Svijet dugo nije bio u ovakvoj situaciji, da čak ni velike sile ne mogu sa sigurnošću predviđati sljedećih mjesec dana
Predsjednik i premijer jučer su ponovo javno demonstrirali da nikakvog suglasja kada je u pitanju vanjska politika nema i neće ga biti. Nije se, istina, dogodilo ništa dramatično, ali opet, moglo se usuglasiti to stajalište oko pravednog ili nepravednog mira u Ukrajini. Da se ne zbunjuje gosta iz Poljske.
Naravno, ove razlike između Plenkovića i Milanovića postoje i između država članica EU-a. Najviše tu strše Mađarska i Slovačka čiji lideri traže početak pregovora s Rusijom i pokušaj dogovora o trajnom miru s tom zemljom. Na suprotnoj strani tri su baltičke države koje forsiraju rješenje koje podrazumijeva nastavak praktički beskonačnog rata s Rusijom. Neki od njih, ali i premijerka Danske, čak govore o tome da se treba ratovati do konačnog oslobođenja svih okupiranih ukrajinskih teritorija, uključujući i poluotok Krim koji je postao dio Rusije još 2014. godine. Tu je aneksiju kolektivni Zapad praktički i priznao, odnosno nikada je nije stvarno dovodio u pitanje.
Međutim, Europa možda i kratkoročno zaista zna što želi. Želi ubrzano naoružavanje. A kada Europa govori o brzini, to naravno nikada ne treba shvaćati previše doslovno. Jer i sam Bruxelless priznaje da će trebati barem deset godina da Europa koliko-toliko u oružanom smislu bude na razini Rusije. A u današnjem je svijetu jedno desetljeće prava vječnost. U tom se razdoblju može zaista svašta dogoditi. Baš zaista svašta.
Usto, neke su stvari očito izvan moći utjecaja EU-a. Kao prvo, to su pregovori koje Trumpova administracija vodi s Rusijom. Ako bi kojim čudom ti pregovori urodili dugoročnim primirjem, ili čak i trajnim mirom, to bi bila jedna stvar. Bila bi to situacija u kojoj bi Europa morala postupati na radikalno drugačiji način od one u kojoj je pred njom dugotrajan, moguće i trajan, rat s Rusijom.
Uglavnom, ako bi bio postignut dogovor o primirju, to bi za sve uključene u ovaj sukob, izravno ili neizravno, bila daleko najbolja solucija. Sve je bolje od toga da se ratuje. Međutim, kako stvari sada stoje do primirja, ako je ono uopće i moguće, proteći će još jako puno vremena.
Ako do primirja ipak ne dođe, nitko još uvijek ne zna koja će u tom slučaju biti razina daljnjeg američkog angažmana u ukrajinskom ratu. Iz Trumpove administracije prijete da bi se Amerika zaista mogla potpuno povući iz tog sukoba. U tom slučaju zaista nije jasno kako bi se Europa mogla nositi s Rusijom. Doista nisu jasne izjave europskih čelnika o tome da rat treba nastaviti do krajnje pobjede. Jer čak i dosad, uz zajednički angažman Amerike, EU-a i ukrajinske pješadije, Rusija je napredovala na ukrajinskim ratištu. Istina, beskrajno sporo i mučno, teško se boreći za svako selo i gradić. Ali je napredovala. Kako bi to izgledalo ako bi se isključila sva američka pomoć, financijska, materijalna, vojna, obavještajna, politička, bolje je i ne razmišljati.
Međutim, budući da još u ovom trenutku nitko ne zna što će se točno događati u sljedećim mjesecima, čak ni Trump ni Putin, a kamoli Ursula von der Leyen, EU neće biti suočen s nekim velikim odlukama. Osim, naravno, ove općenite o tome da je potreban »pravedan i održiv mir u Ukrajini«. To bi moglo dati i dodatno razdoblje Uniji da pokuša, koliko se to uopće može, pomiriti suprotstavljena stajališta zemalja članica o tome kako dalje.
A Hrvatska se jučer ponovo lagano osramotila. Nije to neka velika neugoda, ali opet bi bilo bolje da je nije bilo. Moglo se i bez nje. Ali ona samo odražava i šire podjele među zemljama članicama EU-a. Malo je suglasja i među njima.
Posebno oko toga koja će od njih slati nekakve mirovnjake u Ukrajinu ako dođe do primirja, a koja neće. Mada, čak da do njega zaista i dođe, opet ostaje opcija da kao dio sporazuma s Amerikom Putin inzistira da zapadnih vojnika u Ukrajini ne smije biti.
Čak ni onih koji bi bili u funkciji održavanja mira.
Svijet dugo nije bio u ovakvoj situaciji, da čak ni velike sile ne mogu sa sigurnošću predviđati sljedećih mjesec dana. Ne bi bilo loše da u toj situaciji Vlada i predsjednik još jednom pokušaju to nesretno vanjskopolitičko usuglašavanje. Vremena su nepredvidiva i možda će doći trenutak da se treba brzo reagirati. Kada neće biti vremena koliko ga sad još uvijek ima.
Zlatko Crnčec
Dajte se ipak probajte usuglasiti
Zlatko Crnčec
16. travanj 2025 09:31
Foto Arhiva/NL
Svijet dugo nije bio u ovakvoj situaciji, da čak ni velike sile ne mogu sa sigurnošću predviđati sljedećih mjesec dana
Predsjednik i premijer jučer su ponovo javno demonstrirali da nikakvog suglasja kada je u pitanju vanjska politika nema i neće ga biti. Nije se, istina, dogodilo ništa dramatično, ali opet, moglo se usuglasiti to stajalište oko pravednog ili nepravednog mira u Ukrajini. Da se ne zbunjuje gosta iz Poljske.
Naravno, ove razlike između Plenkovića i Milanovića postoje i između država članica EU-a. Najviše tu strše Mađarska i Slovačka čiji lideri traže početak pregovora s Rusijom i pokušaj dogovora o trajnom miru s tom zemljom. Na suprotnoj strani tri su baltičke države koje forsiraju rješenje koje podrazumijeva nastavak praktički beskonačnog rata s Rusijom. Neki od njih, ali i premijerka Danske, čak govore o tome da se treba ratovati do konačnog oslobođenja svih okupiranih ukrajinskih teritorija, uključujući i poluotok Krim koji je postao dio Rusije još 2014. godine. Tu je aneksiju kolektivni Zapad praktički i priznao, odnosno nikada je nije stvarno dovodio u pitanje.
Međutim, Europa možda i kratkoročno zaista zna što želi. Želi ubrzano naoružavanje. A kada Europa govori o brzini, to naravno nikada ne treba shvaćati previše doslovno. Jer i sam Bruxelless priznaje da će trebati barem deset godina da Europa koliko-toliko u oružanom smislu bude na razini Rusije. A u današnjem je svijetu jedno desetljeće prava vječnost. U tom se razdoblju može zaista svašta dogoditi. Baš zaista svašta.
Usto, neke su stvari očito izvan moći utjecaja EU-a. Kao prvo, to su pregovori koje Trumpova administracija vodi s Rusijom. Ako bi kojim čudom ti pregovori urodili dugoročnim primirjem, ili čak i trajnim mirom, to bi bila jedna stvar. Bila bi to situacija u kojoj bi Europa morala postupati na radikalno drugačiji način od one u kojoj je pred njom dugotrajan, moguće i trajan, rat s Rusijom.
Uglavnom, ako bi bio postignut dogovor o primirju, to bi za sve uključene u ovaj sukob, izravno ili neizravno, bila daleko najbolja solucija. Sve je bolje od toga da se ratuje. Međutim, kako stvari sada stoje do primirja, ako je ono uopće i moguće, proteći će još jako puno vremena.
Ako do primirja ipak ne dođe, nitko još uvijek ne zna koja će u tom slučaju biti razina daljnjeg američkog angažmana u ukrajinskom ratu. Iz Trumpove administracije prijete da bi se Amerika zaista mogla potpuno povući iz tog sukoba. U tom slučaju zaista nije jasno kako bi se Europa mogla nositi s Rusijom. Doista nisu jasne izjave europskih čelnika o tome da rat treba nastaviti do krajnje pobjede. Jer čak i dosad, uz zajednički angažman Amerike, EU-a i ukrajinske pješadije, Rusija je napredovala na ukrajinskim ratištu. Istina, beskrajno sporo i mučno, teško se boreći za svako selo i gradić. Ali je napredovala. Kako bi to izgledalo ako bi se isključila sva američka pomoć, financijska, materijalna, vojna, obavještajna, politička, bolje je i ne razmišljati.
Međutim, budući da još u ovom trenutku nitko ne zna što će se točno događati u sljedećim mjesecima, čak ni Trump ni Putin, a kamoli Ursula von der Leyen, EU neće biti suočen s nekim velikim odlukama. Osim, naravno, ove općenite o tome da je potreban »pravedan i održiv mir u Ukrajini«. To bi moglo dati i dodatno razdoblje Uniji da pokuša, koliko se to uopće može, pomiriti suprotstavljena stajališta zemalja članica o tome kako dalje.
A Hrvatska se jučer ponovo lagano osramotila. Nije to neka velika neugoda, ali opet bi bilo bolje da je nije bilo. Moglo se i bez nje. Ali ona samo odražava i šire podjele među zemljama članicama EU-a. Malo je suglasja i među njima.
Posebno oko toga koja će od njih slati nekakve mirovnjake u Ukrajinu ako dođe do primirja, a koja neće. Mada, čak da do njega zaista i dođe, opet ostaje opcija da kao dio sporazuma s Amerikom Putin inzistira da zapadnih vojnika u Ukrajini ne smije biti.
Čak ni onih koji bi bili u funkciji održavanja mira.
Svijet dugo nije bio u ovakvoj situaciji, da čak ni velike sile ne mogu sa sigurnošću predviđati sljedećih mjesec dana. Ne bi bilo loše da u toj situaciji Vlada i predsjednik još jednom pokušaju to nesretno vanjskopolitičko usuglašavanje. Vremena su nepredvidiva i možda će doći trenutak da se treba brzo reagirati. Kada neće biti vremena koliko ga sad još uvijek ima.