ZAGREB »Josipe, na žalost i drugi naslov odlazi u Rijeku«. kazao je novinar sportske redakcije HRT-a Luka Petrinec prije nego je stavio mikrofon pod nos Dinamovog kapetan Josipa Pivarića po završetku utakmice finala Kupa Hrvatske, one koji je Rijeka dobila s 3:1 i tako odnijela kući i drugi nogometni važ ove sezone.

Ponoviti valja pitanje mladog djelatnika HRT-a; »Josipe, na žalost i drugi naslov odlazi u Rijeku«. Dakako da su navijači Rijeke, ali ne samo oni, u čas zatrpali društvene mreže zgražanjem, ljutnjom, bijesom i razočarenjem.

Jer, na čiju to žalost i drugi naslov odlazi u Rijeku!? Žale li igrači Dinama, ili žali novinar sportske redakcije HRT-a, ako već ne žali kompletna redakcija, valjda svi osim Marka Šapita za kojeg se jedinog zna da za slobodnog vremena nije navijač Dinama.

Uzgred budi rečeno, Šapit je prijenos, onaj njegov »studijski« dio, odradio na najvišoj profesionalnoj razini slaveći sa svojim sukomentatorom Joškom Jeličićem prije svega nogomet.

Elem, tko je u žalosti i smije li novinar, pa još javnog servisa, na ovakav način pokazati koje je boje navijačka krv što mu teče venama. Smije li se na javnom servisu kojem je u svim statutima, zakonima, odredbama, poslanjima i misijskim zadacima debelo podcrtana nepristranost i objektivnost, sa žalom u očima i glasu doći pred igrača bilo kojeg kluba pa kazati kako na žalost još jedan trofej odlazi drugome!?

Ajde da igra hrvatska reperezentacija, ali dva kluba iste hrvatske lige, a novinar u žalosti jer je pobijedio njemu manje drag, ovaj put Rijeka.

S HRT-a, očekivano, niječu propust, ili ga, najblaže rečeno, vide u drugačijem svijetlu.

– Obavješćujemo Vas kako se Hrvatska radiotelevizija uvijek drži načela nepristranosti i objektivnosti, ne samo kad je riječ o sportskim, nego i drugim događajima koje prenosi – prvo je što se poručuje s HRT-a, pa slijedi mala lekcija o zahtjevnosti izravnih prijenosa.

– Prijenosi nogometnih utakmica uživo u novinarskome su smislu zahtjevni radni zadaci zbog specifičnih okolnosti u kojima se odvijaju – buka, velik broj ljudi te činjenica da se radi o natjecanju. Naši novinari tijekom prijenosa ne iskazuju svoje navijačke preferencije, nego nastoje gledateljima što vjernije prenijeti atmosferu s utakmice – poručuje se.

Zašto je zbog što vjernijeg prenošenja atmosfere trebalo žalovati s igračima Dinama, i tko je mladog novinara tako naputio, ostaje misterij na koji s HRT-a ne odgovaraju. A onda ide i brza rehabilitacija djelatnika HRT-a.

– Kolega Luka Petrinec prilikom sporne izjave nije iznosio svoje osobno uvjerenje, nego je želio reći da je riječ o još jednome izgubljenom susretu za zagrebački nogometni klub – pojašnjava se s HRT-a.

Umjesto bilo kakve analize što je Petrinec zapravo želio reći, uz svo poštivanja činjenica da su ga mladog bacili u vatru i one stare da tko radi taj i griješi, možda je najpametnije citirati pitanja što ga je Petrinec, malo nakon Pivarića, postavio i treneru Dinama Ivajlu Petevu.

A pitao ga je: »Gospodine Petev, na žalost Dinamo nije uspio, Kup odlazi u Rijeku«.

A da nije izravan prijenos iz Varaždina bio dobar dan za dio sportske redakcije HRT-a, ili da im možda i nije najbolje sjela superiorna Rijeka, pokazuje i reakcija navijača Rijeke na komentatorske »bravure« Drage Ćosića koji je za prijenosa riječku navijačku skupinu Armada zvao kojekako, najčešće – Armija.

Takvom rutineru kao što je Ćosić to se nije događalo slučajno. Tako se barem da zaključiti čitajući objašnjenje ovog Ćosićeva pristupa poslu što nam je stiglo s HRT-a.

– Kolega Drago Ćosić je, izvješćujući s utakmice, upotrebljavao više različitih naziva za navijačku skupinu Nogometnoga kluba Rijeka kako bi se izbjeglo ponavljanje naziva Armada te kako bi govorni dio prijenosa učinio dinamičnijim i uzbudljivijim – ističu s HRT-a.

Samo, armija i Armada nisu isto. Biti u žalosti s igračima Dinama jer su izgubili teško da je prenošenje atmosfere.

Misli stoga lete, ako vam je dovoljno godina da pamtite koješta, sve tamo negdje daleko do, recimo, Milojka Pantića, nekada jugoslavenskog, a danas srpskog sportskog komentatora, koji je jednostavno nogometni klub Crvena zvezda volio više od profesionalnosti, taman toliko da to nije ni pokušavao skriti. Pa se pamti tako prijenos utakmice Partizan – Zvezda iz 80-tih godina i Milojko koji govori: »Evo izlaze na teren fudbaleri Partizana, a idu eto i naši.« U Varaždinu nije da je bilo baš tako, ali da su bili »naši« i »vaši« tamo gdje tome nikako nema mjesta, bili su.