ZAGREB – Kako detaljno opisuje Vladimir Nabokov u svojim predavanjima i knjizi o najdražem mu kolegi Gogolju, stariji je pisac umro od anemije izazvane štrajkom glađu. Na radikalni post odlučio se zbog uvjerenosti da ga kuša đavao i da je ukidanje dotoka hrane jedini način da uspokoji Sotonu. Nabokov opisuje i prethodno »liječenje pijavicama« i mlazovima ledene vode, za koje se u Gogoljevo vrijeme medicinski smatralo da suzbijaju melankoliju (što je faktički samo pogoršalo i anemiju i psihičko rastrojstvo Gogolja), pri čemu je dugotrajna i vrlo duboka potištenost zapravo bila glavni problem ovog pisca.

Let kroz prozor

Uzrok melankolije, smatra harvardski profesor Simon Karlinsky u knjizi »Seksualni labirint Nikolaja Gogolja« (1976.), bila je autorova potisnuta homoseksualnost, koja se manifestira u nizu priča i drami »Ženidba«. Riječ je o očajničkom izbjegavanju Gogoljevih muških likova da ih se i na koji način združi sa ženama. Ne čudi, stoga, što u adaptaciji »Ženidbe« iz pera Tomislava Zajeca ženik Potkolesin (etimologija imena: osoba koja je bačena pod kotače) iznad svega obožava promatranje ptica.

Žene kod suvremenog Potkolesina izazivaju trenutnu potrebu skretanja pogleda i bijega, baš kao i u originalnom Gogoljevu tekstu. U nimalo karikaturalnoj, u pravoj mjeri blago-osmjehnutoj i duboko iznutra distanciranoj, koliko i glumački šarmantnoj interpretaciji glumca Filipa Detelića, Potkolesin uživa u kosovima, djetlićima i orlovima, ima svoj album sličica »Životinjsko carstvo« i presretan je kad ga nježno za ruku drži njegov daljnji rođak Kočkarjev, premda se ne usuđuje slijediti taj impuls užitka u muško-muškim bliskostima. Kočkarjeva vrlo kompleksno i s bezbroj nijansi ljubavne posesivnosti igra Luka Petrušić: s jedne strane potencirajući vatrenu zaljubljenost i ranjivost svog lika u otvorenije iskazanoj gay-relaciji, ali otvarajući pogled i na emocionalnu ranu zabranjene ljubavi, jer ni on ne može doprijeti do Potkolesina, previše uplašenog da slijedi svoju žudnju. Kad na kraju ženik izleti kroz prozor, bit ćemo itekako svjesni da krila koja zanimaju Potkolesina imaju najviše veze s potrebom da otprhne iz socijalnih rešetaka koje ga okružuju. Kočkarjev je spremniji na borbu s konvencijama, tako da možemo reći da u Zajecovoj adaptaciji zapravo ima transformativnu ulogu – kao i da Petrušić ni u jednom trenu ne iznevjerava ni humornu ni tragičnu dimenziju situacije, time pogađajući središte žanra Gogoljeve groteske. S druge strane, Filip Detelić je rođeni komičar, ali u ovoj predstavi drži i ozbiljnu nujnost i ljudsku toplinu svog lika, upravo zato da ga ne bi sveo na čudaštvo. Nikad dosad nisam u nekoj od scenskih »Ženidbi« gledala tako šarmantnog Potkolesina.

Pametni sluge

Redateljica Dora Ruždjak Podolski nedavno je na ADU-u bila mentorica izvanredne diplomske predstave po Ionescovoj »Ćelavoj pjevačici«, u kojoj je glavni lik bila sluškinja (Rea Bušić), a sada je veoma važan tandem »Ženidbe« opet postao par služinčadi, Dunjaška i Stjepan, koji igraju Josipa Anković i Jakov Zovko. Osim što su postavljeni kao zaljubljeni par u kojemu ona njega stalno »spušta na zemlju« i uči ga elementarnom poštovanju prema njezinoj ćudi i njezinoj volji, riječ je i o figurama koje ustvari omogućavaju da čitav sustav funkcionira (ma koliko da ga klasno kritiziraju): oni drže sva četiri kuta gopodskih kućnih ludosti oko dogovaranih, ali nerealiziranih ženidbi. Josipa Anković bitno je poradila na standardnoj dikciji i na čistoći raznolikih emocionalnih fokusa svoje izvedbe, dok je Jakov Zovko odigrao i dečka kojeg nitko ne shvaća ozbiljno (samo zato što je »zgodan«), ali i starog slugu iz Čehova, čuvajući dobrostivost i otvorenost svojih likova. Tu je i duhovita galerija prosaca: Dražen Čuček kao sentimentalni Ževakin (jednom nogom u šansoni, drugom u nostalgiji prema Dubrovniku), Josip Brakus u roli Anučkina (s blago psihotičnim epizodama razgovora sa svojim mrtvim precima) te Domagoj Ivanković kao brutalni tragač za nekretninama Kajgana. Prosci su iznimno bitan dio Gogoljeva teksta jer signaliziraju da jedan dio muške populacije zaista nema šanse da stigne do ženidbenih poskočica – i to zato što pate od različitih oblika narcizma (Gogolj neprekidno kritizira protagoniste koji žive u svojim sebeljubnim balonima). Zato je važno da je tu dimenziju kritike čuo i adaptator Tomislav Zajec, još je pojačavši. U sjajnoj minijaturi ovršitelja pogrešne kuće, Starikova, pojavljuje se inače malokad angažirani Kerempuhov glumac Ozren Opačić.

Ženske krletke

Lik svodilje Fjokle adaptacijski je napisan kao briljantan dramski slalom kroz brojne neurotične likove ruske književnosti, koje Kerempuhova publika začudo odmah prepoznaje smijehom, kao da je ruska literatura ipak duboko ugrađena u naš socijalni horizont! Fjokla tako razgovara s Raskoljnikovim, Miškinom, Bezuhovim, Živagom itd. – stalno ih tješeći oko nemogućih ljubavnih odnosa. Fjoklu igra ponešto prefina, presuzdržana i previše fokusirana na modne dodatke svoje role Anita Matić Delić, definitivno tijekom čitave predstave najbolja u sceni razgovora s mamom, gdje prelazi u tragički modalitet. Punu mjeru scenskog humora gogoljevske groteske realizira Ines Bojanić, kao tetica Pantelejmonovna glavne udavače Agafje. Bojanić glumački otkriva lice ekstremne tvrdoće ženskog »buldoga« (inače posve suprotnog fizičkoj konstituciji ove glumice), točnije njezina gluma »ljušti« slojeve pristojnosti i uglađenosti da bi doprla do elementarne nabusitosti i sirovosti zadane role. To je vrlo težak glumački rad, koji treba itekako cijeniti. Ulogu udavače koja se na sceni pojavljuje sa sjekirom u ruci i čiji je omiljeni autor William Shakespeare majstorski nosi mlada glumica Anica Kontić, nikada ne gubeći iz vida da ženidba sa sobom donosi kraj njezine slobodne volje, a i fizičke slobode, oko čega protestira na mnogo načina. Od nesvjestica i »afana«, do konspirativne povezanosti s likovima koji od nje ništa ne očekuju i ništa joj ne nameću. Najdojmljivija je sjedeći na ormaru i komentirajući situaciju Shakespeareove Ofelije.

Punoća groteske

Režija veliki naglasak stavlja na glumce-kao-orkestar u stražnjem dijelu pozornice (glazba: Stanko Kovačić), što uglavnom dobro funkcionira. Iznimka je jedino trešerska »ruska« pop numera na iznimno lošem ruskom jeziku, iz moje perspektive kičerski ugurana u inače vrlo pažljivo studiran melankolično-ironični zvukovni modalitet predstave, sigurno kao namjerna »šaka u oko«, ali s premalo zafrkantskog podteksta da u njoj prepoznamo i umjetničku kritiku nasilja estrade. Scenograf Lovro Ivančić napravio je odličnu scenografiju stražnjeg scenskog zida i pokretnog ormara, simetrično oblijepljenih stranicama iz literature, dok je kostimografkinja Barbara Bourek pazila da se likovi predstavljaju i humornim kombinacijama svoje odjeće. U cjelini, dvosatna predstava s pauzom na sredini izvedbe uspijeva i kao komedija i kao tragički komentar na neželjene brakove, uistinu nas resetirajući oko pitanja treba li ženidbu shvatiti kao populistički socijalni imperativ (tada je ne razlikujemo od svodništva) ili je možda ipak u pitanju savezništvo koje nikada ne bi trebalo biti kontrolirano izvana. Za besprijekoran ritam izvedbe nije zaslužno solidno muziciranje glumaca na sceni, nego puno više točan unutarnji glumački emocionalni tajming, koji čitavo vrijeme nosi izvedbu. Posebno treba pohvaliti smjelost Zajecove adaptacije, pomaknute prema prepoznavanju LGBTQIA+ prava i samog Gogolja. Tako nastaje vrlo slojevita osjetljivost aktualne dramske predstave za emocionalnu i seksualnu slobodu, relevantnu svim životnim dobima, ali posebno mladim publikama. Nakon uspjeha Matišićeve predstave »Otac, kći i Duh sveti«, najnovija premijera »Ženidbe« novi je i obećavajući rast kvalitete ukupna Kerempuhova repertoara.