Krenul san na jogu prvenstveno radi boli va kičme, no tek unda su krenuli pravi problemi. Ne z kičmun, nego z familijun. Nona, ka je va ono vrime bila još živa, celo j vrime mislela da grin na jog i vavik se čudila ča ne nosin ni boću ni bulin.

I ča me ni jednoga dana ćapala va kamari kako delan »stoj na glavi«. Da stvar bude bolja još nisan bil jako vješt pa san se šal nabandat va jedan kantun zmed zida i ormara. Malo san z nogun ćuknul po pikabetu, vrata od pikabeta su se otprla i zagradila me va kantunu. Va ten je času došla nona jišćuć nikoga boga, se uzdišuć i zazivajuć Svetoga Antona aš un da j zaštitnik sega zgubljenoga i zagubljenoga, zaprla vrata od pikabeta i ča…?

Va kantunu na glavi stojin ja: Najprvo j zavriskala i pala na postilju, a unda j z krpun za zdeli otrt, ku je kako i saka domaćica ka i malo drži do sebe imela prehićenu priko ramena, lupala po meni i vapila se riči na sloge rastavljajuć:

– Bu-l-ne i ober bu-li-ne vra-ti-nu ćeš prekinut, da ćeš pre-k-nut!

Zmed sakoga sloga uslijedil je udarac z krpun po meni. Pokla par minuti toga usljedil je i demonstrativan odlazak z kamare, i klasično namaljanje i dozivanje matere – Ivaaaaaa, ov majmun stoji na glavi va kamari.

Lipo san van divanila hote dohtoru š njin dokle j bilo vrime, a sad van to tu na glavi stoji.

Z ocun je pak bila druga štorija, otprl je vrata od kamare i našal me kako »sunce pozdravljan«. Najprvo je pital – ča ti j? Te ukočilo?

Rekal san mu da neka gre ća aš da sunce pozdravljan. To ga j jako uvredilo. Kad je bubnul z vrati, zida j pala sličica Svetoga Antona ku j nona obisila da mi bude napomoć. I un je zazval mat i čul san kako njoj govori da un misli da san se »zapisal« va Jehove.

I tako sad va kamari na podu ležimo Sveti Anton i ja. Ruke su mu sklopljene. Gleda va štuk. Ja va njega pa ga pitan – ča ti govoriš Sveti Antone, ćemo hitit jedan stoj na glavi za nonu na nebu da nan dojde z riti va gla-vi-nu.

Ovo je bio živopisan odgovor Alena Polića, poznatog riječkog pjevača, voditelja i zabavljača na upit kako je njegova okolina doživjela to što je bol u kralježnici umjesto tabletama odlučio liječiti prakticirajući jogu u svakodnevnom životu.

Ekipa »50 plus«

I nije samo Alena na jogu odvela zdravstvena nevolja. Mnogi od onih koje susresmo u Dvorani joge na Pećinama rekoše kako je upravo bol bila ta koja ih je usmjerila na prakticiranje ove drevne indijske vještine. A sreli smo mnoge.

I one čije su noge tek zapravo kročile u život, i one čije su se tim životom dobrano nahodale. Nikakvo čudo ako znamo za projekt Grada Rijeke i Udruge »Joga u svakodnevnom životu« nazvan »Vježbajmo jogu u svakodnevnom životu za zdrav grad« koji omogućava onim starijim od pedeset godina dva puta tjedno besplatno vježbanje joge, a studentima jednom.

Kad dođe ekipa »50 plus« sve oživi, zažamori i ukazuje da joga uistinu ne liječi samo tijelo već i duh. Mnoga su prijateljstva sklopljena upravo na satovima joge ili meditacije, a mnoga se i produbila jer nije rijetkost da na jogu krene jedan, a za njim, vrlo brzo dođe još njih petoro, šestoro.

Primjerice Jadranka Bogunović i Evica Randić dugogodišnje su prijateljice. Jadranka ima 68 godina, a Evica 70, a obje su se s jogom prvi put susrele prije deset godina.    

– Mene je na jogu uputio sin. Dosadile su mu moje učestale žalopojke kako me boli kralježnica i kako mi je dosta voltarena. Zapravo me spasio, jer vrlo brzo nakon što sam počela vježbati jogu, bolovi su nestali, a voltaren nisam popila već skoro deset godina. Osim na tjelesnoj razini, bavljenje jogom mi je dosta pomoglo i na onoj duhovnoj. Uglavnom, svima bih je preporučila. I onima koje boli, i onima koje ne boli jer bolje je spriječiti nego liječiti, kaže Jadranka.

I Evica bi jogu preporučila svima, neovisno koliko godina imali.

– Ma od devet do 99 godina. Svi na jogu. Ona je jedno sretno i fizičko i psihičko opuštanje, zaključila je Evica.

Bogdani Kačar pak joga je i kino, i kazalište, i ples, i…

– Joga je moj izlazak u svijet. Apsolutno zadovoljava sve moje društvene potrebe. Dobra je i za dušu,i za tijelo, a da mi je i kondicija »top«, da vam ni ne govorim. Ne treba dvojiti, već odmah iskoristiti priliku i doći na sat joge. Rijetki su oni koji nakon prvog sata odustanu. Većina ostane na putu joge, kaže Bogdana.

Ekipa »50 minus«

Onaj koji je na jogu, prije četiri godine došao uz pomoć štapa je 76-godišnji Miljenko Forempoher. A danas šjor Miljenko »gre kod mladić«.

– Jednostavno sam htio nečim pametnim upotpuniti svoje umirovljeničke dane. Lijepo je biti aktivan i u društvu. Odlično mi je na jogi i svakom bih ju preporučio, neovisno koliko godina imao i kakvim se poslom bavio, kaže šjor Miljenko, dugogodišnji pomorac koji se s jogom sreo, kako reče, još 1960. godine u Indiji.

A oni mlađi? E, pa i većinu njih je u Dvoranu joge natjerala neka križobolja, kostobolja i slično. Ipak, ima i onih koji su na jogu došli u potrazi za vlastitim mirom.

– Htjela sam postići opuštenost uma i elastičnost tijela. I uspjela sam, kaže Doris Vidošević Savković, dodajući kako joga nije nimalo fizički naporna ali baš lijepo razbudi. Odnosno uz posao i dvoje male djece često joj nedostaje energije, ali satovi joge su ti koji joj pune baterije.

Ona koja je, po vlastitom mišljenju, imala »prepunjene baterije« pa je često gubila koncentraciju je studentica Pomorskog fakulteta Ana Panjako.

– Joga me naučila koristiti trbušno disanje, poboljšala mi je koncentraciju i gipkost. U svakom slučaju dolaskom na satove joge moje je život postao bogatiji i kvalitetniji, zaključuje Ana.

Ukliješteni živac u zdjelici i nesnosna bol doveli su Aleksandra Maćešića na jogu. Bolovi su vrlo brzo nestali, a Aleksandar je ostao na vježbalištu. Štoviše, i mamu je uključio u »joga priču«.

– Ma joga je super, vježbe nisu agresivne i ne možeš se ozlijediti. Na jogi je sve cool, a što ima zgodnih cura…, sa smiješkom će Aleksandar.

Dvadesetsedmogodišnja Marta Kolombo teretanu je zamijenila jogom zbog bolesti štitnjače koja ne dopušta agresivnije vježbanje.