Zašto se nije ostvario posao stoljeća koji je Hrvatska 2009. dogovorila s Pekingom
Čudnovati razvoj događaja oko posjeta prvog čovjeka Kine zaista upućuje na to da je zamah u suradnji dviju država naprasno prekinut zbog nečijeg političkog pritiska, u trenutku kada je došlo do zastoja na putu Hrvatske u EU
Kina je prije osam godina trebala postati najveći ekonomski partner naše države, ali hrvatske su vlasti tu šansu propustile. Nova stranica u odnosima dviju zemalja trebala se otvoriti dvodnevnim posjetom tadašnjeg kineskog predsjednika Hu Jintaoa Hrvatskoj, koji je u Zagreb doputovao 19. lipnja 2009. godine.
Prije njegova dolaska, predstavnici dviju zemalja dogovorili su potpisivanje velikih ekonomskih sporazuma. Međutim, od tih sporazuma nije se ostvarilo ništa, jer je hrvatska Vlada u posljednji trenutak odustala od »posla stoljeća«. Štoviše, desetak dana nakon posjeta kineskog predsjednika tadašnji premijer Ivo Sanader podnio je ostavku i povukao se iz političkog života.
Pomno pripremani posjet Hu Jintaoa našoj zemlji neočekivano je bio pobačen. Predsjednici najmnogoljudnije zemlje u svijetu putuju u druge države razmjerno rijetko, onda kad se zna da će posjeti biti plodonosni. Hu Jintao otišao je iz Hrvatske praznih ruku. Obećavajući razvoj hrvatsko-kineskih odnosa je prekinut, a odnosi dviju zemalja su se srozali i već osam godina zamiru.
Kina je u to doba željela otvoriti prometni koridor za izvoz njezine robe u Europu, i to kroz Hrvatsku. Ponudila je ulaganja od najmanje 10 milijardi dolara za razvoj riječke luke, za gradnju brze željeznice od Rijeke do Zagreba i Budimpešte, te u brojne druge projekte, potvrdili su nam hrvatski dužnosnici koji su sudjelovali u pripremi sporazuma. Peking je namjeravao financirati stvaranje nekoliko industrijskih zona u Hrvatskoj te pojačati gospodarsku suradnju na svim poljima, od turizma i medicine, do prijenosa suvremene tehnologije. Gornji iznos kineskih investicija nije bio ograničen. Prema nepotvrđenim informacijama, predstavnici dviju zemalja razmatrali su i mogućnost da Kina preuzme otplatu hrvatskog javnog duga.
Ivo Sanader / Foto Nenad REBERŠAK
Razlozi za naprasni zastoj u hrvatskim odnosima s Kinom već godinama su obavijeni velom tajne. Hrvatski političari o tome nerado govore, stvarajući dojam da nisu previše zainteresirani za taj događaj. Prema neslužbenim informacijama, koje nisu javno potvrđene, goleme i neograničene kineske investicije u Hrvatsku zaustavljene su nakon političkog pritiska na Zagreb iz jedne utjecajne članice Europske unije.
Stvari pošle po zlu
Diplomatski krugovi u Pekingu i Zagrebu izražavali su u lipnju 2009. velika očekivanja od puta Hu Jintaoa u Hrvatsku. Uoči događaja, tadašnji kineski veleposlanik u Hrvatskoj Wu Lianqi izjavio je da taj posjet »označava prekretnicu u razvoju bilateralnih veza« dviju zemalja, prema pisanju China Daily. Tadašnji hrvatski veleposlanik u Kini Ante Simonić, prema istom izvoru, ocijenio je da će posjet biti od »povijesnog« značenja za dvije zemlje. Prvog čovjeka Kine u Hrvatskoj je primio bivši predsjednik Stjepan Mesić, a s njim je u Vladi razgovarao i premijer Sanader. Na velikom gospodarskom forumu priređenom u Zagrebu, na kojem su sudjelovali Mesić i Hu, okupilo se čak 500 poslovnih ljudi iz Kine i Hrvatske, zainteresiranih za suradnju. Iza scene, međutim, stvari su pošle po zlu, a velika očekivanja su se izjalovila.
Ante Simonić / Foto Silvano JEŽINA
– Dan prije dolaska Hu Jintaoa u Zagreb došao mi je kineski veleposlanik blijed kao krpa, kaže nam Stjepan Mesić. Veleposlanik je procijenio da je njegova misija u Hrvatskoj završena, jer je dobio informaciju da Sanader neće primiti kineskog predsjednika, kako je bilo dogovoreno, a umjesto premijera objed u Banskim dvorima priredit će mu potpredsjednik Vlade Damir Polančec, pripovijeda Mesić. Za Kinu, logično, bilo je neprihvatljivo da njihova najvišeg dužnosnika prima niži dužnosnik hrvatske Vlade. Bio bi to skandal. »Pitao sam Sanadera zašto to ne može učiniti, a on mi je odgovorio da mora na put u Zadar. Uspio sam ga nagovoriti da ipak primi kineskog predsjednika. Ali od ostvarivanja prethodnih dogovora s Kinom nije bilo ništa. Vlada nije bila zainteresirana za suradnju«, kaže Mesić.
Stjepan Mesić / Foto Sergej DRECHSLER
To nije bio jedini hladan tuš za one koji su očekivali prekretnicu u odnosima Hrvatske i Kine. Usporedo s posjetom Hu Jintaoa Hrvatskoj, u Peking je trebalo otići izaslanstvo Vlade na čelu s potpredsjednikom Polančecom, ali taj je posjet iznenada otkazan s hrvatske strane, prema informacijama iz domaćih političkih krugova. Također, izaslanstvo hrvatskih poslovnih ljudi pripremilo se za dogovoreni gospodarski forum s kineskim poslovnim ljudima u Pekingu, ali je forum otkazan dok su Hrvati već bili na putu u tu zemlju.
Podložna pritiscima
Znakovito je da su hrvatski mediji posjetu Hu Jintaoa pridali drugorazredno značenje. Kineski mediji, s druge strane, predstavili su to kao velik događaj. Čak i danas, o tom posjetu može se na internetskim stranicama kineskih medija naći opsežnijih informacija nego u hrvatskima. Čudnovati razvoj događaja oko posjeta prvog čovjeka Kine zaista upućuje na to da je zamah u suradnji dviju država naprasno prekinut zbog nečijeg političkog pritiska, u trenutku kada je došlo do zastoja na putu Hrvatske u EU.
Na sličan način 2007. godine prekinut je uzlazni trend u hrvatsko-ruskim odnosima. Premijer Sanader odlučio se za posjet Rusiji, kojeg je potkraj 2016. pripremala i tadašnja ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović, na sastanku s njezinim kolegom Sergejom Lavrovim u Moskvi. Međutim, »Sanader je naprasno odustao od posjeta, a mnoga su pitanja ostala neodgovorena«, napisao je bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević u članku za Telegram.
Kovačević je doživio šok i shvatio da je i njegova diplomatska misija u Rusiji završena. Ruski predsjednik Vladimir Putin je 2007. ipak doputovao u Hrvatsku, na energetsku konferenciju u Zagrebu, očekujući da će hrvatska Vlada prihvatiti ruski prijedlog za gradnju naftovoda Južni tok kroz Hrvatsku. Ali Putin se vratio kući neobavljena posla. Hrvatski odnosi s Rusijom zamrli su tijekom sljedećih deset godina.
Među državama jugoistočne Europe, Hrvatska je početkom ovog stoljeća vjerojatno najdalje otišla u razvijanju odnosa s Kinom. Prema pisanju China Posta, Hrvatska je u drugoj polovini prošlog desetljeća »postala najveći kineski trgovinski partner Kine među zemljama bivše Jugoslavije«. Bila je »jedina zemlja u regiji koja je sklopila partnerski sporazum o sveobuhvatnoj suradnji s azijskim ekonomskim divom«. Taj međudržavni partnerski sporazum – kako je podsjetio kineski veleposlanik u Zagrebu, u mediju China Daily – potpisao je premijer Sanader 2005. godine, tri godine nakon što je predsjednik Stjepan Mesić službeno posjetio Peking.
Kad je odnose dviju zemalja trebalo okruniti posjetom kineskog predsjednika, Hrvatska je lipnju 2009. bila u teškom položaju. Zahvatila ju je teška ekonomska kriza, zbog koje je gospodarstvo do kraja godine doživjelo pad od sedam posto. Pali su i proračunski prihodi države. Otežala se i otplata golemih dugova. Hrvatska je bila gladna stranog kapitala, ali nove kredite na Zapadu mogla je dobiti samo uz lihvarske, nepodnošljivo visoke kamate, iznad sedam posto. Povrh svega toga, dok je tražila izlaz iz ekonomskih i financijskih nevolja, Hrvatska je doživjela i (slovensku) blokadu u pregovorima za ulazak u EU. U takvim okolnostima, nema sumnje, Hrvatska je bila podložna raznim pritiscima.
Bivši premijer Sanader nije našem listu odgovorio na molbu da objasni zašto je njegova Vlada u lipnju 2009. blokirala provedbu ekonomskih sporazuma dogovorenih s Kinom i je li to učinila zbog političkog pritiska iz EU-a. S druge strane, Mesić tvrdi da mu Sanader nije spominjao pritiske iz inozemstva.
– Ja to ne znam. Sanader mi ništa nije rekao. Mislim da se Vlada bojala da će takva suradnja s Kinom štetiti Hrvatskoj na putu u Europsku uniju. A možda se radilo i o nekim drugim ugovorima koji imaju materijalnu podlogu, rekao je Mesić, ne objašnjavajući na što konkretno misli.
Sanaderova nasljednica, bivša premijerka Jadranka Kosor, također kaže da ne zna o mogućim pritiscima na Vladu iz EU-a.
– Na mene nitko nije izvršio pritisak u vezi s odnosima s Kinom, rekla nam je Kosor. Posjet kineskog predsjednika, podsjeća, dogodio se dok još nije preuzela dužnost predsjednice Vlade. »Tijekom mojeg razmjerno kratkog mandata priroriteti Vlade bili su deblokada hrvatskih pregovora s Europskom unijom, osobito u 23. i 8. poglavlju, koja se odnose na pravosuđe i gospodarstvo«, kaže Kosor.
Međutim, Kosoričina vlada nije bila jedina koja je na putu Hrvatske u EU zanemarila obećavajuće odnose s Kinom. Učinile su to i vlade premijera Zorana Milanovića i Tihomira Oreškovića. Slično se ponaša i vlada Andreja Plenkovića, iako je Hrvatska već četiri godine članica Unije. Ukratko, ni hrvatski premijeri nakon Sanadera nisu pokazali zanimanje za oživljavanje zamrlih odnosa s Kinom, koja je od 2012. godine otišla korak dalje.
Vlada odbija kineska ulaganja
Počela je javno promovirati »Put svile«. Riječ je o divovskom gospodarskom projektu, koji bi trebao Kinu infrastrukturno i ekonomski povezati s cijelim euroazijskim prostorom, kopnenim i morskim putem, sve do srednje Europe, uz planirana ulaganja od 900 milijardi dolara.
Nakon neuspjelog posjeta Hu Jintaoa Hrvatskoj, Kina je goleme investicije počela preusmjeravati u susjedne zemlje. Kad svoj naum nije mogla ostvariti u Hrvatskoj, koja ima najpovoljniji prometni položaj, Kina je južni koridor za ulaz svoje robe u Europu počela graditi u dogovoru s Grčkom, Srbijom i Mađarskom. Nakon 2010. zakupila je dio luke Pirej na 30 godina i dogovorila gradnju brze željezničke pruge od Pireja preko Skoplja i Beograda do Budimpešte. Najveći dio kineskih ulaganja u jugoistočnoj Europi trenutačno odlazi u Srbiju, u njezine telekomunikacije, termoelektrane, u željezaru Smederevo i rudnik Bor. Samo nova željeznička pruga između Beograda i Budimpešte, dugačka 370 kilometara, stajat će 3,2 milijarde eura.
U sklopu projekta »Put svile« Kina je odlučila pojačati suradnju sa 16 bivših komunističkih zemalja Europe, neovisno o tome jesu li danas članice EU-a, ili nisu. Na multilateralne sastanke te inicijative, pod nazivom »Kina plus 16«, proteklih godina dolazili su kineski predsjednici i premijeri. No, Milanovićeva je vlada na susrete s prvim ljudima Kine slala ministre, odnosno niže dužnosnike. Tu je praksu nastavila i Plenkovićeva vlada koja je na nedavni forum o »Putu svile« u Peking poslala Mariju Pejčinović Burić, koja je u tom trenutku bila državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova.
Poznato je da Kina gospodarsku suradnju s drugim zemljama jača putem političkih dogovora na međudržavnoj razini. Političari potpisuju sporazume, a potom na scenu stupaju poduzeća i kineske banke, koje dogovorene projekte financiraju jeftinim kreditima. Međutim, to se kosi s načelima Europske unije, koja je stvorila prepreke za ostvarivanje međudržavnih sporazuma o stranim ulaganjima u članice EU-a. Prema propisima Unije, države koje su naumile ostvarivati velike projekte, trebaju za njih raspisati javne natječaje, kako bi poduzeća iz vodećih zemalja EU-a imala »ravnopravan« tretman u dobivanju tih poslova.
Stoga su članovi Milanovićeve vlade – na pitanja o tome zašto Hrvatska propušta kineske investicije – odgovarali kako se moraju pridržavati pravila EU-a. Umjesto da se izravno dogovaraju s Kinom, hrvatske vlasti tada su kineskim poduzećima savjetovale »neka se jave na natječaje«. Osim toga, Milanovićeva je vlada često tvrdila da željeznice i druge projekte u Hrvatskoj namjerava graditi novcem iz europskih fondova, jer je bespovratan. Malo se spominje činjenica da novca u fondovima EU-a ima sve manje i da je slabije razvijenim članicama Unije sve teže dostupan, jer je Bruxelles proteklih godina postrožio pravila za njegovo korištenje. Unatoč velikim naporima, tri su hrvatske vlade od ulaska zemlje u EU do sredine ove godine uspjele ugovoriti samo 23 posto od 10,6 milijardi eura, koje su našoj zemlji teorijski na raspolaganju od 2014. do 2020. godine.
Mnogi smatraju da Europska unija ne bi smjela sprječavati svoje članice u privlačenju ulaganja iz ostalih dijelova svijeta, kako bi mogle riješiti nacionalne ekonomske nevolje za koje Unija i tako nije previše zainteresirana.
– Što je u interesu Hrvatske, treba biti i u interesu Europske unije. Bila bi sasvim druga stvar da je netko iz EU-a bio spreman graditi prugu od Rijeke do Budimpešte te pritom koristiti i hrvatske potencijale, kaže Stipe Mesić. »Čovjek bi onda išao na natječaj. Ali drugih zainteresiranih ulagača nije bilo«, kaže bivši predsjednik, napominjući da u hrvatskim vladama nisu prolazila nikakva ulaganja koja su Kinezi predlagali.
Za suradnju nije kasno
Više nije tajna da najveći otpor kineskim ulaganjima u države zapadnog dijela Balkana – osobito u južni prometni koridor u Europu – pružaju europske institucije i sjeverne zemlje poput Njemačke, prema pisanju portala EurActiv potkraj svibnja. Države na prometnom koridoru iz Grčke, naime, ne poštuju u potpunosti EU-pravila o javnim natječajima, pa to izaziva rezerve u Bruxellesu i sjevernim zemljama.
– To je vrlo logično, kaže grčki diplomat Michael Christides, predsjednik Organizacije za gospodarsku suradnju zemalja Crnog mora. »Zemlje u ovoj regiji žude za kineskim investicijama i fondovima kako bi poboljšale infrastrukturu, dok sjeverna Europa, koja je sustav infrastrukture već razvila, gleda na to kao prijetnju«, objašnjava Christides, prema EurActivu.
U velikim lukama na sjeveru, poput Rotterdama i Hamburga, javljaju se strahovi da će izgubiti puno trgovačkog prometa zbog otvaranja novog koridora na jugu, upozorava Christides. »O tome se puno raspravlja u Bruxellesu… Bojim se da je ovdje riječ o novoj točki trvenja između sjevera i juga Europe«, ocjenjuje taj diplomat. U kojem se smjeru događaji mogu razvijati, pokazuje nedavni potez američke kompanije Hewlett-Packard, koja svoje proizvode sastavlja u Kini. Hewlett-Packard odlučio je glavni dio distribucije svoje robe preseliti iz Rotterdama u Pirej, piše EurActiv.
Očito je da Mađarska i Grčka kao članice EU-a, zajedno sa Srbijom koja je na putu u Uniju, itekako vode računa o svojim gospodarskim interesima i čine sve kako bi privukle kineska ulganja. Hrvatske vlade, s druge strane, vode računa ponajprije o pravilima EU-a. Zbog takve »principijelnosti« Hrvatska, po svemu sudeći, od Europske unije zauzvrat dobiva malo, ili ništa.
Bivši hrvatski veleposlanik u Kini Ante Simonić ne otklanja mogućnost da su hrvatske vlade bile izložene pritiscima kako bi odustale od opsežne suradnje s Kinom, ali smatra da »te tvrdnje nisu uvjerljive«. Simonić, poput Mesića, povrdio je našem listu da je Kina nudila Hrvatskoj ulaganja koja su u »početnoj fazi« procijenjena na 10 milijardi dolara, te da njihov gornji iznos nije bio ograničen.
– Naši se interesi ne moraju uvijek poklapati s interesima drugih, i to nije nenormalno. Međutim, Vlada je ta koja treba braniti hrvatske interese i provoditi ih, kaže Simonić. On ne vidi razloga zašto Hrvatska ne bi mogla ojačati ekonomsku suradnju s golemom azijskom zemljom. Njemačka kancelarka Angela Merkel, primjerice, svako malo odlazi u Peking i tamo sklapa velike gospodarske sporazume. Njemačka ima trgovinsku razmjenu s Kinom vrijednu čak 160 milijardi eura godišnje.
Čini se da bi Hrvatska morala ozbiljno obnoviti ekonomsku suradnju s Kinom, osobito u situaciji kada je njezin gospodarski oporavak razmjerno slab, a većina građana ga i ne osjeća. Od ulaska Hrvatske u EU 2013. godine, više od 200 tisuća mladih ljudi iselilo se iz zemlje. Hrvatsku je danas zahvatio val iseljavanja koji po posljedicama može biti gori od iseljavanja iz 1960-ih godina, nedavno je upozorio demograf Stjepan Šterc. Ima mišljenja da bi Hrvatska stoga trebala proglasiti svojevrsno izvanredno stanje, a njezina Vlada morala bi povući snažne poteze da bi pokrenula zapošljavanje u zemlji. Vlada bi sama trebala preuzeti poduzetničku ulogu u domaćem gospodarstvu, a strane investitore trebala bi dovoditi za ruku. Promatrači misle da mogućnosti Hrvatske u jačanju ekonomskih odnosa s Kinom nisu posve propuštene.
– Vrijeme istječe, ali Hrvatska još ima izgleda, kaže Simonić. Kinezi su, kaže, neobično strpljivi kad je riječ o našoj zemlji. Njih ne zanimaju mali, nego veliki projekti, a takvih mogućnosti ima puno. Jedna od njih bila bi suradnja luka na sjevernom Jadranu, među koje Simonić ubraja Rijeku, Kopar i talijanske luke. Njih bi trebalo povezati s Dunavom i srednjom Europom.
Kineske investicije sada odlaze u susjedne zemlje. Međutim, Hrvatska ne bi trebala susjede gledati kao konkurenciju, upozorava Simonić. Kineske potrebe i mogućnosti su goleme, a mi i naši susjedi pojedinačno smo premaleni. Za svakoga ima posla. Sjevernojadranske luke, primjerice, mogle bi se specijalizirati za pojedine vrste robe, ističe bivši veleposlanik. Kina ima robu, trgovačku mornaricu i novac, kao i interes za otvaranje južnog prometnog ulaza u Europu.
– Kina je za Hrvatsku golema šansa. Međutim, da bismo je iskoristili, hrvatska država i njezine institucije trebaju preuzeti inicijativu i definirati prioritete. Vlada je ta koja treba voditi stvari, kaže Simonić. Hrvatska iz današnje situacije mogu izvući veliki potezi. Suradnja s Kinom može promijeniti tijekove u Hrvatskoj, naglašava Simonić. Slično razmišlja i Mesić. »Za suradnju s Kinom nije kasno, ako to želimo. Ali tom pitanju moramo ozbiljno pristupiti i razgovarati«, kaže bivši hrvatski predsjednik.
