ZAGREB – Iza neobičnog naslova krije se divna knjiga prepuna čistih i krajnje iskrenih osjećaja. Fafarikul je jedan od u hrvatskoj rjeđih naziva za kod nas također relativno rijetko drvo zvano koprivić, drvo bogate krošnje i jakih korijena koji sežu duboko u zemlju. Za naslov svoje prekrasne zbirke kratkih priča autorica ga je odabrala možda baš zbog simbolike bogate krošnje i dubokih korijena, a možda i zbog, kako u lirskom pogovoru ovoj knjizi kaže Sinan Gudžević, zato što je to »ono čudno i čudesno drvo što ljudima naviklim na naše bukve, hrastove i jele izgleda kao da je palo s neba i greškom se tu primilo«.

Dobrota i ljepota

Đurđica Čilić ugledna je polonistica koja već 20 godina radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a iza nje je niz znanstvenih radova i rasprava o poljskoj književnosti, prevedenih knjiga poljskih autora te nekoliko autorskih djela o značajnim poljskim umjetnicima. »Fafarikul« je, nažalost, tek njezin prvi istup na područje beletristike. Kažemo nažalost stoga jer je riječ o iznimnoj zbirci autobiografskih zapisa koje se do sada moglo pronaći na internetu, a zahvaljujući trudu zagrebačkog izdavača Disput sada su, na svu sreću, i ukoričeni čime je hrvatska književnost dobila još jednu knjigu kojom se može ponositi.

Čak i da se nije pojavila u ovo sumorno doba koronavirusne jeze, ova bi knjiga bila emocionalno i duhovno ljekovita jer pročišćava srce i um, skreće pažnju na ono divno i dobro u svakom čovjeku te podučava kako u dobroti i ljepoti, koliko god ona izgledala obično, treba uživati kad je god to moguće. I to što snažnije. Da bi nam sve to prenijela, Đurđica Čilić »samo« je literarno oživjela velik dio svog života, ispričala nam kroz 104 kratka zapisa razdoblje od svog djetinjstva u Vitezu (»kraj Travnika«, rekla bi ona) pa do ove naše tužne 2020. godine. Učinila je to na taj način da nam je, ne poštujući kronološki redoslijed zbivanja, prenijela niz za njen život bitnih priča stvorivši razgranatu, bujnu i ljepote punu zbirku priča.

Kritičke oštrice

Iz njenih ćemo priča upoznati njenu djecu Jurja i Anu, roditelje Zvonimira i Ankicu (prekrasna priča »Djeca« o tome kakvi su oni bili kao djeca), sestru Lidiju, prijateljicu Zlatu, nekadašnjeg susjeda Adema Jelaškića (»Čikadem«), Tijanu i Dejana koji žive u Beogradu, djevojčicu Zejnu koja nije bila lijepa, ali Đurđici jest jer joj je bila prijateljica… Puno je likova i mnogo bolnih i divnih zbivanja u ovim pričama koje progovaraju o odrastanju, školovanju, mladosti »ukinutoj« ratom, studiranju u Zagrebu, ljubavi prema Poljskoj (posebno gradu Krakovu), ljubavnim mukama i porazima (dojmljiva »Razvod«), majčinstvu (neopisivo divna i himnična »Ana je more«), ljubavi (»Izbroji ljubav«), prolaznosti, smislu života…. jednom riječju o svemu onome što svatko od nas često promišlja i razmišlja.

Sukladno ispovjednom tonu nužnom za ovu vrstu literarnog stvaranja, autorica piše u prvom licu koristeći razumljiv jezik kojim barata sjajno potvrđujući u svakoj priči nedvojbenu literarnu nadarenost. U njenim pričama nema patetike i egzaltiranosti, ali je osjećaja jako puno, kao i humora, povremene ironije i cinizma, kao i kritičkih oštrica prema društvu u kojem živi i za koje zna da je daleko od savršenog.

Eksplozija emocija

Đurđica Čilić ne libi se ni od stvaranja novih riječi pa opisujući jedno ranojutarnje ustajanje kaže kako je bila »čupava i pidžamna«, a govoreći o psu kojeg ona i kći namjeravaju udomiti kaže kako je bio »mahorepan i honašiljen«. Poruke i sentence koje zna uobličiti u jezik svakodnevice su česte i djeluju poput pravih malih literarnih bisera (»Tko ne zna teksturu sreće, neka drži za ruku svoje dijete u trenutku kad s njim ide po kućnog ljubimca.«), a često priče završava efektnim rečenicama koje čitatelja usmjeravaju ka pravoj maloj eksploziji emocija.

Velika bi šteta bila da čudan naslov – a to se zna dogoditi – odbije čitatelje od ove knjige. »Fafarikul« nudi kroz svima razumljive i strastveno ispričane priče snažne poruke, kristale životnog iskustva oplemenjenog svime što život nosi – srećom, bolom, zadivljenošću i ushitom, tugom, nostalgijom, blaženstvom, očajem…. »Fafarikul« je, sam za sebe, jedan mali svemir osjećaja, misli i ideja, knjiga nakon koje Đurđica Čilić s puno ponosa može staviti svoj potpis i reći: »To sam ja.«