Europsko gospodarstvo već je dugo na rubu recesije i ne uspijeva iznaći izvore rasta. Ratni sukobi promijenili su privredne i energetske tokove što je ekonomiju EU-a dodatno stavilo u nepovoljan položaj. Lani je s planom oporavka za Europu izašao bivši dužnosnik Mario Draghi koji je predložio rast i razvoj temeljen na zaduživanju i ulaganju u proizvodnju i nove tehnologije. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je na temelju Draghijevog plana predstavila Kompas konkurentnosti koji uključuje nove tehnologije, poticanje startupa i razvoj zajedničkog tržišta kapitala. No, ratni sukobi sve su složeniji, cijeli svijet ubrzano se naoružava pa se postavilo i šire pitanje sigurnosti Europe i njene obrambene politike za koju je otprilike ocijenjeno da je šuplja kao švicarski sir te da bi je hitno trebalo podići na višu razinu.

»Neposlušne« članice

Osim što služi određenim vojnim ciljevima, ulaganje u vojnu industriju – povijest nas tako uči – često je bilo i zamašnjak ekonomskom rastu jer zapošljava proizvodne kapacitete. Tako je dio u recesiji opustošenih tvorničkih postrojenja spremno dočekao militarizaciju. Svijet su obišle slike gdje su se njemačke automobilske tvornice s autodijelova brzo »prešaltale« na proizvodnju oružja. Njemačka je, prema podacima SIPRI-ja, Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, nakon što je treću godinu zaredom povećala vojne izdatke, sada na četvrtom mjestu liste zemalja s najvišim vojnim izdacima, iza SAD-a, Kine i Rusije. Još 2023. Njemačka je bila na sedmom mjestu na ovoj listi.

Ulaganje u obrambenu industriju nova je europska agenda pa je tako Europska komisija prošli mjesec objavila plan ReArm Europe kojim se predviđa povećanje izdvajanja za obranu za 1,5 posto godišnje BDP-a država članica. No, iako su članice pozvane da do kraja ovog mjeseca aktiviraju i nacionalnu klauzulu o odstupanju od pakta o stabilnosti i rastu, što bi im omogućilo dodatni proračunski prostor za povećanje potrošnje za obranu, u okviru fiskalnih pravila EU-a, glasnogovornik Komisije izvijestio je da dosad niti jedna članica nije podnijela taj zahtjev, dok su samo dvije najavile da će to učiniti – Portugal i Slovenija. Podaci općenito govore da globalni izdaci za vojsku konstatno rastu unazad desetak godina, a najveći skok još od hladnog rata ostvarili su lani. Pritom naravno najviše rastu kod zemalja koje su izravno uključene u ratne sukobe, a onda i kod onih koji im vojno pomažu. Sve više se zemlje naoružavaju i preventivno, i postaje to poput utrke bez granica.

Što se Europe tiče, mišljenja o intenziviranju njene militarizacije radikalno su podijeljena, bez obzira na objektivne, a ponekad i ne posve objektivne okolnosti. Ta mišljenja možda su ponegdje i interesno obojena, međutim, u Europi – možda i više nego drugdje – ima i čistog pacifizma, s obzirom na tradiciju liberalne demokracije koja je sve ugroženija. A to brine mnoge građane. Ako se vratimo na ReArm Europe, s obzirom na spomenuti iskaz nepoštivanja hodograma koji je zadala Europska komisija, službena Europa vjerojatno ima razloga zabrinuti se oko nagađanja o propasti cijelog plana. Europa bi se u tom slučaju iznova pokazala kao heterogena i disharmonična cjelina »neposlušnih« članica.

Politika ključna

Pritom tumačenja o tom zasad slabom ili nikakvom odazivu idu od političkih, gdje dio članica i u tom dijelu ima zadršku, do ekonomskih i fiskalnih, gdje ne mogu, neće ili ne žele ulaziti »u crveno« na polju proračuna i deficita, poučene iskustvom iz globalne krize. Službena Europa naime uvijek ih je »tjerala« u gabarite, a sad traži suprotno. Naravno, sve bi moglo raspiriti i inflaciju, a ECB reže kamate – unatoč tome. Iako primjerice ima jednu valutu, eurozona je i ekonomski i fiskalno heterogeno područje, što u provedbi otežava zajedničke investicijske planove. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Rijeci Saša Drezgić, stručnjak za fiskalnu politiku, kaže da je ovdje čak i manje bitno što je Europa fiskalno razjedinjena, gdje dakle svaka zemlja vodi vlastitu fiskalnu politiku (bez obzira na zajedničke stabilizatore). Prije svega je, kaže, problem to što je Europa politički razjedinjena. To je prva razina rasprave, a nakon toga dolaze sve druge.

– Ključno je političko pitanje, hoće li EU ostati decentralizirana zajednica država koje nemaju zajednički politički cilj ili će ići prema tome da postane federacija poput SAD-a, pa ćemo imati jasne političke ciljeve koje ćemo nesmetano realizirati. Moje je mišljenje da dok se to ne desi, dok EU ne postane unificirano političko tijelo, da neće moći donositi suvisle odluke u realnom vremenu. Dakle, imate tri razine: političku, fiskalnu – koja se odnosi na deficit i odnos prema javnim financijama, i još jednu, treću razinu, koja se odnosi na to tko će od svega imati koristi, a o čemu se također promišlja na razini članica, tumači Drezgić.

SAŠA DREZGIĆ, SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Kaže da bi ulaganje u obranu apsolutno moglo postati novi europski New Deal, što pokazuje i iskustvo iz Drugog svjetskog rata, kada je BDP Amerike rastao po stopi od 15 posto. Vojna industrija je složena i može biti generator novih tehnologija, iako bih više volio da većina ulaganja ide u inovacije i znanost, kaže Drezgić. Veli da je teško reći hoće li europski obrambeni plan uspjeti, međutim, činjenica je da se suočava s puno problema.

– Prvi je što imamo »dvije« Europe. Jedna je fiskalno konzervativna, gdje spada i Hrvatska, a gdje su javni dug i ostali fiskalni pokazatelji, ili stabilni, ili se kontinuirano smanjuju, odnosno zadovoljavaju se kriteriji iz Maastrichta. Druga Europa dijelom nije fiskalno konzervativna, a dijelom ima i strukturne ekonomske probleme, stoga ne može ni održati razinu Maastrichtskih kriterija. Naravno, zemlje koje imaju više fiskalnog prostora mogu sada lakše proračunu dodati i teret naoružavanja. Drugi je problem što samo dio zemalja ima vojnu industriju, a dio nema. Kod onih koje ju nemaju, ne mogu je sada samo tako izgraditi jer je to složena industrija, pa se kod njih javlja određeni otpor gdje deficit za tu namjenu vide kao fiskalni odljev. Naprosto će morati dati određeni iznos za zajedničku obranu što dakle vide kao trošak na razini transfera. Hrvatska i tu vrlo dobro stoji jer mi imamo solidnu vojnu industriju i tu se za nas javljaju značajne prilike. No, dok se ne riješi raznolikost političkih ciljeva – neće biti bitnog pomaka, zaključuje Drezgić.