Foto: Mladen Trinajstić
Zahvaljujući entuzijastima iz pinezićke udruge, nove generacije sopaca, kantura i tancura iz godine u godinu stasaju u svim krčkim mjestima, a Susret sopaca uvijek je prigoda da bolje međusobno upoznaju i odmjere snage, kao i da se popularizira bogato bodulsko folklorno nasljeđe
Prva subota u srpnju već je tradicionalno vrijeme okupljanja svih krčkih sopaca i pjevača pučkih pjesama. U sjedištu Udruge sopaca otoka Krka u Pinezićima, smještenom u ugostiteljskom objektu znakovita imena – »Sopele«, toga se dana već skoro cijela tri desetljeća održava Susret sopaca i folklora otoka Krka – natjecateljska manifestacija koja je davno izrasla u jedno od najvažnijih događanja te vrste.
Osim brojnih mladih sopaca, kantura i kanturica sa svih strana Bodulije, nju ne propuštaju ni brojni ljubitelji sopnje i kanta po domaću. Okupljanje mladih snaga iz svih krčkih foklornih i kulturno-umjetničkih društava prava je prigoda da se na jednom mjestu vidi i čuje sve što su tijekom jedne godine u radu s mladima postigli brojni otočni njegovatelji i promicatelji pučkih običaja i cjelokupnog kulturnog naslijeđa otoka. Nove generacije sopaca, kantura i tancura, iz godine u godinu, stasaju u svim krčkim mjestima, a prigoda da bolje međusobno upoznaju i ogledaju idealan je način daljnjeg populariziranja i promicanja rada lokalnih kulturno-umjetničkih i folklornih udruga, kaže Ivan Pavačić, jedan od osnivača Udruge sopaca i njen dugogodišnji, sad ipak bivši tajnik.
Iskonski zvuci sopela i domaćeg kanta, ljubav prema domaćem kraju i običajima, koju su na Krku stoljećima stari prenosili na mlade, pokazalo se to i u ovoj prilici, i danas u to malo mjesto u susjedstvu grada Krka privlače velik broj otočana koji i dalje drže do očuvanja tradicijske kulture svog otoka. Vidno uspješan rad s mladima u školama sopnje i pučkog pjevanja koje već niz godina djeluju diljem otoka Krka, osim na 29. Susretu sopaca, mogao se osjetiti i na nedavno održanom Festivalu folklora otoka Krka u Dobrinju, na kojem je sudjelovalo više od šest stotina otočana.
Stara garda ispunila cilj
– Udruga sopaca otoka Krka čije je sjedište u Pinezićima djeluje od 1988. godine, prenosi nam Pavačić. Tad se nas petnaestak istinskih zaljubljenika u kanat i sopele, stjecajem okolnosti, okupilo upravo u obiteljskoj kući, odnosno konobi Ivana Kosića Kosara (u kojoj je i danas sjedište Udruge) gdje smo odlučili pokrenuti svojevrsne škole sopnje i kanta. Od tad, već skoro trideset godina, članovi Udruge rade na očuvanju domaćih tradicijskih vrijednosti. To se osobito očituje u odličnoj, višegodišnjoj suradnji s brojnim krčkim kulturnim društvima s kojima, u slozi i zajedništvu, predstavnici sopačkog udruženja ustrajno rade na glazbenoj »obuci« novih generacija sopaca i kantura kojih, na sreću, ne manjka.
Ta »terenska suradnja« začeta je u Dobrinju i Dubašnici, a poslije se proširila diljem otoka Krka, objašnjava Pavačić. Iskusni sopci i kanturi tako, gotovo svakodnevno, uče mlade sopnji i domaćem kantu »po starinsku«, pridonoseći na taj način jednom od najvećih ostvarenja naših aktivnosti – tome da tradicijska glazba na Krku i danas živi. Nakon što sam u čak četiri uzastopna mandata u udruzi bio tajnik, nedavno sam tu dužnost prepustio mlađem kolegi, kao što sam i neke od svojih brojnih učenika, darovitih mladih sopaca i kanturica, počeo »prepuštati« mlađim kolegama – bivšim učenicima, sad i samima u ulozi promicatelja folklorne baštine našeg otoka. Već samom mogućnošću »prenošenja palice« novim učiteljima sopnje i kanta, Pavačić je više no zadovoljan jer shvaća da je time zapravo ispunjen najvažniji cilj njegova, ali i cjeloživotnog angažmana brojnih drugih pripadnika »stare garde« njegovatelja krčkih tradicijskih vrijednosti.
Suživot s rockom
Iduće godine, kad budemo obilježavali 30. obljetnicu, mislim da ćemo moći podvući crtu pod jedno iznimno plodonosno razdoblje našeg djelovanja i biti zadovoljni spoznajom o ostvarenom cilju postavljenom davne 1988., kad smo uvidjeli da je kucnuo posljednji čas da nešto napravimo kako bismo očuvali našu glazbenu baštinu, naglašava Pavačić. Naime, u vrijeme osnutka udruge, svima je bilo jasno da će se, ne učini li se ništa, bogata tradicija otočnog kanta i sopnje zatrti. Danas, pokazuju to ovi susreti, tome više nije tako i vjerojatno smo jedno od područja na kojem je njegovanje našeg melosa, kako u pjesmi, tako i u sviranju sopela, najzastupljenije i najraširenije, zaključuje Pavačić.
Ističući da svako vrijeme, neminovno, sa sobom nosi nešto novo i drugačije (što u kontekstu čuvanja tradicijske glazbe ne mora nužno biti loše), Pavačić je ustvrdio i da je aktivnostima članova Udruge sopaca otoka Krka i njenih predavača pronađen zajednički jezik i suživot modernih glazbenih trendova i onog starog, izvornog glazbenog izričaja otočana. U modernim trendovima ne treba samo razmišljati o rocku i drugim suvremenim glazbenim pravcima koji su u prošlom stoljeću pažnju naših mladih skrenuli s tradicijske glazbe.
Žiri u čijem su sastavu bili Klaudije Dunato, Saša Popović i Zlatko Jurković, prvu nagradu u kategoriji kantura i kanturica dodijelio je mladim kanturicama Miriam Volarić i Dini Antić iz Vrbnika. Druge su bile također Vrbenke, Ana i Mara Vadnov, a treću nagradu podijelili su Ivan i Petra Bogović iz Poljica te Mariza Renčić i Veronika Jurešić iz Vrbnika. U konkurenciji sopaca starih do 15 godina drugu godinu zaredom najbolji su Božidar i Mateo Žužić iz Vrha koji su na dar dobili par novih sopela, rad majstora Marijana Orlića Senkića. Druga i treća nagrada otišle su Omišljanima – Dominiku Feretiću i Ivanu Antončiću te Mateu Marijaniću i Luki Vraniću.
U kategoriji sopaca od 16 do 22 godine drugi su put zaredom pobijedili braća Nikola i Anton Milčetić iz Malinske. Drugu nagradu dijele Matej Justinić i Edi Salkanović iz Krasa te Filip Crnčić i Marin Petrović iz KD Ive Jelenović Dobrinj, dok su treću pak podijelila tri para sopaca – Dominik Mance i Marin Petrović iz KD Ive Jelenović, Luka i Jakov Braut iz Kornića te Nikola Milčetić i Marko Faležić iz Malinske. U revijalnom dijelu nastupili su KD Kornić i KD Sv. Juraj iz Krasa te kanturi Branko i Željko Brnić iz Gabonjina.
To se odnosi i na glazbu koja je na naš otok davno došla, primjerice, i s »trieštinkom«. I zbog su nje neki svojevremeno strahovali da ćemo zaboraviti svirati sopele što se, pokazalo se, nije dogodilo kao što se, sad sam siguran, one neće izgubiti niti zbog današnje moderne glazbe. Najbolji dokaz je svaki tipičan bodulski pir na kojemu se, gotovo u pravilu, svaki put može čuti i sopele, i harmoniku, ali i bubnjeve i električne gitare.
Time se dokazuje da je suživot svih tih instrumenata i glazbi moguć, što možda i ne bi bilo tako da se deseci vrijednih i samozatajnih učitelja sopnje proteklih desetljeća nisu angažirali u tolikoj mjeri, završio je Pavačić, inače iznimno plodonosan melograf koji je u moru zapisanog i u knjigama objavljenog tradicijskog notnog materijala svim budućim generacijama sopaca u naslijeđe ostavio i »Početnicu za svirku sopela i kanat po starinsku« – svojevrsni udžbenik koji je postao nezaobilazno pomagalo svima koji kreću putem svirke sopela.
Sve za aplauz
Otkud tolika ljubav mladih prema folklornoj baštini, pokušali smo doznati u razgovoru s nekima od više desetaka novih sopaca. Neki od njih tek uče svoje prve taktove, a neki već sigurno i opušteno, gotovo svakodnevno nastupaju na brojnim svečanostima, zabavnim događanjima, lokalnim feštama, pa i vjenčanjima koja u većini krčkih mjesta i danas teško prolaze bez domaćih sopaca i njihovih zvonkih svirki. Braća Teo i Nenad Polonijo iz Kornića sopci su sad već srednje generacije koji su sopele u ruke prvi put uzeli sredinom 90-ih godina, tada kao petnaestogodišnjaci.
Susjed nas je »navukao« na sopnju, nakon što je kroz naš angažman u lokalnom folklornom društvu ocijenio da imamo volje i talenta, kaže Teo, dok Nenad dodaje da su obojica na vrijeme uloženo u sopnju uvijek gledali kao na pametno i kvalitetno »potrošene« sate. Nije to bilo odricanje od ičega, znate – sve smo arivali, smiju se kornićarski sopci koje je sopnji naučio Ivan Kosić Kosar, dugogodišnji predsjednik Udruge sopaca. Na pitanje može li se sviranjem sopela štogod i zaraditi, braća uz smijeh kažu – ovisi o tome od kuda su pirovljani, ističući da se njihov angažman, osim ljetnih revijalnih nastupa sa svojim Foklornim društvom, uglavnom odnosi na vjenčanja.
Pročelnik Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu PGŽ-a, Valerij Jurešić, smatra da je otok Krk danas iznimno važna »točka« u kontekstu čuvanja i njegovanja tradicije i folkorne baštine. – Ovaj je otok, uz dijelove Istre i Cresa, još možda jedina sredina na našem području u kojoj folklor nije sveden na »izlog« nečeg bivšeg, što povremeno pokazujemo turistima, već je i dalje područje na kojem, i kroz aktivnosti kulturnih, folklornih udruga, i njegovanje različitih događanja, on i dalje živi.
Ovdašnji folklor nije postao nepromjenjiv i nedodirljiv izložak u vitrini, već je i dalje živa materija koja je sveprisutna i koju ljudi ovdje nose kroz svoju svakodnevicu. Upravo to obilježje je vrijedno i jedinstveno, napominje Jurešić. Iako je turizam na ovom otoku vrlo jak i razvijen, Krčani su svoje tradicijske vrijednosti i baštinu uspjeli učiniti imunima na opasnosti koje se u cijelom svijetu, posebice u turističkim sredinama javljaju, a ogledaju u tome da se tradicijski običaji pretvaraju u puki, »falši« show za posjetitelje.
Za razliku od već iskusnih kornićarskih sopaca koji svoje znanje već pomalo prenose na nove generacije, omišaljski četverac tek je na početku svoga puta. Luka Vranić, Ivan Antončić, Dominik Feretić i Mateo Marijanić, svi redom devet ili desetogodišnjaci, sopu tek godinu-dvije, što se iz svirke nikako ne bi dalo zaključiti. Desetogodišnji Luka povjerio nam je da mu je u sviranju sopela najdraži aplauz kojim publika »ovjenča« svaki njegov nastup.
Smisao i cilj ovog Susreta sopaca oduvijek je bio da mladi sviraju mladima, objašnjava Pavačić. A da je tako uvijek i bilo, potvrđuju podaci da je na cijelom otoku kroz »školice« kanta i sopnje u proteklim godinama prošlo više stotina mladih. Samo kroz školu koju u Vrbniku vodim već 22 godine prošao je 51 mladi Vrbenčan, dok je kroz »moje ruke« i u svim ostalim mjestima u kojima sam radio prošlo njih preko 130. Svi ostali učitelji također su »obučili« mnoge, a veseli nas to što i danas bilježimo interes novih dječaka i djevojčica pa mi se ponekad čini da ću sa svima njima morati raditi do svoje stote, našalio se Pavačić.
– Sviđa mi se kad mi svi plješću, baš je fora, riječi su kojima je svoju odluku da počne svirati objasnio Luka, dok je Ivan dodao i da im sopnja omogućava da putuju na razna mjesta! Dominik je pak ustvrdio da sopnja zapravo baš i nije teška te da su se zbog njih i neki njihovi prijatelji zainteresirali za svirku sopela. Mateo Marijanić kaže pak da svira (skoro) svaki dan te da obožava nastupati pred publikom koja, zaključio je, uvijek odlično reagira na njegov i nastup njegovih prijatelja, malih, ali sad već vještih omišaljskih sopaca.
