ZAGREB – Bili smo na »Gavellinoj« premijeri predstave »Cyrano de Bergerac« Edmonda Rostanda, u režiji Aleksandra Popovskog i u prijevodu Ivana Kušana. Nakon dulje pauze igranja u svom matičnom kazalištu »Gavelli«, glumac Ozren Grabarić na premijeri je dobio dugi aplauz, koji je vremenom prerastao u stajaće ovacije. Razumjela sam ovu gestu publike ne samo kao pohvalu glumcu za upravo odigranu glavnu ulogu, nego i kao poruku gledateljstva upravi samog Kazališta »Gavella«: Grabarić je glumac kojeg trebamo; upravo ovog glumca želimo redovito gledati na »Gavellinoj« pozornici. U potpunosti se slažem.

Drugo je pitanje što je redatelj Aleksandar Popovski napravio s Rostandovim predloškom i zašto se uopće latio teksta pod nazivom »Cyrano de Bergerac« (1897.). Na samom početku predstave, Cyrano/Grabarić bijesno, vehementno prekida Molièreovu predstavu (u originalu: ogorčen je na dramu danas zaboravljenog pisca Balthasara Baroa). Grabarić izbacuje sa scene glumce, zajedno s mikrofonima, tehnikom, kostimima.

Na »Gavellinoj« se pozornici, izvedbeno dakle, kreće od koketerije s idejom da je Bergerac bio zagovornik »pravog kazališta« i stare škole, a ne nekih »prenemaganja«. Teatrološki gledano, stvari su prilično drukčije. Bergerac, koji je živio svega 36 godina, u to je kratko vrijeme postigao spisateljsku slavu kao inovator i mačevateljsku slavu kao duelist (inače je bio znamenit i po izvrsnoj biblioteci). Za razliku od njega, Edmond Rostand bio je glavni kazališni konzervativac svog vremena, kojemu je strahovito smetao i Zolin naturalizam i Claudelov eksperimentalni pristup, čemu je suprotstavljao »slavu Francuske kakva je nekad bila«, sa svim lepenovskim nijansama ovog domoljublja. Kad je Rostand krajem devetnaestog stoljeća fikcionalizirao život povijesnog sedamnaestostoljetnog kolege pisca Cyranoa de Bergeraca, drastično je promijenio i političke, i spisateljske, i biografske i emocionalne boje svog protagonista: učinio ga je ekstremnim kompleksašem, čovjekom koji se silno brine zbog veličine vlastita nosa, a prešutio je originalnost i inovativnost njegova spisateljskog opusa, kao i činjenicu da je »ljubav na daljinu« (kao središnja tema komada) u životu pravog Bergeraca bila vezana za činjenicu da je originalni Bergerac bio godinama zaljubljen u svoju nećakinju.

Od nosa ne vidjeti dramu

Redatelj Popovski i dramatug Dubravko Mihanović, međutim, nekritički su povjerovali Rostandovoj verziji Bergeracove kvazibiografske drame. Navodno, Bergeracov je jedini problem »preveliki nos«. Stoga i ogromni kiparski oblikovani nos (poput pećine) dominira i pozornicom i »Gavellinim« plakatom. Drugim riječima, i scenograf (Vanja Magić) i dizajnerica plakata (Ivona Đogić Đurić) također su se prepustili »vladavini nosa«, umjesto da razmisle čime se JOŠ bavi ovaj gotovo trosatni komad. U njemu se možda deset minuta raspravlja o nosevima i kompleksima. Sve ostalo vrijeme Rostand se bavi potrebom dvoje likova, Bergeraca i Roksane, da svoju skrivenu ljubav kanaliziraju – posreduju, prebacuju, razmjenjuju, poštarski šalju u obliku stihova i pisama – riječima, preko mladog kadeta po imenu Christian. Likovi Bergeraca i Roksane nemaju emocionalne hrabrosti otvoreno si priznati koliko su očarani jedno drugim, pa umjesto iskrenosti, oboje koriste masku poezije i Christiana kao »poklisara« svojih zabranjenih afekata.

Foto Ivan Idžojtić

Na »Gavellinoj« pozornici Roksanu igra Lara Nekić, po habitusu hladna glumica, za koju je vrlo teško povjerovati da izgara od bilo kakve povišene emocionalnosti. Ozren Grabarić, pak, majstorski je brehtijanski glumac, uvijek u blagoj distanci prema svemu što donosi na pozornicu, pri čemu retorički maksimalno vješto, s mnogo ironičnih bravura, igra »distanciranog« Bergeraca. Također, dakle, nema u sebi nikakvu iskru strasti prema liku Roksane. U takvoj konstelaciji, Christian glumca Kristijana Petelina nema čemu posredovati, niti na što biti ljubomoran. Za to bi bio potreban jak kontrapunkt unutar samog ljubavnog trokuta. Što, dakle, slušamo u ovom komadu? Elegantno, šarmantno izgovorene deklamacije. Eliminirane su čak i scene mačevanja (izuzmemo li njihove krajnje šparne naznake).

Zabranjene ljubavi?

U manjim ulogama u predstavi nastupaju Ivan Simon (odličan u privrženosti Bergeracu kroz rolu Le Breta), Darko Stazić (suvereno duhovita izvedba Ragueneaua), Boris Svrtan (uvjerljivi, ali ne i naročito dojmljivi De Guiche), Dijana Vidušin (najduhovitija glumica ove izvedbe, u rolama Gnjavatorice i Glumice), a tu su i Natalija Đorđević, Marko Petrić, Matija Gašpari. Silno me obradovalo što se na scenu, nakon izbivanja, vratio i glumac Ranko Zidarić kao Ligniere. Glavni problem ovog malog ansambla je, međutim, vrlo niska afektivna temperatura čitavog uprizorenja. Ozren Grabarić čak i u sceni umiranja zadržava svoju ogromnu emocionalnu samokontrolu, odnosno ni u jednom trenutku ne skida masku vještog ironista, diskretno gorke orijentacije. Rezultat je višak ukrašenosti ili manjak scenske žestine. Izlazimo iz predstave i pitamo se zbog čega je ona uopće stavljena na »Gavellin« repertoar? Takav sentimentalan »Cyrano de Bergerac« je zapravo sve ono što drama nikada ne bi trebala biti: puka dekorativnost nostalgije za davnim vremenima. Naravno, mnogo »boljima« od ovog današnjeg, jer nostalgija je ujedno i velika ispričnica za manjak hrabrosti da se hrvamo sa stvarnim neprijateljima. Recimo, što su danas zabranjene ljubavi? Imamo li petlje o njima progovoriti? Kako bi izgledala njihova dramaturgija? Gdje ljudi stvarno ginu? I što to znači da netko ubija svoje protivnike (možda više ne u dvobojima, ali recimo na mrežama) zato što je patološki opsjednut idejom časti, kao Rostandov lik Bergeraca? U najboljem smislu te riječi, kad pomislim na beržerakovskog pjesnika naše sredine, pred očima odmah iskrsava Enes Kišević, glumac i pjesnik koji dekadama majstorski izvodi svoje i tuđe stihove, donosi ih u javnost kao skromni, ali duboko proživljeni donkihotizam ili trubadurstvo, nikada ne ustuknuvši od političnosti trenutka u kojem progovara. Kao suvremeni Cyrano, Kišević, naime, obožava samu poeziju. Služi joj bespoštedno. I to bi moglo biti vrlo aktualno čitanje Rostandova komada: gdje je nama danas poezija? Pogotovo ona koja je doista življena, a ne samo rimovana.

Što je to samopoštovanje?

Predstava Aleksandra Popovskog zato je bliža temi retorike nego poezije: ona otvara platformu za poučno i svečano recitiranje, a ne za glazbene i konceptualne udare živog stiha. Zbog toga, uza sve čestitke Grabariću koji (sve do samog kraja) vješto nosi konzervativnost prilično plošno shvaćene časti, žao mi je što predložak nije prodrmala redateljska odvažnost. Nema te drame koja se ne bi mogla lucidno raspakirati ako nam je stalo da se bavimo relevantnom temom ili problemom. Pa i ako izaberemo fokus na prvoloptašku temu fizičkih kompleksa, s time se u doba tjelesne dismorfije (mentalni poremećaj u kojemu svoj izgled vidimo nerealno i u pravilu izrazito ružno) također moglo otići mnogo dalje. I sam je Grabarić glumac kojemu trebaju veći izazovi od sentimentalnih slikovnica. Kad je Cyranoa uz pohvale kritike odigrao (i reperski otpjevao) glumac Peter Dinklage, široj publici poznat kao Tyrion iz »Igre prijestolja«, njegov je pristup bio vrlo jasan: u intervjuima je isticao kako je Cyrano doslovce svako ljudsko biće koje sebe nije u stanju smatrati vrijednim ljubavi, a to je perspektiva koja pogađa jako velik krug osoba. I nema veze s nosevima. Ali ima veze s osobnim perfekcionizmom i bolesnim ponosom nesigurnih karaktera. »Cyrano de Bergerac« igra se već stotinu godina jer se svi više ili manje mučimo sa samopoštovanjem. Nije toliko važan obrambeni oklop Bergeraca; važne su pukotine kroz koje vidimo da nikakav bravado ne može ubiti ljudsku ranjivost. A to je prostor koji zagrebačka predstava nije ni zagrebla.