Smrt pape Franje potresla je cijeli svijet, a o nasljeđu dobrog i hrabrog pape, kako ga ovih dana opisuju mnogi, o njegovom pontifikatu, djelu i nasljeđu razgovarali smo sa svećenikom Zagrebačke nadbiskupije Danielom Pataftom, crkvenim povjesničarom i profesorom s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Veliki pritisak

Patafta ističe da je 12-godišnji pontifikat pape Franje obilježen novim pristupom globalnoj stvarnosti koja se drastično mijenja.

– Nemamo više samo politička ili ekonomska preslagivanja, iako naravno imamo i to, nego sada imamo velike promjene koje zahvaćaju duboko u ljudski identitet ili čak antropološku dimenziju čovjeka. U tom kontekstu papa Franjo došao je u jedno vrijeme već opterećeno različitim skandalima unutar Crkve, ne samo seksualnim zlouporabama nego i na razini ekonomije gdje smo imali korupcijske skandale. Puno toga je u tom jednom kratkom vremenu, kada je došao, već predstavljalo veliki pritisak s kojim se nosio. Pokušavao je to na svoj način, čak relativno dobro, rješavati i njegov prethodnik – papa Benedikt, kaže Patafta.

Prof. dr. sc. Daniel Patafta. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

No, dodat će, s obzirom na velike promjene u proteklih desetak godina, ono što su ranije pape morale puno sporije i, uvjetno rečeno, promišljenije činiti, papa Franjo morao je puno brže.

– Često se govori o reformi ili revoluciji, no to su pojmovi koji se nikako ne mogu stavljati u crkveni kontekst, već možemo govoriti o nastavku onog hoda koji su pape započeli nakon koncila i reći da imamo kontinuitet koji možemo pratiti u njegovoj komunikaciji sa svijetom. I na ekumenskoj, i na dijaloškoj razini, napokon i na razini pristupa unutar Crkve koji seže od vremena Ivana Pavla II., djelomice Pavla VI., a tu imamo i papu Benedikta koji je imao sasvim drukčiji pontifikat, iako i je i on u tom nizu, rekao nam je Patafta.

Papa Franjo donio je jednu specifičnost, kao nadbiskup Buenos Airesa bio je blizak ljudima koji su bili »na rubu« te je pravio odmak od društvenih elita, od svega onoga čime je Crkva često bila zarobljena, osobito u latinoameričkom svijetu i tako je tu dinamiku unio i u svoj pontifikat, tumači Patafta.

Malo odudarao

– Papa Franjo ostaje na tragu katoličke tradicije, vjerski, doktrinarno i moralno potpuno ispravan, ali tome daje jednu pastoralnu dimenziju koja uvelike pomaže u životu crkve u današnjici gdje se ona suočava sa stvarima koje su nam se do prije 10 ili 15 godina činile kao neka daleka budućnost ili kao nešto što se nikada neće dogoditi. No, vidjeli smo da te stvari postaju realnost, ističe Patafta.

Kada govorimo o Franjinom nasljeđu i onome što je svojom otvorenošću omogućio nekim budućim papama, oko čega je bilo i prijepora, on potvrđuje kako je pristup pape Franje malo odudarao od onoga kako mi zamišljamo službu pape. Smatra kako je papa Franjo ono što su temeljna poslanja papinske službe, vršio savršeno. I pastirsku službu, tj. vodstvo, i službu posvećivanja, i službu naučavanja, ističe. Ako gledamo malo i pontifikat Ivana Pavla II., vidjet ćemo da bismo i kod njega mogli naći puno toga što nekim krugovima nije odgovaralo, reći će.

– Međutim, papa Franjo je, neću reći otvarao te teme, nego je dopustio da se priča, ali je uvijek nastojao dati smjer kako bi to ostalo unutar željenih okvira, ne nekakvih zadanih koji pritišću, nego da se raspravlja o problematici koja bi trebala dati neka rješenja, a da se ne krši ono što je pravilo, praksa i tradicija Crkve – nauk koji je nepromjenjiv. Konkretno, recimo pitanje žena u Crkvi. Imamo fantastične tekstove Ivana Pavla II., o tome je govorio i papa Benedikt, no papa Franjo tu je napravio iskorak u smislu da je jako dobro odvojio ono što su službe koje su strogo hijerarhijske od onoga što su službe koje su svjetovne naravi. Primjerice, staviti jednu redovnicu za upraviteljicu papinske države, odnosno države grada Vatikana. To je služba koja ne traži nužno da to bude osoba koja je svećenik ili pripada svećeničkom redu, nego takvu službu može vršiti i žena, kaže.

Agresivna sekularizacija

Istaknut će da je pomak koji je napravio papa Franjo u tome da je odvojio ono što je za službu svećeništva, od onoga što i laici, danas osobito i žene, mogu vršiti u Crkvi. Dakle, nekakva vrsta upravnih stvari koje su čisto svjetovne naravi.

Naš sugovornik u svijetu agresivnu sekularizaciju cijelog sustava vrijednosti, osobito europskog zapada, ističe kao vrlo problematičnu. No, u isto vrijeme imamo procese koji se događaju izvan Europe jer Crkva je globalna stvarnost, gdje imamo dinamiku rasta katolika, rekao nam je Patafta, dodajući kako praktički unutar cijelog tog kršćanskog korpusa jedino Katolička crkva pokazuje dinamiku rasta, bila to Afrika, Azija ili Oceanija. Dapače, imamo i neke snažne reformsko-obnovne zahvate i unutar Amerike, a vidimo sada i malo iznenađujuće podatke i na zapadu Europe, konkretno u Francuskoj ili u Velikoj Britaniji, gdje se događaju ogromni pomaci u percipiranju vjere unutar mlađe generacije.

– Možemo reći kako se papa nastojao približiti mnogima, i često je to činio vrlo spontano, gdje mi možda nismo bili navikli na takav način komunikacije. No, s druge strane je nerijetko i unutar same Crkve dolazilo do zlouporabe nekih njegovih gesta i riječi, ili izvlačenja iz konteksta, kako bi se provela određena ideja ili agenda. Dakle, neki otpori prema njemu, kao i neki koji su se predstavljali kao da su na liniji pape Franje, često nisu bili autentični. Jer, govoreći uvjetno rečeno o »liniji« pape Franje, to bi značilo autentično tumačiti ono što je on nastojao pokazati. Njegovo nasljeđe nam u svakom slučaju ostaje da ga temeljitije i jasnije proučimo, zaključuje Daniel Patafta.

Papa otvorio ulaz u prostore koje je Crkva zanemarila

– Crkva je u načelu uvijek bila otvorena, a možemo reći kako je papa Franjo dao neke smjernice koje su nam nedostajale u pastoralnom pristupu, znači kako pristupiti nekim stvarima. Možemo mi djelovati samoinicijativno, no to nije dobro. Ako je Crkva globalna stvarnost onda trebamo biti i usklađeni spram problema koji su nam najčešće svima jednaki. Tako da je papa dao dobre poticaje, Crkva je postala prezentna i mogla se pojaviti i u prostorima koje smo nekako ili zapustili, ili izgubili, ili zanemarili. I on nas je upozoravao na te prostore, u njih smo mogli ulaziti, recimo putem medija. Pojedini katolici počeli su koristiti medije kao evangelizacijsko sredstvo, ranije je ipak bilo dosta zazora od toga, podsjeća Patafta.