Tina Gverović radi u medijima instalacije, crteža, slike, zvuka, teksta i videa, a njezin rad često uključuje dezorijentirajuće instalacije i bavi se pitanjima vezanim uz prostor, teritorij i identitet te načinom na koji su ti koncepti vezani za imaginarno. Kako je nastao i na koji način izvodi rad »Fantomske razmjene: more ljudi« pitali smo je uoči venecijanskog nastupa.

– Rad »Fantomske razmjene: more ljudi« evoluirao je iz niza prošlogodišnjih radova pod nazivom »More ljudi«, prikazanih na bijenalu u Suzhou u Kini, u Modernoj galeriji u Dubrovniku, Francuskom paviljonu u Zagrebu, te umjetničkoj knjizi koja je upravo objavljena u produkciji Oaze i kustosa Klaudija Štefančića. U tim sam radovima prevodila ideje loma, tektonske razlomljenosti, geoloških sedimentacija u slikarski medij i u medij instalacije.

Rad za bijenale je kompozicija od nekoliko slikarskih platna koji su postavljena uspravno u prostoru, zajedno s objektima izvedenim u suradnji s umjetnikom Benom Cainom i videoradovima.

Referirate li se u ideji rada u većoj mjeri na sadržajne aspekte, kako sugerira naslov vašega rada, ili formalne aspekte kako sugerira izvedba rada?

– Razmišljam o kemijskoj osnovi slike i njenim znakovnim i prostornim mogućnostima. Slike su kolekcije otisnutih površina dobivenih kroz pažljivo nanošenje komada odjeće na mokru boju/pigment.

Referiraju se na različite materijale, pigmente, boje trgovine i robne razmjene, dobara koji su u različitim trenucima povijesti uvjetovali različite ritmove rada i proizvodnje. Tekst na videu je izveden iz kolekcija priča, stvarnih i fiktivnih, koje se tiču migracija, kretanja ljudi između mjesta, te kretanja mora. Font koji je korišten za prikazivanje teksta je slomljen, isprekidan, valovit i razliven.

 Sve što govorite, upućuje na slojevitost medija i na slojevitost poruke.

– Višestruka pitanja me zanimaju kao proces, metoda i kao sama tema u radu. Sam početak je teško definirati, jer on može biti jedan od elemenata prošle instalacije, rečenica u tekstu, sam naslov ili interes za daljnje propitivanje određenih crtačkih ili slikarskih metoda.

Konkretnije?

– Recimo početna točka rada za Bijenale je bila suradnja s izvodačem Alexisom Taylorom, koji je opjevao kolekciju priča koje se tiču migracije. Ti audiozapisi su bili postavljeni u sklopu nekih od nedavnih izložbi. U radu za Bijenale pod nazivom »Fantomske razmjene« verzija tog istog teksta postaje videorad, neka vrsta proširenog naslova ili nazovimo sidrišta.

Nešto što povezuje sve moje radove je da su uhvaćeni u trenutku između konstrukcije i dekonstrukcije, nečeg što se stvara, u procesu je nastajanja i nečeg što nestaje. Svim radovima je bitna neka vrsta sidrišta (bilo to boja, tekst, naslov, pigment itd.), koji ima ulogu mjesta gdje se na trenutak svi elementi umiruju, povezuju i prizemljuju.

Govorite li o konstrukciji i dekonstrukciji ljudskih figura ili njihovih migracijskih kretanja?

– Tijela se mogu promatrati kao zemljopisne lokacije, a kolektivno tijelo kao veća zemljopisna površina. Tijela su povezana u nevidljivu mrežu međuodnosa i magnetičkih privlačnosti. Ljudi koji se kreću u grupi/masi kreću se kao tektonske ploče, kao zemljana masa u pokretu, kroz prostor i vrijeme.

Rad možemo čitati kao suvremene priče o kretanju ljudi, koji su dio mase, zemljane mase, tektonske ploče koja se kreće. Zanimalo me baviti se idejom da svoja mjesta možemo nositi sa sobom.