Imao sam godinu i pol dana kad sam s ocem Ivanom i majkom Anicom došao na svjetionik Sveti Ivan na pučini, izvan Rovinja. Rano djetinjstvo, do škole, proveo sam na svjetionicima – otac je skoro cijeli život, gotovo do penzije, radio kao svjetioničar, od 1980. do 2009. godine. Najprije na Svetom Ivanu na pučini, ali tamo nismo dugo ostali, nakon toga na Svetom Andriji kod Dubrovnika, a kasnije na Jadriji kod Šibenika…

Tako priča Jurica Gašpar, svjetioničarev sin, autor nedavno objavljene impresivne monografije »Legende svjetla«, posvećene u prvom redu ocu, a onda i svim drugim bivšim i sadašnjim svjetioničarima na istočnoj obali Jadrana. Jer »legende svjetla« su upravo oni, samozatajni ljudi čija je životna zadaća da pomorcima »osvijetle« put i osiguraju sigurnu plovidbu, a kamena zdanja na otocima, hridima i grebenima čuvari su tih legendi.

– Kad bi došlo vrijeme za školu neka djeca svjetioničara odlazila bi na kopno u dom. Mi smo se razdvojili – otac je ostao na svjetioniku, a majka, sestra koja se u međuvremenu rodila i ja otišli smo na kopno, u Ploče gdje sam išao u školu. Neki svjetioničari su poput pomoraca, vidjeli bi obitelj povremeno, nakon petnaest, mjesec ili više dana, ovisi koliko bi trajale smjene, ili kad bi obitelj došla na svjetionik – kaže Gašpar.

Lux Mediterraneum

Tako je, dakle, počelo. Jurica Gašpar, po zanimanju novinar, najprije zadarski a danas zagrebački, urednik Media servisa, a zvanjem povjesničar pomorske povijesti i geografije, tu opsežnu, luksuzno opremljenu knjigu velikog formata vjerojatno je nosio u sebi cijeli svoj život. Uostalom diplomirao je s tezom »Povijest svjetionika na istočnoj obali Jadrana od 19. stoljeća do danas«. Ali nije knjiga nastala preko noći.

Foto: M. GRACIN

– Nastajala je više od tri godine, obišli smo sve lanterne od sjevera do juga i pokušali napraviti nešto što nitko do sad nije radio – ispričati cijelu priču. Jer o toj našoj izuzetnoj pomorskoj baštini zapravo vrlo malo znamo, kao i o samim ljudima, svjetioničarima, iako se svako toliko pojavljuju neki dokumentarci, emisije, reportaže o pojedinim svjetionicima i svjetioničarima.

Ali »Legende svjetla« nije samo moja knjiga – iza nje stoji udruga Lux Mediterraneum ili Udruga prijatelja Mediterana koju su utemeljila još trojica zanesenjaka – jedriličar i skiper Gordan Smadilo, nautičar i poznavatelj pomorske baštine, autor projekta »Obala naših unuka« Vlatko Ignatoski koji je u konačnici i grafički urednik knjige, te profesionalni snimatelj Igor Goić koji upravo dovršava 75-minutni dokumentarni film o istoj temi – kaže Gašpar.

– Četiri godine bio sam direktor nautičke akademije ANA (Academia Navalis Adriatica) u Jezerima koja danas ima sjedište u Bakru. Mislio sam o tome kako popularizirati jedrenje, povezati to s nekim kulturnim sadržajem… Povezao nas je Damir Miloš i njegov elektronski časopis Morsko prase u kojem je Jurica objavio tekst o svjetioniku Tri sestrice… i otud je krenulo – nadovezuje se na priču Gordan Smadilo, na neki način pokretač cijele te nautičko-književne avanture.

– Svakako je tu s jedne strane riječ o Juričinoj intimi budući da dolazi iz obitelji svjetioničara, ali je činjenica da malo znamo o toj monumentalnoj infrastrukturi koju nam je u naslijeđe ostavila Austro-Ugarska Monarhija, izgrađenoj na apsolutno nepristupačnim mjestima, otočićima i hridima, bez pristupa, građevinskog materijala, dizalica ili druge tehnologije kakvu danas znamo. U taj graditeljski dio spada i druga infrastruktura – pristaništa, luke, ceste, željeznica u zaleđu… Pokušali smo tome dati i neki znanstveni kontekst, da ne ispadne trivijalno, već da ta priča bude povijesno utemeljena i u tome nam je znatno pomogao prof. dr. Mithad Kozličić – kaže Smadilo.

Graditeljski pothvati

Ti graditelji pothvati zaista su nevjerojatni. Svjetionici su građeni tijekom stotine godina tamo gdje je to bilo potrebno ne bi li se stvorili uvjeti za što sigurniju plovidbu, a to su u pravilu bila nemoguća mjesta gdje je sve trebalo donijeti – najprije napraviti lučicu za pristajanje i prilazni put, pa stvoriti temelje, donijeti materijal i dovesti ljude koji će graditi…

Primjerice, na Palagruži zgradu su počeli graditi na visini od 90 metara, od materijala koji je već bio tamo, tako je napravljeno prizemlje. Ali to je bio toliko tvrd kamen da su investitori na kraju pristali da se kamen dopremi s Brača. Radilo je 100 radnika… Sve lanterne imaju neko malo pristanište, manju rivu za privez opskrbnih brodova, ali ne i Palagruža, tamo je to nemoguće napraviti jer je jugo toliko jako da ne dopušta. Potrebne stvari se s opskrbnog broda pretovaruju na manju barku, a zatim dizalicom vuku do lanterne na vrh brda.

Inače, prvi svjetionik na istočnoj obali Jadrana zasvijetlio je 17. travnja 1818. godine u Savudriji – upalio ga je, prema nekim izvorima, sam car Franjo II., a svrha mu je bila na noću navodi brodove uz savudrijski rt prema Trstu koji je tada bio glavna luka Monarhije. Izgrađen je prema projektu carskog arhitekta Pietra Nobila. Iduće godine, dakle, obilježava se veliki jubilej – 200 godina svjetla na Jadranu, a članovi Udruge prijatelja Mediterana vjeruju da ima dovoljno vremena da se dostojno pripremimo za taj jubilej koji na neki način i danas povezuje Hrvatsku i Austriju, kao što Jadran i danas povezuje europske narode.

Tijekom stotinu godina, do kraja Prvoj svjetskog rata i raspada 1918. godine, Austro-Ugarska Monarhija izgradila je na istočnoj obali Jadrana 62 lanterne – od njih 48 ih je i danas u funkciji, na 17 njih još uvijek su svjetioničarske posade s ukupno 35 svjetioničara, ali sve lanterne su, unazad četvrt stoljeća, automatizirane, pa je i posao svjetioničara danas drukčiji nego što je nekad bio.

Tridesetak svjetionika danas više nema posade, ali neke su pretvorene u turističke objekte, mogu se iznajmiti i na njima se može robinzonski, u izolaciji, provesti tjedan-dva i osjetiti dašak onoga što proživljavaju svjetioničari. U idealnim uvjetima, dakako, uglavnom ljeti, i bez obaveza.

Istočna obala Jadrana bila je najpovoljniji i najkorišteniji plovni put od juga prema sjeveru i obratno. Do 1849. godine Austro-Ugarska Monarhija izgradila je šest svjetionika – osim Savudrije to su Rt Sidero (Krf), Hrid Porer (Istra), Molo Fratelli Bandiera (Trst) Rt Struga (Lastovo) i Rt Veli rat (Dugi otok).

Za to vrijeme na zapadnoj obali Jadrana napravljen je tek jedan svjetionik. U sljedećih 20 godina, do 1870., na istočnoj obali izgrađeno je još osam svjetionika, na zapadnoj obali njih 14, a nakon tog svojevrsnog zastoja počela je ekspanzija – od 1871. do 1900. godine na našoj je obali Austrougarska izgradila 48 svjetionika – posljednji 1899. na otočiću Tri sestrice (Rivanjske).

Na talijanskoj obali za to vrijeme izgrađeno je pet svjetionika. Tako je Jadran »osvijetljen« – s time da je istočna obala Jadrana imala tri puta više svjetionika nego li talijanska, zapadna obala!

Velik novac

Ta gradnja je bila i više nego solidna, pa i komforma – na mnogim svjetionicima je živjelo po više obitelji, bilo je i djece. Palagruža bi mogla, primjerice, komotno ugostiti dvadesetak ljudi, a svi austrougarski svjetionici stoje i danas, more nije uspjelo srušiti niti jednog od njih. Tehnika gradnje, vezivanje kamenih blokova i debljina zidova koja nerijetko iznosi metar do metar i pol, fascinira i danas.

Kad je dovršen svjetionik na Palagruži, zgradu i uređaje došli su pogledati građevinski inspektori iz Trsta, a za vrijeme ručka osjetio se jak udar potresa, zaplesali su tanjuri i čaše, ali ništa se drugo nije dogodilo, nije otpao ni komadić žbuke.

Monarhija je u ta arhitektonska i graditeljska remek-djela ulagala veliki novac – procjenjuje se da je gradnja jedne lanterne mogla, u današnjem novcu, stajati više milijuna eura, neke su mogle koštati 10 do 12 milijuna eura, a sagrađeno ih je 62 duž obale i otoka.

Monarhija je osim toga cijenila i poštovala svoje svjetioničare, među kojima su bile i obitelji koje su taj posao radile generacijama, a znanja i vještine prenosile su se s oca na sina. Legenda, primjerice, kaže da je inspekcija iz Trsta došla na Sestrice na Kornatima – tamo su lanterna i zgrada bile razdvojene sedamdesetak metara. Nakon višekratnih upita treba li mu što, svjetioničar je ipak rekao da mu smeta jedino to što ga za nevremena pere kiša dok ide od zgrade u lanternu upaliti svjetlo. Izgradili su mu put i krov, praktički tunel, da ne kisne. Svjetioničari su imali uniforme, bili su tretirani kao časnici, zaduživali su oružje iz sigurnosnih razloga…

Nezabilježena povijest

Knjiga Jurice Gašpara obiluje takvim detaljima, ali i bizarnim dogodovšinama i legendama koje se prepričavaju iz generacije u generaciju svjetioničara. Tu se isprepliću nesretna savudrijska ljubavna priča grofa Metternicha i lijepe Gissele, pa priča o nesretnim splitskim Romeu i Juliji, bilo je i vjenčanja na svjetionicima…

Među bizarne dogodovštine spada i ona s Glavata, kad se navodno morska pijavica ’50-tih godina toliko približila da su se svjetioničari zatvorili u lanternu, a kad je nevrijeme prošlo imali su što vidjeti – osim što su po cijelom dvorištu bile razbacane stvari, po cijelom otoku bilo je razbacano na tisuće riba. Pijavica je očigledno digla cijelo jato iz mora i izbacila ga na otok.

Foto: M. GRACIN

Svjetioničari s Porera dobili su 1967. godine »Plavu vrpcu Vjesnika« koja se dodjeljuje za spašavanje života na moru. Zaslužili su je jer su, zbog kvara i nevremena s valovima od sedam metara, tri dana zatvoreni u lanterni na ruke vrtili mehanički stroj s kristalima i tako održavali svjetlo.

Ili nešto vremenski bliže – svjetioničar na Sušcu Ante Petković ostao je u studenome 2013. zaprepašten kad je u noći čuo buku s pučine i ugledao golemi kruzer u neposrednoj blizini otoka koji se jedva zaustavio i okrenuo. Zapovjednik je bio uključio autopilot i zaboravio ga isključiti, a da je brod udario bila bi to tragedija veća od one Costa Concordije.

Jurica Gašpar razgovarao je i snimio više od 30 svjetioničara, a te njihove priče, životna iskustva, dojmove, emocije, ta dosad nezabilježena povijest i stvarnost jednog neuobičajenog življenja, čini najveći dio knjige »Legende svjetla«.

Kakav čovjek onda mora biti svjetioničar?

– Poput astronauta – kaže Gašpar – mora imati različite vještine, mora biti mehaničar koji će znati popraviti različite kvarove, pa i elektroničar, radio vezist, kućni majstor koji će održavati zgradu, opiturati škure, popraviti vrata i svjetionik, mora biti kuhar, mora znat ulovit ribu, mora znati očitati meteorološke podatke, mora biti i liječnik kad je hitno i kad zatreba, dok ne stigne pomoć. Mora biti svestran, ali i mora biti i sposoban biti sam, a to je najteže. Živio sam na svjetioniku, rado se vraćam, ali ne bih mogao raditi taj posao – 100 metara lijevo, 100 metara desno i to je sav svijet. Svaki od svjetioničara s kojim smo razgovarali ima neku svoju priču – kaže Jurica Gašpar.

Njihove priče

– Istraživali smo i povijest, nacrte, ali većina toga nalazi se u arhivima u Beču i teže je dostupno. Nešto je i propalo, stvari su otišle u nepovrat zbog gluposti i nemara. Recimo, obnavljala bi se zgrada i ako svjetioničara tog trenutka nije bilo, sve naizgled nepotrebno, krama, završilo bi u smeću. Na Svetom Ivanu na pučini i danas postoje svjetioničarski dnevnici stari gotovo sto godina, iz 1920. pa dalje. Složeni su u neke kutije i sanduke na šufitu i propast će od vlage ili nečega drugog ako se to ne spasi, a predstavlja jedinstveno svjedočanstvo o svjetioničarskom životu. Sličan je odnos bio i prema starim mehanizmima svjetionika – uništeni su i nema ih više.