Prije mjesec dana, 15. ožujka, preminuo je prof. Miljenko Domijan, ugledni povjesničar umjetnosti i konzervator koji je Rab, svoj rodni grad i otok silno volio i silno zadužio čuvajući i obnavljajući njegove kulturne spomenike. Na isti način, zadužio je Miljenko Domijan i Zadar, svoj drugi zavičaj, kao i mnoge druge sredine diljem Hrvatske i šire, štoviše svojim golemim radnim, stvaralačkim i istraživačkim opusom zadužio je hrvatsku kulturu. Pokopan je na otoku Rabu, na groblju svoga grada, dan nakon rapske komemoracije. Želimo se i na stranicama ovog lista, gdje nam je više puta bio sugovornik, sa zahvalnošću njega prisjetiti iz vizure onoga što je desetljećima činio za svoj rodni grad i otok. Prije toga potrebno je podsjetiti da je prof. Domijan bio dugogodišnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru i glavni konzervator Ministarstva kulture Republike Hrvatske, predsjednik Nacionalne komisije ICOMOS-a, i još puno toga.

Domijan je bio prijatelj mnogima, pa je opraštajući se od njega kao prijatelja i suradnika don Anton Šuljić o njemu napisao da je svojim životom i stručnim radom zadužio našu kulturu i cijelu našu zemlju, da je jedan od najvećih otočana koje je poznavao.

– Miljenko je prije svega bio čovjek pun strastvenih ljudskih osobina, čudesne erudicije, nenadmašne elokvencije, ljudske i prijateljske geste – čovjek koji je silno volio život i ljude. Nedostajat će nam njegova izravnost u komunikaciji, britka dosjetka, osjećaj za relativiziranje napuhanih veličina i ljubav za domaće, lijepo i vrijedno. Nedostajat će nam njegov robustan duh koji je rušio naše oklijevalačke i malomišćanske isprike, naš prilagodljiv nemar i nedostatno znanje; tim više što smo se u njegova znanja uvijek mogli pouzdati. U njegove odluke na području kulture mogli smo do kraja vjerovati, a u njegovo zalaganje i u izvedbenost njegovih ideja mogli smo se svih ovih godina s divljenjem ugledati. Svojim zalaganjem, ovu našu malu zemlju pozicionirao je visoko u europske prostore ukazujući na posebnosti i podudarnosti ovog našeg sa svjetskim i europskim. Nemjerljive su njegove zasluge u očuvanju i predstavljanju hrvatske kulturne baštine… Njegovom smrću izgubili smo autoritet i oslonac koji je točno znao postaviti dijagnozu naših kulturnih politika i propisati lijek našim, gdjekad tromim i lijenim, postupanjima. Volio je svoj otok i našu otočnu baštinu, promicao ju je na najizvrsniji način, znao se založiti za ono što je bilo važno i nužno očuvati, spasiti i popraviti – i u tome je bio izravan, a po ustajale vode odgovornih – i neugodan. Kao svećenik mogu reći da se njegov hod, poput većine od nas, kretao krivuljom koja se, što dalje to više, utkivala u maticu kršćanskih vrijednosti – zapisao je prof. Šuljić.

Zaljubljenik u Rab

Svoju zavičajnu priču Domijan je pripovijedao ponosno i angažirano, gotovo zanosno, uvijek želeći bolje svom gradu i otoku, a za Novi list ispričao ju je u siječnju 2020. godine. Razgovarali smo nakon što je objavio knjigu »Dvije obale«, kojom fotografijama i crtežima usporedno prikazuje svoj kulturni prostor, istočnu i zapadnu obalu Jadrana. Iza njega bila su desetljeća intenzivnog, predanog konzervatorskog rada, mnoge odgovorne službe, knjige i radovi, među njima za Rab i hrvatsku kulturu dragocjena knjiga »Rab – Grad umjetnosti« iz 2001. godine. Pred njim je bila knjiga »Armenia sacra. Hodočašće sakralnoj arhitekturi«, koju je objavio 2022. godine, dosanjavši svoj davni san. Svoje knjige posvećivao je svojim najbližima: »Rab – Grad umjetnosti« svojim roditeljima, Tini i Mićelinu; »Dvije obale« svojim unukama; »A moji sinovi, Marko i Mihovil, oni su u svemu«, rekao nam je u tom razgovoru.

Kada smo razgovarali u srpnju 2022. u povodu izlaska knjige »Armenia sacra«, i to kod zvonika nekadašnje rapske katedrale, koji je smatrao najljepšim na Jadranu, »čak na rubnom dijelu obale Mediterana«, ovako je izložio: »Vizura Raba s mora s četiri vertikale zvonika je sigurno najljepša vizura među jadranskim gradovima. Ako se rodiš u takvom prostoru srednjovjekovnog grada i ako ti je taj grad »tinel«, dnevni boravak – što je nama bio – i ako si iole senzibilan, naravno da sam trebao – jer sam konzervator, obnoviti crkve i gradske bedeme koji su se rušili pred očima. Osim toga, uvijek je to za mene nekako i genetsko određenje – moja majka je iz stare rapske obitelji, čuvarica rapske, dalmatinske urbane uljudbe; moj djed je u 19. stoljeću došao na Rab kao graditelj, a moga oca je 60-ih godina tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Rijeke imenovao počasnim konzervatorom za grad i otok Rab.«

Miljenko Domijan surađivao je s mnogima i znao ih je istaknuti kada je trebalo, a stalni mu je suputnik bio i njegov fotoaparat. Na pitanje o svojim crtežima i fotografijama jednom je odgovorio: »Emocionalne relacije su mi jako važne i moj je život sve samo ne jednodimenzionalan. Beskrajno volim putovati, ali ne landrati bez veze, nego dobrim dijelom u emocionalnim vezama s prostorom u kojem jesam, ili u koji idem. Zato sam i crtao i fotografirao. Fotoaparat mi je bio alat u radu, ali i sredstvo bilježenja ljepote u prostoru. Crtao sam s istovjetnom namjerom, posve suspregnuto i gotovo stidljivo.«

Radost i zavjet

U razgovoru našem listu 2020. godine objasnio je kako doživljava svoj rad: »Čuvanje baštine je moja radost i moj zavjet. Uvijek sam radio sa zanosom, pa mladim kolegama danas govorim da se ovaj posao ne može raditi bez emocija. Odavno sam napisao da imam dva zavičaja. Iz Raba imam krsni list, a iz Zadra, kada sam nakon 51. godine života u Zadru dobio nagradu Grada Zadra za životno djelo za očuvanje zadarske baštine, a pogotovo nakon upisa Zadra na UNESCO-vu listu svjetske baštine, tu sam nagradu nazvao drugim krsnim listom. Tako s ponosom ističem da imam dva zavičaja – Rab i Zadar. Cijeli radni vijek, pa i više od toga, unutar odgovarajućih institucija skrbio sam o hrvatskoj kulturnoj baštini, čuvao je i obnavljao. Posebno u ta dva moja zavičaja, ali i u susjednim državama – Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Tako sam se doista naradio čuvajući hrvatsku kulturnu baštinu, štoviše prepoznato je to i izvan Hrvatske, i mislim da mogu biti mirne savjesti.«

Posebno je bio ponosan na dva projekta: na obnovu franjevačkog samostana u Karinu i obnovu nekadašnje rapske katedrale. O njoj je objasnio: »Taj je projekt prepoznat kao rigorozni konzervatorsko-konsolidacijski zahvat. Katedrala je bila gotovo pred urušavanjem, pogotovo njezino pročelje na kojem se redovi kamena nižu u bijeloj i ružičastoj boji, a taj ružičasti kamen je famozna rapska breča. Među mojim kolegama u Zagrebu uvijek je bilo pitanje: što s pročeljem rapske katedrale? I to je pitanje sugeriralo da se ništa ne može napraviti. No, u Barbatu sam otvorio novi kamenolom rapske breče (mandolato d’Arbe, rapski bajamovac), kako bismo ponovo ugradili blokove koji su na pročelju nedostajali. Tako na pročelju, čiji je donji dio iz 12. stoljeća, sada ima elemenata djelomične rekonstrukcije. Katedrala je bila jako velik i jako skup restauratorsko-konzervatorski projekt. Moram biti ponosan da sam za to osigurao sve novce, pa čak i značajne novce od Krčke biskupije. Radovi su trajali gotovo cijelo desetljeće, do zaključno 2005. godine. Taj je projekt prepoznat kao vrhunac kvalitetne obnove te je za njega 2006. godine došla nagrada »Europa Nostra«. To odlikovanje primio sam u Madridu iz ruku španjolske kraljice Sofije, i ponosan sam što je to najviše međunarodno priznanje došlo za katedralu u Rabu«.

Uz te sam građevine odrastao

Spomeničku baštinu Raba Domijan je obnavljao desetljećima, uza sve svoje druge poduhvate i obveze, a počeo je krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. »Nisam mogao gledati tu drastičnu zapuštenost, kako kamenje pada s pročelja katedrale, kako se urušavaju zvonici, propadaju crkve, a ja konzervator. Uz te sam građevine odrastao… Stari grad bivao je mojim svakodnevnim okruženjem te sam jedan od onih sretnika koji se u takvim prostorima rodiše, proživjevši tu one uvijek najljepše godine. Može li uostalom zavičaj biti nešto drugo doli djetinjstvo i prva mladost, olakšavajući nam već pomalo pozne godine, u želji – a bogme i ponašanjem – da stareći ne odrastemo. Dakle, taj rad je i moja ljubav. Poslije sam postao i pomoćnik ministra kulture, pa me je ministar Božo Biškupić špotao da bih sve novce usmjeravao na Rab. Samim Rabljanima sam govorio i pisao da nema drugih baštinika Raba osim Rabljana, da su oni prisiljeni baštinici«, govorio nam je u jednom od razgovora.

Zahvaljujući prof. Domijanu u Rabu je obnovljen niz sakralnih spomenika, nastalih u različitim povijesnim razdobljima i izgrađenih raznim stilovima. »Ipak se izdvaja romanički kao najizrazitiji stil zrelog srednjeg vijeka i pravi znamen u oblikovanju dalmatinskih gradova kao slobodnih jadranskih komuna. Povijesna slika grada Raba prepoznatljiva je tako po četiri zvonika što se uzdižu nad bedemima i strmim liticama, od kojih su tri romanička«, govorio je.

U Gornjoj ulici grada

U Gornjoj ulici grada Raba obnovio je valjda sve crkve i zvonike, a njih ima puno. Na njezinu zapadu obnovio je ruševnu crkvu sv. Kristofora i u njoj »u dva navrata postavio lapidarij koji priča o povijesti graditeljstva, arhitekturi u gradu Rabu od antike do 19. stoljeća«. Obnovio je porušenu crkvu sv. Ivana Evanđelista i njezin zvonik, sagrađenu u 5. i pregrađenu u 11. stoljeću, koja je »kod nas najznačajnija protoromanička crkva s ophodom oko oltara, deambulatorijem, koji je čini iznimnom«, te je to nasljeđe postalo urbani arheološki park. Obnovio je i na sv. Ivana oslonjenu crkvu sv. Križa koja se prvi put spominje 1280. godine, u kojoj je 1556. godine proplakalo raspelo, kako kaže legenda, zbog nećudoredna života Rabljana.

Skrbio se Domijan i za ponovno popločenje Gornje ulice, i za obnovu uz Pjacetu smještene crkve sv. Justine. »Ta velika renesansna građevina izgrađena je 1573. godine kao memorija na bitku kod Lepanta 1571. godine; kasnije je barokizirana, dok joj je zvonik iz 17. stoljeća. Ponosan sam i na to što sam obnovio stalni postav crkvene umjetnosti rapske katedrale, i to postavio u sv. Justini. Taj postav je u rasponu od 11. stoljeća do kraja baroka – radi se, dakle, o stoljećima dragocjene sakralne baštine. Neke umjetnine toga postava, poput evanđelistara ili Paola Veneziana su na razini značajnijoj od nacionalne, dakle, europske razine«, tumačio je Domijan vodeći nas Gornjom ulicom. Kod samostana benediktinki, u njihovoj crkvi sv. Andrije, rekao je da je ponosan što je otkrio izvorne kamene stupove, baze i kapitele koji ukazuju na sredinu 11. stoljeća. »Najbolja paralela za njih su kapiteli iz crkve sv. Nikole na Lidu u Veneciji, sv. Petar u Dragi, sv. Marija u Zadru i tako dalje, a to je benediktinski horizont obnove Crkve kao institucije. U zvoniku sv. Andrije, podignutom 1181. godine, otkrio sam prostor u kojem su se čuvale relikvije. Zvonik je bio potpuno degradiran, pa je i taj posao bio jako velik«, izložio je u tom razgovoru.

Emocionalna relacija prema zavičaju

Obnavljao je Domijan crkve i diljem otoka: u Barbatu crkvu sv. Stjepana, na Sv. Damjanu donekle je konsolidirana i crkva sv. Kuzme i Damjana; crkvi sv. Petra u Dragi vratio je, kao je objasnio, »dostojanstvo izgleda protoromaničke crkve 11. stoljeća u tretmanu njezine vanjske fasade«. Sudjelovao je, odlukama i novcima, i u početku obnove sv. Eufemije u Kamporu; obnovljena je i crkva Male Gospe u Loparu, a ponosan je Domijan bio i na vraćanje funkcije zavjetnoj crkvici sv. Nikole na Sorinju. Već u mirovini, obnavljao je crkvicu sv. Katarine u gradu Rabu, surađivao je i na obnovi crkve sv. Frane na groblju.

Uz obnovu sakralne arhitekture, skrbio je i o pokretnoj kulturnoj baštini. O tome je sažeo: »U katedrali u gradu Rabu obnovljen je svaki oltar, svaka slika, od ikona iz 14. stoljeća do baroknih kompozicija 18. stoljeća, restaurirani su relikvijari, a svaki predmet izložen u sv. Justini dostojanstveno je restauriran. Tako i u drugim crkvama u gradu Rabu. Zato zahvaljujem kolegama restauratorima. Zahvaljujem i izvođačima radova… Sve je to bio golem angažman i moja emocionalna relacija prema zavičaju, i sve me to čini zadovoljnim i ponosnim.«

S Rabljanima kažemo: Hvala Vam, prof. Domijan!