Talentirani mladi glumac riječkog teatra svojim ulogama suptilno, nježno, ali profesionalno posvećeno utire put prema glumačkim prostranstvima. Na teatarskoj pozornici emocionalnost ispoljava pokretom, tijelom, istražuje, daje se, dok pred filmskom kamerom razrađuje finu mimikriju minucioznog igranja pogledom i gestom.

Do sada je ostvario značajne uloge kako u teatru, tako i na filmskom setu. A sve je počelo niotkuda, baš nalik nedavnom naslovu predstave prema djelu Bekima Sejranovića, jer kao dječak imao je brojne želje, maštao je o pozivu veterinara, plesača, fotografa…

A na kraju je odlučio sve objediniti kroz jedinstveni glumački poziv. Sretna okolnost bila je i što je učio na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na studiju Gluma i mediji u klasi profesora Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, odakle se vinuo najprije kao nezavisni umjetnik u kazalištima diljem Hrvatske, ali i u inozemstvu.

Od 2021. godine postao je član ansambla Hrvatske drame u riječkom kazalištu, što ga ne priječi uživati i u nekim ponuđenim mu izazovima izvan matičnog kazališta, pa često gostuje u inozemnim serijama, koprodukcijama, jednako se radujući svakom novom glumačkom izazovu.

Izuven iz cipela

Nedavno ste briljirali u ulozi oca Bekima Sejranovića u predstavi »Nigdje niotkuda«, a upravo ste završili sa snimanjem britanske kriminalističke serije »Taste for Murder«, kakvu ste ulogu imali u seriji?

– Istraživati, graditi, a potom igrati uloge u predstavi »Nigdje niotkuda« bio mi je velik izazov, no posebice radi uloge Larsa. Nisam se mogao zamisliti u toj ulozi. O kakvom se liku radi, razumjet će oni koji su pročitali roman.

Uz razgovore s redateljem Ivicom Buljanom shvatio sam kako trebam igrati njegovu traumu. Osjetio sam nekontroliranu snagu igrajući ga i sve me iznenadilo do kud mogu ići kao performer.

Zahvalan sam Ivici što me »izuo iz cipela« dodijelivši mi ulogu, kao i partnerici Aleksandri Stojaković Olenjuk s kojom dijelim scenu, a koja je sjajna glumica i partnerica.

Nedavno sam završio snimanje britanske serije »Taste for murder«. Ne smijem govoriti o kakvoj se ulozi radi, ali mogu reći da mi je bilo sjajno biti na setu i surađivati s redateljem Jonathanom Jonesom, kao i ostatkom filmske ekipe. Osjetiti veliki set i veliku produkciju poput ove stvarno je sreća.

Ovo nije prva serija koju ste snimali na stranom jeziku, engleskom, kako vam to ide? Nije jednostavno glumiti na stranom jeziku, potreban je ispravan izgovor, naglasak…

– Engleski mi nije stran i lako mi je emotivno se povezati s njime. Od malena sam ga učio, a okružen engleskim filmovima i glazbom postao mi je sasvim blizak. Na studiju Glume i medija u Rijeci imali smo kolegij Glas na engleskom jeziku gdje sam još više usavršio izgovor uz profesoricu Valentinu Lončarić i gostujuće umjetnike.

Radili smo i Shakespearea na engleskom. Iako i dalje nailazim na nepoznate riječi koje mi se petljaju pod jezikom, pa kada ne znam točan izgovor služim se jezičnim vježbama, internetom ili kolegama i prijateljima koji mi pomognu.

Nekada nije potrebno opterećivati se točnošću izgovora. Često u stranim serijama i filmovima likovi govore engleski, a zapravo im nije materinski jezik, kao ni meni, stoga je ponekad dobrodošlo imati naglasak.

Glumio sam u tri strane serije, češkoj seriji »On the Waves of Adriatic« koju sam snimao na Braču i glumio sam na hrvatskom jeziku. U njemačkoj seriji »Sisi« glumio sam na grčkom.

U kazalištu sam imao priliku glumiti na brojnim dijalektima i jezicima i još uvijek ih pamtim, od labinjonskog dijalekta, čakavskog, dubrovačkog, kao i talijanski, grčki, transatlantski engleski i drugi… Uvijek je važna priprema i dobro uho za melodiju jezika, a trenutačno učim talijanski jezik.

Drugi mediji na pameti

Kao glumac mlađe generacije, kako vidite svoj poziv u budućnosti? Jeste li priklonjeni teatru i živom trenutku u komunikaciji s publikom, ili razmišljate o drugim medijima?

– Često u zadnje vrijeme razmišljam o drugim medijima. Previše me toga zanima i ponekad mi je teško navigirati između vlastitih interesa i pruženih prilika. Uvijek ću biti priklonjen teatru i živom trenutku, ali volio bih više snimati, imati priliku odigrati ulogu u dugometražnom filmu, kao i kratkom filmu.

Zanimaju me i performansi. Volio bih sinkronizirati i crtiće. Volim glazbu, ples i pjevanje, vidim se i kao izvođač, pjevač, performer. Oduvijek me privlačila i kamera, volim fotografiju i snimanje, imam digitalni i analogni fotoaparat, privlači me kinematografija, atmosfere, boje, ljudi, životinje i priroda.

Promatranje kroz kameru donosi mi bogatstvo osjećanja u glumi, jer sve što kreiramo je na kraju produkt naše istančane, detaljne opservacije. Želja mi je u budućnosti napraviti svoj autorski projekt.

Gdje vidite, osjećate glavnu razliku između kamere i pozornice? Što vas intrigira u procesu rada u teatru, a što pred kamerom?

– Mnogo je razlika, a krenuo bih s publikom. Na filmu je publika kamera, kolege, filmska ekipa, redatelj, dok je u kazalištu publika aktivni promatrač, živa je, reagira na tebe i daje podražaje na sceni čime podupiru tvoj nastup.

U teatru je prisutna jedinstvena razmjena energije. Intimnost koju kamera prikazuje teško je prikazati u kazalištu, što se očituje u ekspresiji, tijelu i glasu glumaca. Glas i tijelo u kazalištu često trebaju biti povišeni, bar malo, kako bi doprijeli do publike koja nije uvijek blizu.

Na filmu glas i ekspresije mogu i većinom trebaju biti intimni, kao i u stvarnom životu. Teatar je živi medij u kojem si dio jednog dugog procesa rada nakon kojeg slijede izvedbe u kojima i dalje istražuješ i rasteš, neprestano.

Igrati predstavu nekoliko godina, vraćajući joj se nanovo i odrastajući s njom neprocjenjivo je za glumce. Zbog toga se uvijek nadamo kako će predstave koje istinski osjećamo živjeti dugo, jer time smo i mi i publika oplemenjeni neprestanim istraživanjem materijala kojem se vraćamo iz godine u godinu sa sve više izvedbenog i životnog iskustva.

Scena koja se u predstavi izvede stotinu puta, na filmu se snimi samo jednom i nikad više. Teatar je taj koji ima kontinuitet, za razliku od filma koji je u diskontinuitetu.

Diplomirali ste u klasi Rade Šerbedžije, kako biste opisali to razdoblje u svom profesionalnom stasanju?

– Razdoblje studija okrenulo je jednu veliku, novu stranicu u mojem životu. Ne znam kada se to zadnji put dogodilo. Imao sam veliku sreću što sam studirao s klasom s kojom sam bio poput obitelji.

Imao sam i sreću što se takav studij otvorio baš ovdje u gradu u kojem sam rođen. Biti u takvom okruženju i učiti od Radeta i Lenke bilo je nestvarno. Vrijednosti i znanja koje su Rade i Lenka na nas prenijeli su neprocjenjivi, kako za moj profesionalni rast, tako i za razvoj mene u intimnom smislu kao čovjeka i umjetnika.

Osim toga, dali su nam i puno prakse. Takoreći, bacili su nas u vatru. Radili smo velike predstave već na prvoj godini surađujući s brojnim profesionalnim umjetnicima, igrajući ispitne predstave širom regije, kao i u Ulysses teatru u kojem od tada igram svake godine.

Ulysses teatar je uz Radeta i Lenku također bila velika škola i iskustvo za nas kao početnike, a i kasnije kao profesionalne glumce. Raditi u ambijentalnom teatru okružen prirodom, gustom noći, zalaskom sunca, zvukovima mora i vjetra kojeg osvajaš svojim glasom da bi te publika čula nevjerojatno je iskustvo, a pogotovo za mlade glumce.

Traganje za osobnostima

Mnogi kažu kako je glumački poziv trajno traganje za osobnostima koje nosimo, kako biste to komentirali, odnosno kakvim ste ulogama radujete, što otkrivate u sebi pripremajući ih?

– Otkrio sam da se ne radujem samo ulogama, već ljudima s kojima surađujem, autorskom timu, radujem se onome što netko želi reći, za što se taj netko bori. Raduje me ispuniti nečiju viziju i biti empatičan prema likovima koje igram.

Raduje me dobar tekst i materijal za igru, suigru. Gluma jest na neki način trajno traganje za osobnostima, u svakom liku otkrijemo nešto novo o sebi, ili svom sjećanju.

Neke likove gradimo iz sebe, a neke isključivo iz materijala koji nam je dan. Da bi zaista odglumili neki lik, trebamo ga braniti, voljeti, ma koliko loš ili dobar on bio, a za to je potrebna empatija i to je ono što gluma jest.

Radujem se izazovima, zahvalan sam kada me netko iznenadi i ponudi mi izazov. Ne volim biti u komfort zoni, uvijek sam spreman naučiti nešto novo i ići dalje.

Kako pristupate liku, pretpostavljam kako osim glumačke empatije, postoji i nešto više čemu se volite prepustiti? Poslužite li se nekim osobnim »trikom«?

– Sve ovisi od procesa i rada na predstavi. Glazba mi je oduvijek bila važna u životu, kao inspiracija, pokretač mašte, misli, ideja, samopouzdanja, proživljavanja emocija i istraživanja tjelesnosti.

Već sam negdje jednom spomenuo kako volim pronaći glazbu za lik koji igram, nekada je to nekoliko pjesama, nekada samo jedna. Za likove koje igram inspiriraju me i fotografije, slike, knjige i filmovi.

Sve što me istinski dira u dušu i napravi specifičnu senzaciju u tijelu, makar na podsvjesnoj razini, dodajem u ulogu i na taj način je oplemenim tim iskustvom. Najveći »trik« je neprestano iščitavati, biti forenzičar svog glumačkog materijala, neprestano znatiželjan i empatičan.

Naravno, postoje i razne metode glume koje su bitne za naš zanat, ali rekao bih da od svake uzimam ponešto, a svakim novim procesom, ulogom, krećem ispočetka.

Imate zanimljiv glumački raspon u kojem se manifestira snaga nježnosti, primjerice podsjećate na Timothéea Chalameta, imate li možda neki svoj osobni glumački uzor?

– Hvala vam, tu se mogu nadovezati opet na ono kako svi imamo sve u sebi, a sve ovisi o tome koliko hrabrosti imamo zaroniti u dubine vlastitih osobnosti, dati se opservaciji, istraživanju, učenju i prepustiti se svome talentu i zanatu. I to zna biti teško, ne kažem da je to lako.

Oduvijek sam volio glumce i glumice poput Cate Blanchett, Kate Winslet, Iana McKellena, Daniela Day Lewisa, Ralpha Fiennesa, Adriena Brodieja, Viole Davis, Robina Williamsa…

Toliko je talentiranih i zanimljivih umjetnika, glumaca, ljudi na svijetu. Bili oni velike zvijezde u Hollywoodu ili ne, svakim danom se može otkriti nekoga novog i naučiti nešto novo. Najviše sam naučio od ljudi koje sam upoznao i s kojima sam radio.

Tijelo kao alat

Sazrijevanje je proces kod svakog ponaosob različito uvjetovan, što biste istaknuli kao važnu dionicu svog dosadašnjeg glumačkog sazrijevanja?

– Istaknuo bih svakako početak, a to je studij Glume i medija u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Istaknuo bih svoj život i rad kao slobodni, nezavisni umjetnik u kojem sam kroz tri godine upoznao i surađivao s brojnim umjetnicima i ansamblima diljem Hrvatske i u inozemstvu, u Mađarskoj i Grčkoj, kao i dolazak u HNK Ivana pl. Zajca u kojem sam upoznao sjajan ansambl koji sam odmalena gledao na kazališnim daskama i uz koji sada rastem i razvijam se.

Istaknuo bih svako životno iskustvo, putovanja i osjećaje koji su me oplemenili kao čovjeka, a onda i kao umjetnika.

Tijelo je kod glumca posebno važno, ali još je važnije unutarnje osjećanje koje se tijelom konačno i oblikuje, jeste li primijetili kod sebe neka osobna raspoloženja koja Vas odvode u scenska, glumačka ostvarenja?

– Tijelo je vrlo važan alat za glumca i tako ga treba njegovati. Volim se baviti tijelom u kazalištu. Za svakog lika nađem neku njegovu tjelesnu specifičnost koja me vodi u kreaciji lika, bilo u tekstu, sceni, emociji, mojoj mašti, glazbi ili uputi redatelja.

Kod glumačkog rasta mnogi navode i važnu redateljsku ulogu, biste li izdvojili neka imena, predstave, na kojima ste do sada radili, koja su Vas pogurala na osobnoj razini?

– Rade i Lenka su kao profesori, a kasnije i kao redatelji i mentori uvelike utjecali na moj osobni rast kao umjetnika. Na kraju prve godine studija smo glumili u predstavi »Shakespeare ljetne noći« u Ulysses teatru na Brijunima.

Predstava se igrala na tri lokacije na otoku, a bila je sastavljena od brojnih Shakespeareovih tekstova kroz koje smo prošli svoju prvu Shakespeare školu. Moj prvi profesionalni rad nakon završetka akademije je bio s Vinkom Radovčićem na predstavi »Snajper« prema tekstu Damira Karakaša, a kasnije smo ponovili suradnju s predstavom »Kabanica« Gogolja što je bila moja prva koreodrama i jedna od najdražih predstava na kojoj sam radio.

Kroz tu predstavu se ispunila moja želja za istraživanjem tijela i njegovih mogućnosti. Nikada neću zaboraviti kad smo nakon premijere čuli kako je u Zadru knjiga pripovijedaka »Kabanica« posuđena u svim knjižnicama. Rad i upoznavanje s Vinkom uvijek ću držati važnim za moj rast i razvoj kao mladog umjetnika.

Boravili ste u Grčkoj i Mađarskoj, puno ste putovali, je li izmještanje u neku drugu geografsku sredinu za Vas, odnosno općenito za glumca, poticajno?

– Apsolutno jest, život i rad u Grčkoj četiri mjeseca na predstavi »Romeo i Julija« u režiji Lefterisa Giovanidisa (INK Pula & Dipethe Kozani) gdje sam glumio Benvoglia, obogatio me kao čovjeka i kao mladog umjetnika, kao i rad u Budimpešti na već spomenutoj predstavi »Sjećanja Gradova«.

Svako putovanje na koje sam otišao bilo je putovanje u nepoznato, a time je otvorilo nešto novo u meni. Svako iskustvo koje si podarimo u životu, a koje nam do tada nije poznato, obogati nas kao ljude.

Stoga, putovati i mijenjati geografsku sredinu može samo značiti da ćemo biti oplemenjeni novom kulturom i novim okruženjem, ljudima, načinom života i kako će se nešto u nama promijeniti.

Najveće putovanje na koje sam otišao jest u Gvatemalu gdje sam se pored toliko proživljenih iskustava tako nestvarnog svijeta popeo na aktivni vulkan Fuego. Od tada sve je drukčije.

Otvorenost i raznolikost

Rođeni ste u Rijeci i zasigurno povukli neke osobitosti sredine, kako biste ih okarakterizirali? Postoji li neka sredina, grad, gdje biste voljeli nastaviti svoj osobni rast?

– Rijeka me obogatila svojom raznolikošću ljudi. Kao u pravom lučkom gradu, kroz nju stalno netko prolazi, dolazi i odlazi, a ja sam u tim putanjama ljudi upoznao ljude iz različitih dijelova Hrvatske i svijeta bez da sam nužno putovao na ta mjesta.

To je kao da putujete u vlastitom gradu. Naučila me otvorenosti i raznolikosti. Prihvaćanju drugih. Naučila me ljepoti mora, otoka i planina. Naučila me glazbi, festivalima, koncertima.

Naučila me kako može biti puno više od onoga što jest i da kao grad ima nevjerojatan potencijal. Nekome se industrijski karakter Rijeke ne sviđa, ali meni u tome ima ljepote i karaktera u kojima neprestano uživam.

Često sam se zamišljao negdje drugdje zbog želje za sadržajem, mogućnostima. Volio bih vidjeti svijeta, putovati, pa čak i živjeti neko vrijeme negdje, a hoće li me svijet negdje zadržati, morat ću razgovarati s Rijekom koja me za sada ne pušta tako lako.

Na čemu trenutačno radite?

– Trenutačno se održava masterclass radionica pod vodstvom Jasne Đuričić i Borisa Isakovića na kojoj sudjelujem s nekoliko kolega iz »Zajca« i studentima druge i treće godine studija Gluma i mediji na APURI-ju u Rijeci. Radimo na tekstu Danila Kiša »Rani Jadi« kroz koji nas Jasna i Boris divno vode i oplemenjuju svojim znanjem i pristupom.

U »Zajcu« uskoro kreću probe za mjuzikl »West Side Story« u režiji i koreografiji Lea Mujića, u čijoj sam podjeli. Uskoro nas čekaju izvedbe predstave u režiji Ivana Plazibata: »Kad se zaljubljujemo« u Splitu na Marulovim danima i gostovanje u KMD-u Dubrovnik.

Pripremam i materijal za novu predstavu pod radnim naslovom »Posljednji Cabaret« koja se bavi riječkim temama, iseljavanjem, poviješću… Predstava je nezavisne produkcije i naš autorski rad.

I za kraj, kako je gluma postala vaš životni izbor?

– Bio je kraj srednje škole i naprosto nisam više znao što želim biti i čime se želim baviti, dok sam imao osjećaj da svi drugi znaju. Uvijek sam skrivao umjetnika u sebi, a on je izašao krajem srednje podrškom prijatelja koji su to vidjeli u meni. Jednom kad sam bio viđen, dao sam sve od sebe da ispunim svoje snove i nikad se više ne sakrijem.

Mama Azra naučila me hrabrosti i izdržljivosti

Često spominjete svoju majku koja je bila vaš svojevrsni uzor, ali čini se i velika podrška?

– Moja mama Azra uvijek je bila i još uvijek jest moj uzor i podrška. Medicinska sestra koja je nakon tridesetak godina rada, najprije na dječjem odjelu u bolnici Kantrida, na dojenačkoj neurologiji i nešto malo na onkologiji, a zatim na terenu, otvorila svoj starački dom »Kuća Sunca« na Krku, što joj je oduvijek bio san.

Činjenica što je ispunila snove u pedesetim godinama dokaz je kako nikad nije kasno za ostvariti ih. Danas smo preopterećeni godinama i uspjehom u dvadesetima, a život ne staje tada, baš naprotiv.

Njen odnos prema poslu i s pacijentima me oduvijek inspirirao. O tome bi se mogla cijela knjiga napisati. Empatija i snaga koju medicinske sestre imaju neopisiva je. To i jest svojevrsni poziv. Više no posao.

I to sam kroz majku uvijek vidio. Njena izdržljivost i snaga da prođe kroz jako puno životnih izazova naučila me hrabrosti i izdržljivosti. Njeno neprestano razvijanje i učenje o poslu kojim se bavi potaklo je i moj osobni razvoj. Nad njom je velika odgovornost, a ona je s lakoćom nosi.

Nekoliko brzih

Osim veterinara, što ste još željeli biti kao dječak?

– Fotograf, pjevač, plesač.

Hipotetsko pitanje, kad biste mogli učiti od nekog holivudskog glumca, kojeg biste odabrali za mentora?

– Cate Blanchett i Iana McKellena.

Postoji li nešto u vašem glumačkom zanatu što u ovom trenutku želite izoštriti?

– Volim sport, trenirao sam gimnastiku i plivanje godinama. Volio bih naučiti nove vještine, akrobacije i slično. Oduvijek dijelim veliku strast prema pjevanju i plesu, stoga bih volio imati više iskustva rada na mjuziklima, koreodramama i sl. Također mi je želja naučiti svirati klavir i tu ću stati jer popis je dugačak.