Predsjednik i premijer jučer su ponovo javno demonstrirali da nikakvog suglasja kada je u pitanju vanjska politika nema i neće ga biti. Nije se, istina, dogodilo ništa dramatično, ali opet, moglo se usuglasiti to stajalište oko pravednog ili nepravednog mira u Ukrajini. Da se ne zbunjuje gosta iz Poljske.

Naravno, ove razlike između Plenkovića i Milanovića postoje i između država članica EU-a. Najviše tu strše Mađarska i Slovačka čiji lideri traže početak pregovora s Rusijom i pokušaj dogovora o trajnom miru s tom zemljom. Na suprotnoj strani tri su baltičke države koje forsiraju rješenje koje podrazumijeva nastavak praktički beskonačnog rata s Rusijom. Neki od njih, ali i premijerka Danske, čak govore o tome da se treba ratovati do konačnog oslobođenja svih okupiranih ukrajinskih teritorija, uključujući i poluotok Krim koji je postao dio Rusije još 2014. godine. Tu je aneksiju kolektivni Zapad praktički i priznao, odnosno nikada je nije stvarno dovodio u pitanje.

Međutim, Europa možda i kratkoročno zaista zna što želi. Želi ubrzano naoružavanje. A kada Europa govori o brzini, to naravno nikada ne treba shvaćati previše doslovno. Jer i sam Bruxelless priznaje da će trebati barem deset godina da Europa koliko-toliko u oružanom smislu bude na razini Rusije. A u današnjem je svijetu jedno desetljeće prava vječnost. U tom se razdoblju može zaista svašta dogoditi. Baš zaista svašta.

Usto, neke su stvari očito izvan moći utjecaja EU-a. Kao prvo, to su pregovori koje Trumpova administracija vodi s Rusijom. Ako bi kojim čudom ti pregovori urodili dugoročnim primirjem, ili čak i trajnim mirom, to bi bila jedna stvar. Bila bi to situacija u kojoj bi Europa morala postupati na radikalno drugačiji način od one u kojoj je pred njom dugotrajan, moguće i trajan, rat s Rusijom.

Uglavnom, ako bi bio postignut dogovor o primirju, to bi za sve uključene u ovaj sukob, izravno ili neizravno, bila daleko najbolja solucija. Sve je bolje od toga da se ratuje. Međutim, kako stvari sada stoje do primirja, ako je ono uopće i moguće, proteći će još jako puno vremena.

Ako do primirja ipak ne dođe, nitko još uvijek ne zna koja će u tom slučaju biti razina daljnjeg američkog angažmana u ukrajinskom ratu. Iz Trumpove administracije prijete da bi se Amerika zaista mogla potpuno povući iz tog sukoba. U tom slučaju zaista nije jasno kako bi se Europa mogla nositi s Rusijom. Doista nisu jasne izjave europskih čelnika o tome da rat treba nastaviti do krajnje pobjede. Jer čak i dosad, uz zajednički angažman Amerike, EU-a i ukrajinske pješadije, Rusija je napredovala na ukrajinskim ratištu. Istina, beskrajno sporo i mučno, teško se boreći za svako selo i gradić. Ali je napredovala. Kako bi to izgledalo ako bi se isključila sva američka pomoć, financijska, materijalna, vojna, obavještajna, politička, bolje je i ne razmišljati.

Međutim, budući da još u ovom trenutku nitko ne zna što će se točno događati u sljedećim mjesecima, čak ni Trump ni Putin, a kamoli Ursula von der Leyen, EU neće biti suočen s nekim velikim odlukama. Osim, naravno, ove općenite o tome da je potreban »pravedan i održiv mir u Ukrajini«. To bi moglo dati i dodatno razdoblje Uniji da pokuša, koliko se to uopće može, pomiriti suprotstavljena stajališta zemalja članica o tome kako dalje.

A Hrvatska se jučer ponovo lagano osramotila. Nije to neka velika neugoda, ali opet bi bilo bolje da je nije bilo. Moglo se i bez nje. Ali ona samo odražava i šire podjele među zemljama članicama EU-a. Malo je suglasja i među njima.

Posebno oko toga koja će od njih slati nekakve mirovnjake u Ukrajinu ako dođe do primirja, a koja neće. Mada, čak da do njega zaista i dođe, opet ostaje opcija da kao dio sporazuma s Amerikom Putin inzistira da zapadnih vojnika u Ukrajini ne smije biti.

Čak ni onih koji bi bili u funkciji održavanja mira.

Svijet dugo nije bio u ovakvoj situaciji, da čak ni velike sile ne mogu sa sigurnošću predviđati sljedećih mjesec dana. Ne bi bilo loše da u toj situaciji Vlada i predsjednik još jednom pokušaju to nesretno vanjskopolitičko usuglašavanje. Vremena su nepredvidiva i možda će doći trenutak da se treba brzo reagirati. Kada neće biti vremena koliko ga sad još uvijek ima.