Ni ove godine ništa od nekada tradicionalne sindikalne povorke za Praznik rada, i to već treću godinu zaredom. Odustalo se od povorke još 2023., a prošle su je godine sindikati otkazali jer su, na temelju dosadašnjeg iskustva, zaključili da povorku nema smisla organizirati jer nema interesa kod građana za prvomajskim prosvjedima. Godinu prije su sindikalisti, pak, rekli da povorka nije ni najavljena, pa se ne može ni otkazati.

Svejedno, bila najavljena pa otkazana, ili nenajavljena pa neodržana, sindikalna prosvjedna povorka neizostavan je radnički folklor u prvomajskim svečanostima diljem kapitalističkog zapada, ali više ne i u Hrvatskoj. Štoviše, Praznik rada u mnogim se zemljama obilježava s dva, pa čak i tri neradna dana, a u nas poslodavci mole Boga da i taj jedan neradni dan »padne« u nedjelju, ako je ikako moguće. A ni država se nije proslavila obilježavanjem onoga što oplemenjuje čovjeka, kao da se sramimo Praznika rada jer je previše »socijalistički«, a nekima čak i »jugoslavenski« praznik, pogotovo ako ga obilježavamo prvog maja, a ne svibnja. Hrvatski sabor tek ga je 1996. proglasio Blagdanom rada, a 2001. Praznikom rada. Dan kada bi radnici trebali pokazati svu svoju sposobnost i snagu, ali i upozoriti na male plaće i loš životni standard, u Hrvatskoj se sveo na protokolarne floskule političara i penzionere u redu za grah. Možda i neko polaganje vijenaca ide uz to. A radnika nigdje. No, ne moraju samo radnici biti u povorkama. Dugogodišnja želja sindikata bila je da se u povorci uz radnike nađu i umirovljenici zbog svojih unuka te studenti i mladi zbog svojih problema, no nažalost ništa od toga. Jer ljudi idu u prosvjede zbog sebe i zbog solidarnosti s drugim radnicima, a ako ih sindikati moraju motivirati, onda ljudi ne razumiju svoje probleme i probleme svoje djece, ustvrdio je nekadašnji predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata i dugogodišnji organizator prvomajske povorke, sindikalni aktivist Krešimir Sever.

Sindikalisti su povorku tako odlučili otkazati jer iskustvo pokazuje da hrvatsko društvo za razliku od na primjer njemačkog, ne pokazuje interes za radničke akcije, a zadnjih godina u povorci su ionako bili samo sindikalni čelnici i povjerenici, dok je »šira javnost ostajala po strani«, podsjetio je tada Sever, jer osjećaja za iskazivanje javnog nezadovoljstva, kaže, očito nema, a prošle ga je godine bilo još manje s obzirom na to da su plaće solidno rasle, pogotovo u državnim i javnim službama, iako rast plaća nije donio i viši standard jer su cijene pojele taj rast, posebno troškovi za hranu.

U međuvremenu su u Hrvatskoj radnici postali krivi za sve – poslodavci ih optužuju za nisku produktivnost i lošu konkurentnost, a državu zbog toga što je podigla minimalac. Radnici su krivi što ne kupuju na akcijama nego troše povećan minimalac pa su izazvali inflaciju; radnik je kriv što poslodavac mora plaćati velike doprinose na njegovu plaću, radnik je kriv što traži ugovor na neodređeno, slobodan dan u tjednu, plaćen godišnji. Bilo bi najbolje da takav zahtjevan radnik što prije ode u Njemačku kako bi poslodavci mogli zaposliti radnike s Himalaja koji ni hrvatski ne znaju, a kamoli svoja prava. Pa će nam sva poduzeća biti konkurentna i produktivna. A rezultat svega je da smo uništili srednji sloj, dok nam niži sve više raste zbog niskih plaća i loših objašnjenja zašto su niske.

Međunarodni praznik rada inače se obilježava u spomen na velike radničke prosvjede, koji su održani u Chicagu 1. svibnja 1886. kada je na ulice izašlo oko 40 tisuća radnika zahtijevajući 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Tri godine kasnije na prvom kongresu Druge internacionale odlučeno je da će se svakog 1. svibnja održavati prosvjedi dok god radnici ne izbore pravo na dostojan život i rad. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao Međunarodni dan opće solidarnosti radništva.

U Hrvatskoj je prvi svibnja prvi put obilježen još 1890. godine kada su radnici tražili svoja prava također sažeta u tri »osmice«. U Zagrebu je tada održan niz skupova i prosvjeda, a najveći je održan u zgradi Hrvatskog doma gdje su govornici poručivali: »Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi.«