego prema duhovnosti. No, meni ona nije tek bijeg od ovakve zbilje, već put k sebi, unutarnjem miru i dobru.

Obožavana putovanja

Kako najradije provodite slobodno vrijeme?

– Obožavam putovanja, putovanja i opet putovanja. Ima toliko mjesta koja za života želim vidjeti. Srećom što tu moju ljubav dijele i prijatelji s kojima putujemo, a zgode iz različitih zemalja koje smo zajedno prošli hrane me mjesecima i godinama poslije. Sunce Španjolske i ljepota Portugala na primjer. Zadnjih godina najviše me smiruju odlasci u prirodu, šetnje i zelenilo, posebno ono u Mrkoplju kod moje Sandre Vidović. Pobornik sam i toga da trebamo što je više moguće putovati i našom zemljom. Nedavno me snimanje odvelo u Baranju, u Kopački rit. Malo je reći da me oduševila ljepota pejzaža i bogate, plodne zemlje. Tako je gdje god krenete, od Like do mora. Neprocjenjivo.

foto Davor Kovacevic

Što volite čitati, što slušati te u kakvim filmskim naslovima uživate?

– Volim čitati, volim knjige. U kući imamo veliku biblioteku, knjige su mi uvijek drag poklon pa sve naslove još ni nisam stigla pročitati. S godinama se mijenja i moj čitalački ukus. Tako danas preferiram biografije ili dobre romane. Baš sam neki dan ponovo uzela u ruke knjigu »Zadnja pošta Riva« legendarnog Milorada Bibića Mosora, koji opisuje splitske sedamdesete u 70 slika. Isplakala sam se i uz Mani Gotovac u romanu bez uljepšavanja »Fališ mi« u kojem uz ostalo opisuje potresnu borbu za život i kasnije smrt kćerkice Ane. Živjela je strasno i hrabro, izvan okvira. Po odabiru autora vidjet ćete da biram ljude čije su biografije i životi jednako inspirativni.

I glazba koju slušam je takva, raznolika. Od Barryja Whitea, Simply Reda, Johna Legenda, Nine Badrić, do fada. Što se filmova tiče, preferiram političke trilere ili dokumentarce, tako da nerijetko poharam TV videoteku. Zadnji naslov koji sam gledala je »One su bombe« o borbi za pravdu u srazu s moćnicima, snimljen po istinitoj priči voditeljica na popularnoj američkoj Tv postaji FOX News koje su skupile hrabrosti progovoriti o seksualnom uznemiravanju.

Doba korone iskoristila sam za dokumentarce, ne znam koliko sam ih pogledala. Onaj koji me ostavio bez riječi je »For Sama« – »Za Samu« novinarke i aktivistice Waad al-Kateab koja kamerom kroz sudbinu svoje tek rođene kćeri Same u razrušenom Alepu progovara o strašnom ratu u Siriji, uzrocima i posljedicama.

Pretpostavljam da pazite na zdravlje te i na prehranu. Ima li neki recept za neko jelo koje volite spravljati, a koji biste rado podijelili s našim čitateljima?

– Iako bih trebala, svaka moja dijeta ili pokušaj završi kapitulacijom pred punim tanjurom. Nažalost, ne pazim dovoljno, iako bih to i iz zdravstvenih razloga trebala. Nemam posebnog recepta, već preporuku da vaši čitatelji smanje unos šećera, bijelog brašna, soli, crvenog mesa, a da u prehranu unesu puno više sezonskog voća i povrća, ribe, orašastih plodova i maslinovog ulja. Nekako se nadam da ću ih i ja kad-tad do kraja prihvatiti, baš kao i ove nezaobilazne mjere stožera.

Kao i svaka žena koja drži do sebe, sigurno uživate u šopingu i modi. U kojim odjevnim kombinacijama se osjećate dobro i što vam predstavlja modni fetiš?

– Ako su ovi zadnji mjeseci nešto pokazali, onda je to kako ipak možemo bez konzumerizma i šoping centara. Bila je to prilika da zavirim u svoj ormar i shvatim da imam svega te da više od pol stvari nosim malo ili nikada. Modni fetiš su svakako torbe, čizme i u zadnje vrijeme tenisice. Obožavam ženska odijela i njih bih mogla svaki dan nositi. Volim i haljine, pencil suknje, košulje i štikle. No sve navedeno danas mijenjam na uštrb udobnosti. Zato me neizmjerno vesele aktualni trendovi u kojima su trenirke must have komad, prikladan i za na posao.

Muza vremena

Kad je riječ o emancipaciji žena, jeste li zadovoljni s napretkom koji je postignut i što biste sve promijenili da možete?

– Davnih sam dana u Rijeci kod sjajnog prof. dr. sc. Milorada Stojevića diplomirala na temu »Cvijeta Zuzorić – lik žene u renesansnoj književnosti ». Ta je u nas premalo poznata Dubrovkinja bila muza svoga vremena kojoj su se s obje strane Jadrana divili zbog učenosti i ljepote. Obrazovanoj i emancipiranoj Cvijeti stihove su pisali vrsni pjesnici tog vremena Torquato Tasso, Dominko Zlatarić i Miho Bunić Babunilović. Naravno, takva je darovitost izazivala i zavist okoline pa ju je od zlih jezika branila prijateljica, također u nas premalo poznata Mara Gundulić Gučetić koja je i sama pisala. Jedan je njezin predgovor posvećen upravo Cvijeti čiju ljepotu i duševne osobine hvali, kao i ženski rod uopće. Povijest, pa i naše književnosti o kojoj se premalo zna, govori i o doprinosu žena na tom polju. Odrasla sam okružena velikom obitelji s puno snažnih žena. Na mene su snažan utjecaj imale i moje baka Kata i nona Bepa.

Njihove sam priče upijala, one su mi i danas inspiracija. I kroz njihove se živote prelamala ova problematika, no svoju su emancipaciju i ravnopravnost, požrtvovano i strpljivo u puno težim uvjetima od ovih danas same izborile. Iako su na tom području od tog doba učinjeni značajni pomaci, s jednakom dozom ironije i nevjerice slušam kad o potrebi pomlađivanja primjerice žena, pred tv ekranima govore i odlučuju muškarci u srednjim godinama koji uporno žele izgledati kao tinejdžeri