Ako nekome još nije bilo jasno kako duboke promjene nose Trumpove carine i njegov pristup globalnoj trgovini, nakon prošlotjednog istupa predsjednika Američke središnje banke (Fed) Jeromea Powella, neke stvari su jasnije. Powell je ponovo zavapio oko Trumpove ekonomske politike koja bi uz inflaciju mogla proizvesti i veliku ekonomsku kontrakciju, a kod tih kontrakcija i kriza uvijek je neizvjesno koliko će trajati, i u konačnici sve opet plate porezni obveznici. Powell naime očekuje da će carine na uvoznu robu izazvati rast cijena, ali bi potom mogle usporiti rast i povećati nezaposlenost. Amerika bi se tako, u kratkom roku (što je bolja varijanta), mogla naći na putanji stagflacije, a sam bi Fed morao birati između dva svoja cilja, pune zaposlenosti i stabilnosti cijena. S obzirom na to da se još ne zna dokle je Trump kadar ići i kako će se odvijati carinski i trgovinski ratovi, Fed zasad čeka i ne želi, niti nastaviti s rezanjem ključnih stopa, niti ih želi unaprijed povećavati.

Fed je, podsjetimo, već bio na putanji spuštanja ključnih kamata, s obzirom na to da je inflacija usporavala, a zaposlenost bila na solidnoj razini. Amerika je – govoreći u terminima »stare ekonomije« – lani bila u boljoj ekonomskoj situaciji od Europe. No, upravo je Trumpov zaokret utjecao na to da se Fed zaustavi u svom naumu i pričeka vidjeti hoće li i koliko skočiti inflacija. S obzirom na to da carine poskupljuju uvoznu robu, koja u Ameriku pritječe u velikim količinama, za očekivati je da će doći do skoka cijena. U takvim uvjetima ključne stope se ne spuštaju jer bi to inflaciju dodatno raspirilo, nego upravo suprotno, monetarna logika nalaže da ih se još i poveća. Trump pak traži od Powella da sreže kamate – unatoč vjerojatnom inflatornom udaru – kako bi to kompenziralo moguću kontrakciju i pokrenulo rast. Powellovo oklijevanje mu se ne sviđa pa ga je ponovo ukorio da donosi loše odluke, da je spor, te da ne može dočekati njegovu smjenu na čelu Feda. Da, Trump sve otvorenije počinje poručivati da je i neovisnost središnje banke samo čin njegove dobre volje. Neovisnost središnjih banaka moderna je tekovina ekonomske politike zapada gdje se tiskanje novca i odluke povezane s financiranjem žele odvojiti, ne toliko od države, već od politike i njenih kratkoročnih interesa. No, u praksi se neovisnost središnjih banaka ionako sve više pokazuje kao obični mit – od razine ekonomija čiji je utjecaj na globalnom planu praktički beznačajan (poput naše), preko hinjenog jedinstva eurozone, gdje valuta figurira kao simbol, a svatko radi što ga je volja, do monetarnih prostora poput onog SAD-a, koji emitira rezervnu svjetsku valutu. No, i intervencionizam koji želi »podčiniti« neovisnost pojedinih politika, pa i monetarne, može biti različitog tipa. Državni intervencionizam kejnezijanskog tipa vjeruje da nema sreće za kapitalista bez zadovoljnog radnika, stoga će na prvo mjesto staviti socijalne politike kojima će biti prožeto sve što se radi. I fiskalna, i monetarna, i industrijska, i sve ostale politike, uključujući i odnose s inozemstvom, ovdje će biti prožete socijalnim kako bi se očuvalo blagostanje jer se vjeruje da jedino to vodi nekom održivom kapitalizmu (što je samo po sebi oksimoron). Ova paradigma neovisnost monetarne politike shvaća u užem smislu: monetarna politika vodi se zasebno, no neodvojivi je dio ekonomskih politika i mora biti usklađena s ekonomskim ciljevima države. Intervencionizam se obično veže uz Keynesovo ime, a podrazumijeva državu blagostanja i socijalni pristup u ekonomiji, ali i dalje unutar kapitalističke privrede. Podrazumijeva i dozu protekcionizma, no tek do stupnja da ni u kratkom roku ne ugrozi realne ciljeve, poput zaposlenosti i rasta. Osim toga, Keynes je bio politički liberal.

No, Trumpova »intervencija« nešto je sasvim drugo: ona djeluje poput eksperimenta, što će se desiti ako najveća ekonomija na svijetu odjednom promijeni globalna pravila igre. Trump i »socijala« ne idu zajedno. Trump govori da želi bolje američkom radniku, a s druge strane reže socijalnu pomoć, okomio se na inkluziju, sveučilištima diktira kurikulume u skladu sa svojom konzervativnom agendom, a onda sveučilišta – zanimljivo – lakonski odvrate da nema problema jer će se financirati na burzi. Što se tiče konzervativne agende, više nije jasno je li tu agendu samo populistički iskoristio da dođe na vlast i ostvari neke ekonomske ciljeve, što bi naravno bila bolja varijanta, ili pak u paketu idu Trump ekonomist i Trump političar i ideolog. U svemu tome govori i neke svima dopadljive stvari: papirnate slamke svima idu na živce, kao – pretpostavljam – i slab pritisak vode prilikom pranja kose. No, ima tu i ozbiljnijih uvida: moralna panika oko klimatskih promjena također je prevršila svaku mjeru. Teško je naime ljudima kojima nemaju što jesti, koji dakle ne mogu zadovoljiti ni primarnu potrebu, slušati o ispušnim plinovima i posljedicama koje slijede, pa čak i za godinu ili dvije. Tko ih može uvjeriti da su oni koji im to govore ljevičari, koliko god se ti »ljevičari« pozivali na inkluziju, multikulturalnost i slično.

To nije dovoljno za biti ljevičar. Jer, tko je danas gladan, ne razmišlja o sutra, a kamoli i dan dalje od toga. Globalizacija je mnoge bacila na prosjački štap. Kolanje kapitala povećalo je nejednakosti, srednja klasa je isparila, veliki broj ljudi i na »razvijenom zapadu« juri prema dnu ekonomske ljestvice, a najveći gubitnici u toj priči, oni koji su ojađeni i osjećaju se potlačeno – željeli su i žele promjenu. Oni ekonomske elite vide kao otuđene, a demokratske procese kao farsu. Tražio se netko tko će pokrenuti revoluciju, tko će preokrenuti stvari, i tu se otvorio ogroman prostor za opasni populizam. Osim toga, sada se vidi koliko je sve skupa i u Europi bio obični narativ: čim je Amerika od svega digla ruke, i Europa je počela presvlačiti kaput. Odjednom nas više ne interesira toliko ni zeleno ni održivo: itekako se pokazuju zubi, poziva na samodostatnost, ali i zvecka oružjem. Da se suprotstavi svim tim ludostima, sada se traži europski lider koji će ekonomsku logiku upariti s idejom otvorenosti, prosperiteta i jednake šanse za sve. Traži se netko vičan ekonomiji, ali suprotnih ideoloških nazora od Trumpa, ovih koje smo imali priliku vidjeti. Ima li takvog na vidiku?

No, vratimo se na Powella. Znakovite su njegove riječi da se Trumpova politika carina »razlikuje od svega što je viđeno u modernoj povijesti«. To su, kaže Powell, temeljite promjene koje ih stavljaju u nepoznate vode. Zaključuje potom da »nema modernog iskustva koje bi nam pomoglo kako o tome razmišljati«. Istina, ulazimo očito u neku novu jezičnu igru, novu paradigmu, novi narativ: eru deglobalizacije gdje Trump valjda želi putem carina utjecati na to da oni koji su Americi dosad robu prodavali, nakon što shvate da ne mogu bez tog velikog tržišta, požele proizvodnju preseliti u Ameriku. Stara je to priča da se zapad previše oslanja na usluge, dok je proizvodnja gotovo u potpunosti izmještena na istok. I Europa, naravno, pati od iste ekonomske bolesti, a sada se također nastoji trgnuti iz letargije u koju je upala kao ekonomija koja puno troši, a sve slabije proizvodi. No, europska ekonomija je jaka i ima dosta respektabilnih igrača. Sada se možda vraćamo na te stare postavke, na doslovno ugljen i čelik, ali u nekom novom ruhu. Iako, tu su digitalna revolucija, umjetna inteligencija, algoritmi i strojni jezici, sve neuhvatljivo, neopipljivo i »eterično«, a onda dođe Trump i lupi – carine, arhaičnu ekonomsku mjeru, pohabani ekonomski alat, koji međutim očito mijenja igru i u novo moderno doba. No, vidjet će se s kojim dometom i u kojem roku.

Što se tiče te njegove nove ekonomske politike, dva su ključna pitanja: može li se uistinu carinama voditi ekonomska politika – ako uz nju ne bude išao snažan poticaj istraživanju i razvoju, i to prije svega iz javnog sektora, i drugo, u kojem će se roku osjetiti plodovi te tranzicije. Rok i perspektiva ključni su u ekonomiji. Očekivanja nisu dovoljna. Teško je da društvo funkcionira zagledano u dugi rok, u kojem će (navodno) biti bolje, a da recimo u kratkom roku dođe do takve kontrakcije da zavlada velika inflacija ili nestašica. Potrošač, s već ionako ograničenom kupovnom moći, bit će razočaran, a u drugoj iteraciji, upitna postaju i postojeća radna mjesta. Uz to, tehnološko-ekonomski progres sam po sebi ne znači ništa i vrlo brzo može se pretvoriti u regres, ako nema mehanizama kontrole iz humanističke perspektive kojoj je čovjek u središtu svega i gdje se sve radi s ciljem da ljudima bude bolje. Carine bi, međutim, u kratkom roku, uz pritisak na cijene mogle proizvesti i veliki ekonomski pad jer domaća ekonomija koja se dugo oslanjala na uvoz ne može tako brzo kompenzirati sve svoje potrebe, pa makar bila ovako velika kao američka. I to je ono na što Powell upozorava. Ako njegov carinski eksperiment ne poluči uspjeh, ono što je Trumpa dovelo na vlast – nestrpljenje ljudi i njihovo nezadovoljstvo, moglo bi se vrlo brzo okrenuti protiv njega. Američki Nobelovac Joseph Stiglitz napisao je početkom ovog tisućljeća čuvenu knjigu »Globalization and Its Discontents« (kod nas prevedeno »Globalizacija i dvojbe koje izaziva«, Algoritam). Možda je vrijeme za novi nastavak o eri deglobalizacije koja također izaziva mnoge dvojbe, a zasad sliči na kaos.