Zabranom prostitucije jugoslavenska vlast je iza II. svjetskog rata klasične bordele otpravila u povijest, no lučki grad kao što je Rijeka i dalje je živio plaćeni seks, ali ilegalno
Od kad je prostitucije u Rijeci? Od kad i Rijeke. Prvi poznati pisani spomen prostitucije datira iz 1530. godine. U njegovoj četvrtoj knjizi ili četvrtom dijelu o izvanrednim prilikama, u članku pod nazivom »O tom gdje bludnice mogu stanovati« stoji: Naređujemo i određujemo, da sve bludnice, o kojima postoji javni glas i mišljenje, da su bludnice ili svodilje, imadu stanovati izvan gradskih cesta, i da ne mogu stanovati u kućama smještenim kraj samih cesta, nego imadu stanovati na udaljenim mjestima kod zidova grada Rijeke.
I ako su bile zatečene da na drugom mjestu stanuju neka se kazne s 10 libara svaka od njih i neka se izbace s navedenoga mjesta ili stana. I ako bi koja osoba u navedenim zabranjenim mjestima dala u najam nekom kuću ili stan spomenutim bludnicama, ili besplatno prepustila njima ili njihovim svodiljama, neka se kazne s 5 libara toliko puta, koliko je puta protivno učinila i u svemu naprijed navedenom može svatko biti tužitelj i neka ima polovice kazne.
Tako zbori prvi pisani trag o prisustvu prostitucije u Rijeci, a Saša Dmitrović, antikvar i predani istraživač riječke povijesti kaže:
– Teško je vremenski odrediti kad je prostitucija u Rijeci postala osnova egzistencije nekih riječkih žena, ali se sa sigurnošću može reći da je to bilo vrlo davno. Kao ishodište za današnju Rijeku, na prostoru Starog grada, niknula je Tarsatica, rimski castrum.
Nastala je kao vojna utvrda i polazna točka za daljnje prodiranje u unutrašnjost. Tarsatica je, kao svaki pošteni castrum, imala kupelj »balneu«. Isprva su to bile jednostavne kupelji koje su služile za oporavak legionara rimske kohorte koji bi se po povratku s terena, iz sjevernih planinskih krajeva tu na obalama Kvarnera rehabilitirali od teških vojnih obaveza.
Nije samo Rijeka bila meka prostitucije, već je ona carovala i Trsatom. Vrhunac nemorala Trsat doživljava u drugoj polovici 18. stoljeća. Mnoge riječke bludnice, koje su riječke vlasti istjerale zbog razvratnosti, prešle su Rječinu i nastanile se na Trsatu. Ojađeni trsatski župnik godine 1756. obraća se trsatskom kapetanu za pomoć jer da je »s te strane Trsat postao »piccola Venezia« misleći na onu dekadentnu Veneciju iz doba Giacoma Casanove.
Trsatski kapetan Anton Zandonatti brzo je stupio u akciju i potjerao sablažnjive razvratnice izvan grada svoje gospoštije. I u Rijeci, i na Trsatu prostitutkama nije bilo lako. Bile su duboko prezrene od svih sugrađana pa im nije bio dozvoljen pristup javnim igrama, plesovima i svetkovinama koji su se održavali u gradskoj vijećnici bilo u doba karnevala ili u kakvoj drugoj prigodi. Sve »žene nepoštena života«, bludnice tajne i javne, satnik je imao pravo izbaciti iz palače.
Uz brojnu vojnu posadu koja je rabila blagodati kupelji, soba za znojenje, salona za masažu, u posebno određeno vrijeme dolazile su žene i robovi. U pomanjkanju sapuna koristili su se ljekovitim pijeskom, mastima i eteričnim uljima. Sve je bilo pripremljeno da se rimskog vojnika zadovolji, kako bi sretno odlazio u ratne pohode. Premda dosad poznati nalazi o antičkoj Tarsatici ne govore u prilog postojanju »lupanara« (u prijevodu brlog vučice), provincijskih javnih kuća, to ne znači da prostitutke nisu postojale.
Škrljevska bolest
U povijesti prostitucije u Rijeci i njezinoj bližoj okolici masnim slovima ostat će zapisana i bludobolja ili škrljevska bolest. O njoj Dmitrović kaže:
– U okolici Rijeke, na prijelomu 18. i 19. stoljeća izbila je luetična epidemija, u puku znana kao škrljevska bolest (znana i kao sifilis, vranc, franca, francuzljiva bolest, francuska bolest, pogana bolest, stidna bolest, vrenjak….) Naziv »morbus Scherlievo« je dao dr. Giovanni Battista Cambieri, riječki patricij i dobrotvor te protomedicus Hrvatskog primorja. Bludobolja je došla iz Bosne i brzo se raširila Vinodolom, Gorskim kotarom i cijelom riječkom okolicom. Zarazila je Dragu, Krasicu, Kukuljanovo, naročito Škrljevo. Za sve je, a kako drugačije, bila okrivljena neka prostitutka Margica pa su neki okrstili i bolest njezinim imenom. Drugi su pak kazivali da je bolest stigla s francuskim vojnicima tijekom Napoleonovih vojni i proširila se u doba Ilirskih provincija. No, istina je da je bolest postojala i prije dolaska Francuza i da se bolest nije prenosila koitusom, već zaraženom odjećom i priborom.
Znameniti književnik Miloš Crnjanski (1893. – 1977.) dio je školovanja, točnije školsku godinu 1912/13. proveo je u Rijeci kao đak Trgovačke akademije. Mladi Crnjanski stanovao je u vili na Belvederu, kao susjed grofa Hojosa i baruna Vranjicanija, učio je talijanski, vježbao mačevanje, igrao nogomet za sušačku Viktoriju, oduševljavao se Leopardijem i Carduccijem.
Aktivnim životom stekao je niz novih prijatelja s kojima se provodio jedreći u senjskom kanalu, zalazeći u kazalište i krčme, potom su odlazili u tamne kale gdje su ih »prijateljice« odvodile doma. Iz toga vremena ostalo je njegovo pismo bratu »…ja ovdje ne znam šta ću od uživanja…«.
Početkom 19. stoljeća zaraženo je bilo 3.000 stanovnika, ondašnje županije riječke. Iz Beča je stigla zapovijed o hitnoj intervenciji u cilju radikalnog iskorjenjenja zaraze. Čitava županija je bila podijeljena na 10 sanitarnih okruga, a u Martinšćici je otvorena bolnica s 200 kreveta. Godine 1800. na 15.000 stanovnika bilo je 4.000 oboljelih. Kad su 1809. godine stigli Francuzi, oboljelih je bilo još i više. Uspostavivši novu vlast, savjesno su nastavili rad svojih prethodnika. Upravitelj Ilirskih provincija maršal Marmont zauzeo se osobno za uništenje zaraze. Naime, pripremala se Napoleonova vojna protiv Rusije, lokalne vlasti su novačile domaće momke i problem je bio kada su shvatili da imaju strašno puno oboljelih od te bolesti.
Općina lovranska, te gospoštije fužinska i hreljinska pišu da je zaražen »najveći dio pučanstva«. Grobnički gradonačelnik javlja kako na Grobnišćini ima 3.000 oboljelih. Vjerojatno se radi o dobronamjernoj laži kojom je grobnički »maire« htio poštedjeti mladiće ruske zime. Nakon odlaska Francuza nastavilo se liječenje oboljelih. Austrijski car Franjo I. 1816. godine proputovao je ove krajeve da se na licu mjesta uvjeri kako se provode vladini zaključci. Još iste godine zabranjeni su svi plesovi, pa i u privatnim kućama, a 1818. preporuča se često pranje i kupanje te nošenje donjeg platnenog odijela. U Rijeci su otvorene dvije bolnice te još dvije u Kraljevici. Na Sušaku je još od 1785. postojala bolnica s 228 kreveta. Nalazila se na današnjem Titovu trgu.
Mlađe je slađe
Suzbijanju epidemije nisu problem predstavljale javne bludnice već one tajne. Javne su prostitutke redovito, svaka dva tjedna odlazile na pregled, a tajne su svoju dodatnu rabotu krile kao zmija noge. Tko su bile tajne prostitutke? Konobarice, sobarice, blagajnice, a mnogi su zanimanja kao što su glumica, umjetnica, plesačica ili statistica vrlo olako svrstavali u kategoriju »bludnica«.
Dana 15. prosinca 1904. iz riječke pošte na Korzu otputovala je uredno adresirana i frankirana razglednica naslovljena na mladog »veleučenog gospodina dr. med. Adolfa Scherzera, kraljevskog kotarskog liječnika« u Senju. Motiv razglednice je bio mlada belle epoque dama. Razglednica je bila uredno tintom ispisana i orisana. Na njoj se nalazi improvizirani plan grada Rijeke, (Ulice Corso, Korzo; Via del Municipio, danas Supilova ulica; Via della Marecchia, ispravno Marseccia, danas Ulica Šime Ljubića; lokal Grotta, zatim istočkani put od Hotela Lloyd, na današnjem Trgu Republike Hrvatske) preko pissoira do kućnog broja 274 u Via Marseccia!
Tekst koji je pisan telegrafski kratko, a mjestimično i u šiframa slijedi: »Fiume, Grotta 14. XII. 1904. – 06.35! S desne strane ulaznih vrata piše broj 274. – Današnji štatna 26 kom. Cijena 2 K – Ella 16 god. Ponny. Melanie. Dobra ergelja. – flaša pive samo 80 fil. Codom sobom ponieti! Znati nabrusiti. Madam želi filijale u Primorju otvoriti. Po uputi upotrebio palac – ne treba ga isčašiti – za bušleče prostrane prostorije – dapače čekaonicom Toiletta jednostavna – košulja kratka – Vidili smo blank – 4 zabavišta – Razne boje! Portier uljudan. Salon priličan. Jedna slika ima na kritičnom mjestu škulju, značajno. – Parfum kaltir Landmann Molim g. M…ka obavijestiti. Tebi i svim p.n. gospodinu šalju srdačni pozdrav Albert i drug… … ….. turistički put«.
Na upit kako su i odakle vlasnici bordela regrutirali »radnu snagu« Dmitrović odgovara:
– Vlasnici javnih kuća nastojali su uvijek imati »mlađu robu«, a nije niti postojao zakon ili naredba vlade koja je određivala dob prostitutke, ali su zato lokalna poglavarstva izdala odredbe o tome. Tako se u Rijeci traži navršenih 16 godina, dok se u Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku i Sisku tražilo navršenih 14 godina. Za gornju dobnu granicu u Rijeci nije bilo ograničenja, a u Zagrebu, primjerice, prostitutka nije smjela imati više od 40 godina. Pored dobi, vlasnicima javnih kuća je stalo da se »roba« mijenja, a kako je vladalo uvjerenje da su Mađarice vatrene, da znaju lijepo plesati, pjevati sve ono što je vabilo mušterije, ispada da je najviše prostitutki po zavičaju i narodnosti dolazilo iz Ugarske. Te su djevojke potjecale iz poljoprivrednih i radničkih obitelji gdje su ih teške životne prilike i loš odgoj doveli u Rijeku.
Spomenimo da su, primjerice, po dolasku talijanskih regimenti u Rijeku 1918., počele dolaziti »njihove« prostitutke. Austrougarski kolorit sastavljen od Mađarica, Čehinja, Slovakinja, Kranjica, Štajerki, Austrijanki, Poljakinja, Njemica, polako je blijedio, sve se svelo na Talijanke i pokoju Mađaricu i Čehinju. Ovdje valja istaknuti jednu činjenicu; u riječkim javnim kućama najmanje je bilo domaćih djevojaka iz Rijeke, odnosno Hrvatica, što se pripisuje razvijenom moralnom osjećaju hrvatskih djevojaka. No, podsjetimo se da su naše djevojke odlazile u strane zemlje i tamo svojim tijelom zarađivale kruh.
Veliki vojnički kupleraj
Slika Rijeke prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali i poraća slika je vojnog mravinjaka. Tijekom Prvog svjetskog rata, Vrhovno zapovjedništvo carsko-kraljevske vojske za »dobro raspoloženje svojih soldata« običavalo je otvarati vojne bordele, zvane Feldbordellen. Takve javne kuće »na određeno vrijeme« bile su često pogibeljne – bile su idealno mjesto za širenje spolnih bolesti jer higijensko-zdravstveni standardi na ratištu su bili daleko od onih mirnodopskih.
Teško je odrediti kad je prostitucija u Rijeci postala osnova egzistencije nekih riječkih žena
– Da, neki je suvremenik zgodno primijetio »kako Rijeka nema potrebe za Feldbordellom, kada je već pola grada postalo vojničkim kuplerajem.« Naime, Rijeka je bila dio Borojevićeve sočanske armije, tu su se nalazile brojne pozadinske postrojbe, nadalje u Rijeci i na opatijskoj rivijeri oporavljalo se na tisuće ranjenika. Bila je tu i dočasnička škola. Rijeka je vojnicima nudila desetke javnih kuća i stotine krčmi, gostionica i oštarija. Pored brojnih trgovačkih brodova, u riječku luku su dolazili oklopni krstaši, krstarice i drugi brodovi ratnih mornarica cijelog svijeta. Njihovi mornari i časnici nisu krili oduševljenje. Mnogi su lokali radili 24 sata bez prestanka, glazba na svakom koraku, sve puno najrazličitijeg svijeta iz cijele monarhije. I što je najvažnije – sve su javne bludnice bile redovno liječnički pregledavane i pod ćudoredno-redarstvenom prismotrom, napominje Dmitrović.
Sve su javne bludnice bile redovno liječnički pregledavane
Nove jugoslavenske vlasti iza II. svjetskog rata zabranile su prostituciju »jer je ona bila jedan od oblika eksploatacije žena, što se kosi s osnovnim načelom socijalizma o ravnopravnosti spolova«.
Tko su bile tajne prostitutke? Konobarice, sobarice, blagajnice…
– Da, u želji da se iskorijeni svo zlo Staroga grada, počam od sirotinje preko prostitucije i kriminala pa do nepismenosti, nova vlast je obećala da će Stari grad biti srušen, potvrđuje Dmitrović, a mi dodajemo kako je u tome spomenuta vlast uvelike i uspjela. Zabranom prostitucije klasične bordele otpravila je u povijest, no lučki grad kao što je Rijeka i dalje je živio plaćeni seks. Istina ilegalno, ali ga je živio i to dugi niz godina. »Barba Rude«, »Plavi 9«, »Bar Europa« i raznorazne gradske škuribande, kao i oni koji su ih posjećivali mogli bi dodati štošta ovom kratkom pregledu prostitucije u Rijeci i okolici tijekom povijesti.
