SENJ – Za ime mlade doktorice znanosti s Odjela za arheologiju zadarskog Sveučilišta Vedrane Glavaš iz Senja čuje se ovih dana i preko »bare«. The New York Times je u svom tiskanom i digitalnom izdanju objavio nesvakidašnje otkriće ove mlade znanstvenice kroz koje je dokazano da psi mogu otkriti ljudske ostatke daleko u prošlost.

List je o ovom otkriću posvetio čak dvije stranice, a vijest je doprla do oko 130 milijuna čitatelja, koliko ih mjesečno prati ovaj priznati list.

Otkriće je uslijedilo na arheološkom lokalitetu Drvišica kod Karlobaga, u čijem istraživanju su sudjelovali potražni psi Andree Pintar, arhitektice i osnivačice Centra za obuku pasa za posebne namjene S-PAS.

– Drago mi je svakako. Nije često da se istraživanje iz Hrvatske tako daleko čuje. Prvo je tu bio The Guardian, Daily Mail, sada ide i The Independent. Naravno da je lijepo pročitati svoje ime u jednom New York Timesu, pogotovo jer smo mala zemlja koja nema velike financije za znanstvena istraživanja. Ovo što smo mi radile nije bio projekt, nitko nam nije dao novac, sve što smo radile, radile smo iz čiste istraživačke znatiželje – kaže znanstvenica Vedrana Glavaš koja je i sama zaljubljenica u pse.

Lociranje grobova

– Psi su u priču došli slučajno i to radi toga što ja jako volim pse, imam i dva svoja. S Andreom Pintar došla sam u kontakt 2015. godine isto tako slučajno i to preko nekih naših zajedničkih prijatelja, a osobno sam bila otvorena prema ideji da isprobamo mogu li psi locirati grobove. Sa psima je i prije radila na nekim svježim ubojstvima, na forenzičkim slučajevima, tzv. hladnim zločinima.

Rekla sam joj da radimo na nekropoli kraj Karlobaga i pozvala je da dođe na teren da probamo. Tako smo se u lipnju 2015. godine jedan dan čule, a već drugi dan je ona došla iz Zagorja, ja iz Zadra i našle smo se na Drvišici.

Dr. Vedrana Glavaš

Najprije smo probali pse na grobovima koje smo već bili otkrili i istražili. To su bila tri groba istražena pred godinu dana. U njima više nije bilo niti kostiju niti ikakvih ostataka, štoviše, stajali su otvoreni izloženi suncu, vjetru, kiši… Psi su tada markirali već iskopane grobove.

Trebalo nam je nekoliko dana da prihvatimo informaciju da psi odista to mogu i nakon nekoliko dana probali smo na još neistraženom dijelu nekropole da vidimo kako će to područje markirati, a ja ću onda istraživanje nastaviti u smjeru tih njihovih markacija, pa da vidimo što će se dogoditi.

I eto nastavila sam kopati prema označenim pasjim markacijama i ispostavilo se da su psi bili u pravu. Sve markacije pasa na terenu potvrdile su se kao lokacije grobova, a datiraju u 8. stoljeće prije Krista – kaže dr. Vedrana Glavaš.

Opisale metodologiju

Na istraživanju su radile tri belgijske ovčarke, Panda, Sattwe i Mali, te njemačka ovčarka Arwen, a njihova vlasnica Andrea Pintar je i bivša glavna instruktorica potražnih pasa HGSS-a. Završila je drugi stupanj školovanja za instruktoricu pasa za detekciju ljudskih ostataka na Western Carolina Universityju u Americi jer takva znanja u Europi nije moguće steći.

– Ono što smo zajedno istraživale jest do koje granice starosti psi mogu nanjušiti grobove. Postoje potražni psi, dakle i prije je dokazano da oni mogu pronaći grobove, ako je u pitanju, primjerice ubojstvo staro 30 godina. No, nas je zanimalo koliko daleko to može ići? U svom znanstvenom radu opisale smo metodologiju kako treninga, tako i rada na samom terenu. Nije isto kada pas pronađe grob star 5, 10 ili 15 godina ili onaj na arheološkom lokalitetu. I uspjelo nam je! Pomakle smo granicu »pasjeg nosa«.

Detektirali su šest grobova, tri nepoznata i tri otprije poznata na području nekropole kod Karlobaga, dakle iz 8. stoljeća prije Krista – opisuje nam Vedrana Glavaš.

– Osim pasa i znatiželjnog istraživača potrebno je još jedno, njihovo međusobno razumijevanje i povjerenje, jer bez toga ne bi se polučili ovakvi rezultati – poručuje znanstvenica Vedrana Glavaš.