Mračno i žestoko, ali plesno ritmički i dovoljno melodiozno da privuče pažnju ljubitelja čvrstog rocka. To je, ukratko, »Diorama Mirage«, debitantski album čakovečkih rock mahera koji su nakon više od deset godina staža na sceni te tri objavljena EP-a, »Fear and Panic« (2013.), »E.V.I.L. I« (2014.) i »E.V.I.L. II« (2016.), objavili prvi album, moćnu kolekciju načinjenu od dvanaest čvrstih indie i alt rock udaraca.

Naziv albuma je, kako nam kaže bas gitarist Aleksandar Hutinec, odraz činjenice da su na albumu progovorili o različitim stvarima smjestivši ih u jednu cjelinu, odnosno osiguravši okvir diorame za svih dvanaest pjesama.

Ego i istina

Putovanje počinje pjesmom »Paper Bridge« koja govori o nesigurnosti, odnosno »papirnatim mostovima« kojima hodamo u svakodnevici ovog našeg suvremenog kaotičnog svijeta, da bi potom u još žešćoj, ritmičnoj i poletnoj »Narcissistic Rabit Hole« progovorili o prevelikom egu i narcističkom gubitku veze s realnošću, a »Malter Ego« je kroz duhovitu igru riječima nastavak te priče o prevelikom egu, pri čemu se kroz odličnu ritam-sekciju i dobre gitarističke rifove uspješno spaja novovalna energija s crossover pristupom rocku devedesetih.

U spotom predstavljenoj »Subtle Art of Not Giving« kroz priču o psu koji želi postati čovjek, odnosno odnosu između ljudi i životinja, kreću se od baladičnog »rock arena« pristupa do žestokih tonova da bi u »The Last Straw« kroz pomalo prijeteće horror-ozračje progovorili o tome kako potpuna predanost bilo kakvoj ideji može biti itekako opasna.

»Reborn«, u kojoj malčice podsjećaju na Pearl Jam, prije svega je kritika suvremene digitalne civilizacije u kojoj mnogi misle da žive kroz svijet koji je virtualan, a slična pitanja o tome što je istina i stvarnost postavlja i »Embers of the Ground«, sjajna kulisa za svaki film serijala »Matrix«.

Foto: PRESS

Najbolja za kraj

»Eerie People« je još jedna agresivna i mračna slika svijeta današnjice u kojem prečesto radiš iste greške i ne učiš iz tih promašaja, a moćna »Anatman«, uz nekoliko dobrih »a la Slash« solaža donosi poruku kako u životu moraš imati točku oslonca.

Jer, ako je nemaš, slijedi potpuni slom, iliti »Breakdown«, sjajna brzometna žestica na koju idealno ide »Illusion Confussion« s novom pričom o tome koliko su različite stvarnost i iluzija, pri čemu svoju žestinu grupa nadopunjava, između ostalog, i maničnim ritmom u kojem ima tragova ska i funky izraza.

Sve skupa završava odičnom, možda i ponajboljom pjesmom na albumu, »Revolution Flag« koja kroz jake rifove i ozračje stadionskog rocka nudi kroz tekst pobunu protiv bilo kakvog oblika kontrole, podizanje zastave revolucije, pri čemu se obraćaju sustavu koji ih neće pokoriti jer, pjevaju, »It won’t work for you cause I always see a different way« – »Neće ti uspjeti jer ja stvari vidim drukčije«.

Media Stres stvari zaista vide drukčije, odnosno na svoj, čvrsto rokerski način pa će njihov album sigurno naći brojne poklonike u svijetu ljubitelja žestokog rock izraza.