Rukovali se Plenković i Milanović – imamo i dokaz! Naslov je to s većine portala jučer oko podneva, nakon što su se premijer i predsjednik napokon susreli uživo nakon niza mjeseci teških sukoba. Iako su se susreli u Jasenovcu, na obilježavanju godišnjice proboja ustaških logora, i to okrugle 80. godišnjice, Jasenovac je mnogim elektronskim medijima bio drugorazredna priča.

Glavna je tema njihov susret, koji su odmah analitičari počeli tumačiti i kao novu fazu zatopljavanja odnosa. Kraj tvrde kohabitacije, bio je također jedan od naslova. No, u međuvremenu je već sazvana sjednica Vijeća za obranu za svibanj, i dva ureda na dva brda razmijenila su dokumentaciju oko imenovanja veleposlanika, a i oko Zakona o obrani i povratka vojnog roka. Dakle, vijest je da – nema vijesti. Ipak, senzacionalizam pobjeđuje.

Ono što je bit priče jest da su obojica na kraju dana ipak ispoštovala tu veliku obljetnicu, kojom je dokinut ustaški logor u kojem je, kako se danas procjenjuje, život izgubilo 83.000 ljudi. Nekad se, u Jugoslaviji, tvrdilo da je ondje stradalo 700.000 ljudi – to je zato jer povijest pišu pobjednici. Danas je ta brojka skoro deset puta manja. No, da je i jedan čovjek život izgubio samo zato jer je određene vjere, boje ili nacije, previše je.

Nemoguće je pritom zaboraviti scenu negdje s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća, kad smo sa školskom ekskurzijom posjetili Jasenovac. Dok se većina tadašnjih 14-godišnjaka potpuno nezainteresirano bavila potezanjem za »kike« svojih kolegica, nas nekoliko dospjelo je u prostoriju gdje se, u potpunom mraku, potpunoj suprotnosti danu proljetnom i toplom, sličnom kao jučerašnjem, prikazivao film o stradanjima u tom logoru. Slike mrtvih tijela koje u neku jamu bacaju i potom zatrpavaju, zauvijek su ostale tu. Koliko god brutalno to izgledalo, svatko bi trebao vidjeti te snimke, baš u toj formativnoj fazi odrastanja. Čak i današnji tinejdžeri osjetljivi na sve osim na svoju zonu komfora, trebali bi to vidjeti. Jer to ne možeš ne upamtiti. Ostane zauvijek urezano u svijest o tome koliko ljudskost može nestati. I o tome koliko su svi ljudi na ovom svijetu, samo ljudi. Isti. Bez obzira na rasu, spol, boju ili vjeru.

Zato je tako banalno kad se susret premijera i predsjednika na tom mjestu tako plošno pretvara u senzacionalističku vijest. Vijest bi bila da nisu došli odati počast tim ljudima što su umirali samo zbog svoje rase ili zbog svojih uvjerenja.

Kao da nitko ništa nije naučio ni iz riječi i nauka pape Franje, koji je jako mnogo i često govorio o otrovnim plodovima rata. Osim svog socijalnog nauka, osim činjenice da je crkvu želio učiniti poniznom i siromašnom u odnosu na čovjeka, u odnosu na današnje doba konzumerizma i uništavanja prirode, gotovo da je najviše govorio o ratu. Za njegova pontifikata to su bili brojni ratovi, a posljednji ovaj u Ukrajini. Pred sam kraj života poručio je Rusiji, Ukrajini i SAD-u: »Ne sramite se pregovarati.« Tražio je hrabrost da se pregovori otvore i uspješno završe, a oko tog je rata imao posve jasne stavove, kao i oko svih drugih tema. Treću godišnjicu rata u Ukrajini, koja se dogodila neposredno prije njegove hospitalizacije u veljači, ocijenio je bolnom, ali i sramotnom za čitavo čovječanstvo, posebno prema »mučeničkom ukrajinskom narodu«. Bilo mu je jasno tko je napadač, a tko žrtva, ali svaku žrtvu i izgubljeni ljudski život je ljubio.

Kao i obično kad tako veliki čovjek ode, ima dosta naknadne pameti o tome da se i ranije trebalo više slušati i više poštivati njegove riječi. Te su riječi u prvom redu bile antiratne. On je svojim životom svjedočio skromnost i razum – kao kardinal živio je u običnom stanu, a ne rezidenciji, kasnije je kao papa nosio željezni križ, a ne zlatni, i bit će pokopan u najskromnijoj i najmanjoj rimskoj bazilici sv. Marije Velike, izvan granice Vatikana.

Kad svijet izgubi tako veliku figuru, najmanje što mogu učiniti i naši »moćnici« jest da se na mjestu kao što je Jasenovac pojave svi redom i odaju počast ljudima koji su također poginuli u jednoj sramotnoj epizodi hrvatske i ljudske povijesti. I Jasenovac je, kao i svi fašistički logori, bio sramota čovječanstva. Nad tim se čovjek može samo pokloniti.