Joško Joras, jedan čovjek, jedna priča, jedna kuća na graničnom prijelazu Plovanija, i puno problema. Prije petnaestak godina je sukob Jorasa, doslovno sa svim nadležnim tijelima u Hrvatskoj, eskalirao do te mjere da je bilo zatvaranja graničnog prijelaza, intervencije policije s obiju strana granice, aktivista iz Slovenije, koji Jorasa podržavaju te ne mali broj medija iz Hrvatske i Slovenije. No, nakon smirivanja koje je trajalo nešto više od desetljeća, ove godine, igrom slučaja u vrijeme kada se zahuktavala arbitraža oko Savudrijske vale, Joras je započeo sa stvaranjem problema na lokalnoj razini.

Naime, traktorom je prokopao kanal od ulaza u Rižanski vodovod, koji se nalazi tridesetak metara od njegove kuće. Njegov cilj je spojiti se na Rižanski vodovod, a ne biti pod hrvatskim Istarskim vodovodom. Pored već klasičnog natpisa na kući »tudi tukaj je Slovenija«, nedavno je osvanuo transparent »okupirana slovenska zemlja«, a slovensku zastavu da ne napominjemo jer je već dugo tamo.

Lokalna samouprava, odnosno Upravni odjel za komunalne djelatnosti Grada Buja je odmah skočio na noge i pokrenuo zaustavljanje radova na javnoj površini. Naime, Joras nema nikakvu dozvolu za prekopavanje javne površine, a niti je u Bujama ikad tražio takvu. Dozvolu za prekopavanje je dobio u Piranu, no ona kao takva nema nikakve vrijednosti u Hrvatskoj, ali ipak je dozvolu okačio na stup kao opravdanje za ono što radi.

Kuća Joška Jorasa

Nesporno je da se njegova kuća nalazi na teritoriju RH, ma koliko se njemu to ne sviđalo. Pročelnik Elvis Glavičić iz bujskog komunalnog odjela je odmah po dojavi da su radovi započeli počeo s poduzimanjem zakonskih koraka oko sprječavanja daljnjeg uzurpiranja i uništavanja javnog dobra. Početkom svibnja je Jorasu uručeno rješenje o obustavi radova i vraćanju u prvobitno stanje dijela javne površine te prekršajni nalog zbog obavljanja radova bez odobrenja na javnoj površini. Rješenje je osobno uručeno Jorasu i ima određeni rok kada je potonji dužan vratiti u prvobitno stanje. U protivnom će komunalni odjel na svoju ruku zatrpati kanal i vratiti u prvobitno stanje, na trošak Jorasu. Najvjerojatnije će komunalni odjel za tu priliku pozvati policiju, kao asistenciju, budući da su mogući ekscesi od strane Jorasa, što se do sada već pokazalo.

Očito je da Joras nema namjere »poslušati« pravni lijek jedne hrvatske institucije, budući da ne priznaje hrvatske institucije kao svoje, već kao strane. Mnogi lokalni mještani s obje strane granice ne odobravaju Jorasovo »šiljenje« prema hrvatskim vlastima, jer pored narušavanja nacionalnog integriteta, narušava i dobrosusjedske odnose. Jedan mještanin nam je vrlo jednostavno objasnio situaciju, »za doći do Jorasa Hrvati ne moraju pokazivati dokument na granici, a Slovenci moraju, mislim da je sve jasno, i tako treba postupiti«.

Sukob s carinikom zbog mlijeka

Valja naglasiti da je tijekom dijeljenja granice između Hrvatske i Slovenije početkom 90-ih godina, upravo na liniji kod Jorasa neko vrijeme situacija bila nedorečena, no vrlo brzo je definirano da je to hrvatski teritorij, a i kućni broj koji mu je dodijeljen je iz Hrvatske, a ne Slovenije. Sam Joras je u početku prema hrvatskim graničnim policajcima bio ljubazan i pažljiv. Prema izjavi policajaca koji su prije dva desetljeća tamo radili stoji da im je Joras znao donijeti kavu i počastiti ih. No, sve je to stalo kada je jednog nespretnog dana Joras došao na granični prijelaz i ušao u sukob s jednim carinikom oko paketa mlijeka, 12 tetrapaka. Carinik nije htio popustiti i propustiti Jorasa s tim paketom, i to je bio okidač koji je pokrenuo bunt. Tada je Joras to mlijeko ostavio nasred graničnog prijelaza, ušao u vozilo i zaključao se unutra i proglasio neposluh našim carinicima i policajcima. Naravno da je njegova reakcija bila pretjerana, a pokazao je da je svaka prilika bila dobra za raditi probleme hrvatskim vlastima.

Probleme ne zadaje samo vlastima već i prvom susjedu, Urbanu Ceraru, koji pored njegove kuće ima Casino Mulino. Cerar je od tužbi na svoj, na njegov račun kroz godine skupio materijala u desecima kilograma. Razgovarali smo s njim i od svega što je do danas prošao Jorasom, Cerar se pita je li zakon isti za sve. Pita se zašto problem Jorasa nije riješen u početku, zašto njemu inspekcije ne dolaze u posjetu, a imali bi što raditi, dok u Mulino dolazi na desetak inspekcija čim se pojavi neki Jorasov prigovor ili žalba. Cerar nam je pokazao samo mali dio dokumentacije o spornim pitanjima oko Jorasa, a s njim ima prilično dugo sudsko iskustvo.

Iako je svjestan da zemljišne karte izdane kod nas ili u Sloveniji nisu uvijek identične, sudskim putem je puno toga dokazano Ceraru u korist. Naglasio nam je da je kod adaptacije, nadogradnje i ostaloga očito sve rađeno bez dozvole hrvatskih institucija, te nam je priložio i fotografiju. Iako je sporno područje davne 1983. godine bilo pod Jugoslavijom, odnosno na republikama, i tada je dozvolu za nadogradnju dobio u Bujama, a ne u Sloveniji.

U pitanju nešto veće?

– Valja se upitati zašto je i kako Joras uspio od svoje parcele koja je donedavno bila njiva ili oranica dobiti status da se radi o kući. Zašto je tu istu kuću koja i nije cijela njegova nadogradio i nagrdio preko svojih granica i da za to nema nikakvih problema. Znam da u svemu tome nije kriva lokalna samouprava, već je očito nešto veće u pitanju. Sada s tim kopanjem kanala bez plana i dozvole postoji mogućnost da meni napravi neku štetu na vodo i elektro vodovima koji prolaze onuda. Meni je za svaki pokret i potez dolazilo brdo inspekcija, a njemu ništa. Što ne bismo svi trebali biti ravnopravni, kazao nam je Cerar.

Dokumenti iz Zemljišnih knjiga / Foto Mateo SARDELIN

O Jorasu su do sada napisani brojni članci, o svakom njegovom ekscesu, no nikada još nije bio sankcioniran, onako kako bi to bio netko drugi da napravi iste stvari. Provjerili smo mogućnost »što bi bilo da se to dogodi u Sloveniji«, odnosno, da se netko od nas zaleti automobilom do Sečovlja, odmah preko granice i na neko stablo okači hrvatsku zastavu? Koliko bi morao čekati da mu slovenski redarstvenici dođu očitati bukvicu ili čak i privesti ga. Odgovor je bio, »taman koliko im je potrebno da iz postaje dođu do Sečovlja, dakle oko sedam minuta«.

Naravno, radi se o pretpostavci, ali nije daleko od istine. Lokalnom stanovništvu je sada, nakon tolikih godina pričanja, pisanja i događaja s Jorasom, gotovo smiješno i simpatično kada se nešto »opet« dogodi. Pitanje koje se automatski postavlja nakon izgovora imena Joras je »što je opet napravio«. Tko će se u konačnici baviti s Jorasom, tko će posložiti sve karte i decidirano reći tko je, a tko nije u pravu, valja pričekati i vidjeti. Do tada ćemo se mi i slovenske kolege, svaki na svoj način baviti Jorasom.