Svaki komadić paškog sira svojim bogatstvom okusa priča priču o vrijednim ljudima, njihovoj upornosti, škrtom kamenjaru i čarobnoj, zaista posebnoj prirodi. Za slavu paškog sira diljem svijeta zaslužna jest i blizina mora i oskudna, ali specifična vegetacija, ali prije svega – stoljetna tradicija koju Pažani prenose s koljena na koljeno.

Idealan primjer za to svakako je Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Vidas iz Novalje, nadaleko poznato po vrhunskom, autohtonom paškom siru, ali i maslinovom ulju.

ZASLUŽNE ŽENE

Sirarska tradicija predaka ove obitelji, prema dostupnim podacima, datira još iz 1887. godine, a receptura se prenosi generacijama. Sir rade od nepasteriziranog ovčjeg mlijeka autohtone pasmine paške ovce, koja se hrani aromatičnim i slanim biljem karakterističnim za paški krš.

Krunoslav Vidas, Tomislavov otac, započeo je svoju priču o siru 1996. godine, kako kaže, onako, pomalo sramežljivo, a s vremenom se stado širilo i danas otac i sin zajedno imaju preko 300 ovaca i godišnje proizvedu pet i pol, šest tona sira. Zahvaljujući kvaliteti, sve prodaju već do početka listopada.

Obitelj Vidas – Smiljana, Tomislav, Jadranka i Krunoslav

– Ja sam krenuo zahvaljujući svojoj supruzi Jadranki, čitav mi se život to nudilo, ali ona me nagovorila. Jako sam zavolio ovaj posao. Po struci sam konobar, ali da mi sada netko ponudi najbolji restoran na svijetu, ne bih ga mijenjao za svoje ovčice. I moj sin Tomislav je hotelijerski tehničar, govori tri strana jezika, vodio je kampove, ali odlučio se za ovce.

I njegova supruga Smiljana, koja je profesorica engleskog i grčkog, isto se odlučila posvetiti siru. Ma mi smo, da se malo našalim, jedna luda obitelj, govori Krunoslav dok radi sir i skutu u malom pogonu pokraj obiteljske kuće, zajedno sa suprugom, nevjestom i sinom te napominje da pomaže i druga nevjesta koja radi u banci.

Doduše, Krunoslav je, kako sam govori, malo ostario i ne može više »potegnuti« kao prije, stoga mu Nepalci koji rade kao stočari, hrane i muzu ovce, zlata vrijede.

– Bez njih jednostavno ne bismo mogli, ističe Krunoslav.

No, pitanje radne snage, odnosno nedostatka iste, nije jedini problem koji muči sve sirare, godinama se bore i s visokim PDV-om, i sa silnom papirologijom.

– Stvarno ne znam kako naš ministar ne zna da je sir hrana, PDV na sir je 25 posto. Talijani se čude kad im to kažemo, pitaju vlada li kod nas Trump, opet će šaljivo Krunoslav.

Zaista, PDV na sir u Hrvatskoj ima najvišu stopu u Europskoj uniji, što domaće proizvođače stavlja u itekako nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju iz zemalja gdje su stope PDV-a na sir znatno niže. Usporedbe radi, u Italiji je PDV na sir 4 posto, u Francuskoj 5,5 posto, a u Njemačkoj 7 posto.

SUŽIVOT S TURIZMOM

Svejedno, ova će obitelj, zbog silne ljubavi, nastaviti tradiciju, dok god budu mogli ili dok pašnjake ne pojede – turizam.

– Znaju doći neki, ilegalno sagraditi kuću, pa se žaliti da im smetaju moje ovce. Sve se mi možemo dogovoriti, ali treba na lijep način. Ma, nećemo o tome, pojedite vruću skutu što vam je Smiljana donijela, pa posjetite naše apartmane za ovce i naše radnike Nepalce, govori nam Krunoslav.

Naravno, slušamo domaćina i nakon guštanja u skuti odlazimo s Tomislavom posjetiti štalu s pogledom od milijun dolara, vesele ovčice i petero radišnih Nepalaca. Prvi je radnik iz Nepala došao kod Vidasa u Novalju u studenom 2019., on je ‘21. otišao u Portugal, no samo mjesec dana nakon njega stigao je Yog koji je tu i dandanas.

Nepalska ekipa s Tomislavom

– Došao sam prije pandemije, volim ovaj posao, u Nepalu sam imao stado koza, znao sam dosta i kad sam došao. Šef je odličan, ekipa je dobra, ma sve je super. Da nisam zadovoljan, ne bih bio ovdje šest godina, išao bih dalje, kazuje Yog koji nam je ispričao kako obično izgleda njihov dan.

– Ustajemo u pet ujutro, dolazimo do staje, hranimo ovce, pomuzemo ih. Isto odradimo i popodne, nakon toga se odmaramo i družimo. Lijepo nam je, priča Yog, a nakon razgovora ide k ovcama dozivajući ih na hrvatskom:

– Ajmo, male!

Poslušno i veselo, ovce krenu, a svi uživamo u beskrajnom plavetnilu uokvirenom kamenom i zelenilom.

I Arun je ovdje već četiri godine i također ističe kako mu je sve dobro.

– Volim Pag, more, zelenilo, ljude… Posao je odličan, nije nimalo teško raditi s ovčicama, kazuje Arun.

RIŽA PRIJE SIRA

Njih su dvojica već »starosjedioci«, a troje ih je došlo prije par mjeseci i preuzelo hrvatska imena. To su Srđan (kojem je pravo ime Sudjan), Nikola (Niscal) i Luka (Leh).

Nikola kojem je pravo ime Niscal

– Oni se i međusobno zovu hrvatskim imenima. Leh je odabrao ime Luka zbog Luke Modrića. Ali, recimo da su svi odabrali hrvatske inačice, govori nam Tomislav.

Zanimljivo je i da su međusobno rodbina ili svojta; Arun i Yog oženili su dvije sestre, Nikola je ujak Arunu, a Luka i Yog su rođaci.

Oni ne sudjeluju u preradi, no zaslužni su za mlijeko. Ipak, nemaju naviku jesti sir kao mi, omiljeno im je jelo (i dalje) riža s čilijem, mesom ili povrćem.

– Stručnjaci su za rižu, njima nije svaka riža slična, sad naručujemo neku iz Zagreba koju uvoze baš iz Nepala, dodaje Tomislav.

Nepalci su sada praktički dio obitelji Vidas, a sve je započelo zbog nemogućnosti pronalaska pastira, još 2019. kada i nije bilo toliko stranih radnika kao danas.

– Dakle, prije šest godina bilo je nemoguće pronaći hrvatskog radnika, usprkos dobrim uvjetima. Primjerice, supruga je tada radila u školi i imala plaću oko 5.500 kuna, mi smo nudili pastiru 6.000 kuna, dakle veću plaću nego što je tada imala visokoobrazovana osoba koja radi u struci. Tražili smo jednog, ali nismo uspjeli, nitko se nije javljao, prepričava Tomislav.

Nakon toga bili su primorani potražiti strane radnike i tako je prvi Nepalac došao na Pag, u vrijeme kada je u cijeloj Hrvatskoj bilo tek oko 300-400 radnika iz Nepala.

– To je bio sam početak sadašnje navale, a prilagodba nije bila teška. U početku sam stalno išao s njima u centar grada na kavu, gledamo nogomet skupa, ja sam bio s njima kako bi se oni prilagodili na naše ljude i kako bi se naši prilagodili na njih, dotad im je to pojam stranog radnika bio nepoznanica, kazuje Tomislav koji je o svojim dobrim radnicima od prvog dana pričao na sva zvona.

ISTINSKO ZAJEDNIŠTVO

Radnici, složit ćete se, imaju dobre uvjete, Yog i Arun, koji su došli ranije, zarađuju po 1.200 eura, a ostalo troje po 1.000 eura, a svi imaju osiguran smještaj i hranu. Jeftinije bi poslodavcu bilo dati i 1.500 eura domaćem radniku, nego sve to, ali – nema ih.

A itekako su im potrebni s obzirom na to da strojevi – ne mogu zamijeniti ljude. Kupili su izmuzište i muzilice, probali, no jednostavno nisu bili zadovoljni kvalitetom mlijeka te su se odlučili isključivo za ručnu mužnju.

– Zato imamo petero radnika koji muzu, da mužnja bude obavljena u maksimalno dva sata ujutro i navečer kako bismo dobili što kvalitetnije mlijeko od kojega, dakle nepasteriziranog, radimo paški sir, po tradicionalnoj recepturi. Kada govorimo o preradi, u tom segmentu imamo strojeve, nemamo više kante od 50 litara u kojima klatimo rukama. Imamo sirarske kotlove koji odrađuju taj dio posla umjesto nas, objašnjava Tomislav.

Tomislav Vidas

Odemo opet malo do mjesta prerade, gdje se uvelike radi, Krunoslav, Jadranka, Smiljana i Tomislav posvećeni su skuti, posebno traženoj u blagdansko vrijeme radi kolača i ostalih delicija.

Putevi života su zanimljivi, nepredvidivi, a čini se kako su naši simpatični Nepalci ipak pronašli sreću na Pagu.

– Primili smo ih kao dio svoje obitelji i to smo im odmah rekli. Svjesni smo da su oni 6.000 kilometara od kuće, daleko su od svojih obitelji i znamo da to nije lako. Odu kući kada odluče, nakon dvije, tri godine odu na dva, tri mjeseca, sa svojima se vide preko videopoziva. Naša je obitelj tu i na sve se načine trudimo da im olakšamo, da budu dio nas, ističe Tomislav.

Vidasi i Nepalci nastavljaju njegovati tradiciju, pokazujući što znači istinsko zajedništvo. A dokle god bude ljudi koji ovce zovu »male« i s ljubavlju ih hrane i muzu na kamenom Pagu, dotle će se i nastavljati ova priča, mirisna, ukusna i topla.