Ne sudi knjigu po koricama – česta je pouka koju slušamo još od školskih dana, a u prenesenom značenju odnosi se na otvorenost, razumijevanje i suosjećanje prema drugima, pogotovo onima drugačijima od nas samih.

Upravo to je temelj i krilatica i Žive knjižnice, posve jedinstvenog koncepta u kojem se kroz osobne priče i međusoban dijalog nastoje srušiti predrasude i stereotipi. U Živoj knjižnici knjige su ljudi, točnije osobe koje otvoreno dijele svoja iskustva i tako postaju »živim knjigama«.

Riječka Udruga Pariter svojim djelovanjem kontinuirano radi na zagovaranju ljudskih prava na svim razinama, od lokalne pa do internacionalne sfere, a nakon više od desetljeća organiziranja Živih knjižnica u Rijeci, jedan od najrecentnijih pothvata je izdavanje »Priručnika za zajednicu: Kako organizirati Živu knjižnicu«.

Ideja je bila omogućiti svakome tko je zainteresiran da samostalno provede Živu knjižnicu u svojoj zajednici, a tim povodom razgovarali smo s Petrom Čargonjom, radnicom Udruge Pariter i autoricom samog priručnika.

Mikro razina utjecaja

Kako biste opisali koncept Žive knjižnice? Kako ona funkcionira?

– Živa knjižnica je metoda kojom se propituju i stavljaju na kušnju naši stereotipi o različitim diskriminiranim skupinama našeg društva i zajednice, kroz dijalog. Radi se zapravo o dobrom starom razgovoru »jedan na jedan« koji je najbolji lijek za otapanje strahova od nepoznatog i rušenje predrasuda, samo što je taj razgovor kroz Živu knjižnicu ipak donekle strukturiran i facilitiran jer smo fokusirani na određene i specifične teme i jer želimo da se svi osjećaju sigurno u tom često nelagodnom procesu suočavanja s vlastitim predrasudama.

Živa knjižnica funkcionira na način da stavlja marginalizirane osobe u centar zbivanja – bilo da se radi o osobama s invaliditetom, pripadnicima etničke ili religijske manjine ili bilo koje stigmatizirane skupine u društvu – oni su ti koji formiraju vlastiti narativ i prenose svoja iskustva vezana uz diskriminaciju i specifičnosti svoje egzistencije.

Što vas je inspiriralo da Živu knjižnicu uvrstite u aktivistički i edukativni rad Udruge?

– Živa knjižnica kao metoda i koncept dolazi iz Danske gdje su je razvili i pokrenuli mladi aktivisti iz Kopenhagena 2000. godine na Roskilde Festivalu. Na koji način se ideja širila i putovala po svijetu, ne znam, ali došla je i do nas i danas se provodi posvuda. Jednom kad provedete Živu knjižnicu i doživite kakav utjecaj ona ima na sudionike, to postaje inspiracija za daljnju provedbu; barem je takav slučaj bio sa mnom i s mojim sadašnjim kolegicama u Pariteru.

Živa knjižnica mijenja ljudima percepciju o drugima i zbližava ljude i to je neki njezin efekt koji možete vidjeti odmah i iako je na jednoj skromnoj, maloj skali, odnosno ti događaji nisu masovni, vrlo je zadovoljavajuće tome svjedočiti.

Na koji način Živa knjižnica doprinosi borbi protiv diskriminacije u društvu?

– Mislim da doprinosi na toj jednoj osobnoj razini, individualnoj i na razini mikrozajednice – ulice, kvarta, škole, grada. To nije dio sistemske borbe, ali to je jedan način na koji doprinosimo edukaciji, posebice mladih ljudi, koji će jednog dana možda biti dio sistemske borbe, a u svakom će slučaju biti bolji susjedi i sugrađani.

S druge strane Živa knjižnica direktno uključuje marginalizirane osobe – daje im prostor i mjesto da se izraze, da se druže ako to žele i da educiraju druge o problematici s kojom žive kao osobe koje su diskriminirane u društvu.

Najizazovnija – logistika

Kako birate »žive knjige« i kako ih pripremate za ovaj format?

– »Žive knjige« najprije će se uključiti u ovaj projekt preko poznanstava ili nakon nekog ljudskog kontakta kroz koji mogu iz prve ruke čuti o čemu se radi i što bi bila njihova uloga. Mi smo upravo na taj način kreirale svoju malu i vjernu »knjižnicu« – promišljajući o tome koga već poznajemo, a da se bori s nekim oblikom diskriminacije, a najčešće svi mi poznajemo ili jesmo takve osobe, te uspostavom suradnje s drugim udrugama ili ustanovama čiji su korisnici pripadnici manjinskih identiteta.

Kad jednom imamo ljude koji su zainteresirani i motivirani za ovu vrstu volontiranja, tad s njima prolazimo kratki trening za »žive knjige« koji je zapravo jedna vrsta pripreme na čitavo iskustvo, promišljanje o tome što im je važno da podijele, a što žele zadržati za sebe, kako da postave zdrave granice u interakciji s »čitateljima«, tj. posjetiteljima i što je zapravo ono što bi njima uvelike olakšalo život, a nikad ih nitko nije pitao – jer sad je prilika da se o tome razgovara.

Koje teme ili iskustva su do sada bili zastupljeni kroz »žive knjige«?

– Imali smo osobe s različitim vrstama invaliditeta, s dijagnozama mentalnih poremećaja ili izazovima mentalnog zdravlja, pripadnike/ce LGBTIQ+ zajednice, religijske i etničke manjine…

Što vam je bilo najizazovnije u organizaciji ovakvih događanja?

– Logistika je možda najizazovniji dio jer postoji puno različitih sudionika događaja koje treba sve uskladiti, od svake pojedine »žive knjige« i uvažavanja njezina vremena i mogućnosti, preko organizatora, lokacije, i balansiranja naših ostalih obaveza kao udruge.

U počecima provedbe znalo je biti neugodnih situacija, odnosno da su »čitatelji« u školama znali postaviti nepristojna pitanja ili provocirati, pa smo zbog toga razvili pripremnu radionicu za srednjoškolce kako bismo imali priliku osvijestiti važnost njegovanja pozicije skromnosti, poštivanja i otvorenosti prema drugom ljudskom biću. To se pokazalo kao odličan potez, omogućiti učenicima jedan prostor refleksije nad pitanjima diskriminacije, pravde i (ne)jednakosti prije samog susreta s »knjigama« i mislim da je njihove interakcije s njima učinilo kvalitetnijima za sve.

Pri održavanju javnih Živih knjižnica nemamo mogućnost takvih pripremnih treninga i ne znamo tko nam od posjetitelja dolazi ni kakva je njihova motivacija, ali to je život.

Inkluzivan, razumljiv i pristupačan

Nedavno ste predstavili »Priručnik za zajednicu: Kako organizirati Živu knjižnicu«. Možete li nam reći malo više o tome?

– Ideja priručnika jest omogućiti svakome tko je zainteresiran da samostalno provede Živu knjižnicu u svojoj zajednici. Surađujući sa školama primijetile smo da je interes za ovom aktivnosti sve veći, a naši kapaciteti da se odazovemo na sve pozive naprosto to ne pokrivaju. Isto tako nam je poznata bila činjenica da već postoje takvi slični priručnici na drugim jezicima u drugim europskim zemljama i to nam se učinilo kao dobro rješenje. Priručnik je sažet, pokriva sve korake organizacije, ali i nudi praktične vježbe i prijedloge pripremnih radionica za sve sudionike i sudionice. Namijenjen je udrugama koje rade s ljudima, odgojno-obrazovnim ustanovama, ali zaista i bilo kome drugome ako je zainteresiran za temu ljudskih prava i želi se okušati u ovoj aktivnosti ili traži neki način kako marginalizirane skupine više uključiti u život zajednice.

Koliko je dugo priručnik bio u nastajanju?

– Priručnik sam pripremala nekih šest mjeseci, a posebno mi je bilo važno i lijepo iskustvo surađivati u pisanju sa Sandrom Nuždić i Tinom Vodanovićem – stručnim suradnicima iz Savjetovališta za akademsku prilagodbu Sveučilišnog savjetovališnog centra (bivšeg Ureda za studente s invaliditetom). Oni su bili moji prvi čitatelji, redaktori i savjetnici koji su se pobrinuli za slijepe točke i za to da priručnik bude inkluzivan, razumljiv i pristupačan onoliko koliko je to bilo moguće unutar zadanih projektnih okvira. Njihov je doprinos stvaranju priručnika zaista neprocjenjiv i hvala im na tome.

Što planirate njime postići u samoj zajednici? Kako vidite njegovu korist?

– Važno mi je bilo posebnu pažnju u priručniku posvetiti razvijanju osjetljivosti za samu ljudsku interakciju i naglasiti koliko je bitno razvijanje povjerenja među sudionicima, ali i razumijevanje nekih fenomena poput relacijske nelagode (Hvala, Tino!) ili toga da svi mi gajimo stereotipe i da je to dio ljudske egzistencije, kao i koliko je važno njegovati poziciju neznanja u razgovoru s drugim čovjekom.

To su oni sastojci koji omogućavaju da Živa knjižnica bude stvarno iskustvo rasta i promjene. Organizacijski aspekti su također važni i našli su svoje mjesto u priručniku, a njegovu korist vidim u tome što vjerujem da smo ga uspjeli napisati tako da sad bilo tko može samostalno provesti Živu knjižnicu. Ako je pritom može provesti na jedan osjetljivi, pažljivi i pametni način, to je već velika dobrobit za bilo koju zajednicu.

Iskustva i savjeti

Što se sve u njemu nalazi?

– U priručniku počinjemo s razjašnjavanjem nekih osnovnih pojmova i koncepata kojima se bavi Živa knjižnica poput stereotipa, predrasuda, diskriminacije i ljudskih prava, kao i iskustvene vježbe kojima možemo ove pojmove približiti drugima, ali i nama samima kao organizatorima ŽK-a.

Potom se fokusiramo na organizacijske korake ŽK-a koji uključuju i odabir »živih knjiga«, te na kraju dijelimo par iskustava »čitatelja« i »živih knjiga« i materijale koji mogu pomoći u cijelom procesu – naše prijedloge pripremnih radionica za »knjige« i »čitatelje« te prijedloge evaluacija događaja.

Kako doći do primjerka priručnika?

– Svatko tko je zainteresiran za tiskani priručnik može se javiti direktno nama u udruzi putem e-maila [email protected], a dostupan je i za preuzimanje u digitalnom obliku na našoj web-stranici www.pariter.hr.

Je li ovo znak neke drugačije verzije za Živu knjižnicu u budućnosti?

– Ovo je, nadamo se, početak bujanja Žive knjižnice po različitim zajednicama i sredinama jer je to jedna prilagodljiva metoda koja je sad dostupna svima na hrvatskom jeziku.

»Živa knjiga« Tino Vodanović: Moja očekivanja su nadmašena

Diplomirani kulturolog te stručni suradnik na priručniku, koji je ujedno i »živa knjiga«, je Tino Vodanović, koji ima cerebralnu paralizu i koji se pitanjem invaliditeta na razne načine bavi već deset godina.

Kako ste se odlučili postati »živom knjigom«?

– Oduvijek me zanimalo prihvaćanje različitih oblika različitosti, i mislim da kroz dobivanje znanja o različitim oblicima drugosti zapravo radimo na sebi, kao pojedinke i pojedinci. Meni je fakultet jako puno pomogao da prihvatim svoj invaliditet kao takav, i zapravo sam se ondje počeo baviti proučavanjem invaliditeta, upravo kroz taj proces prihvaćanja. Došao sam do zaključka da se svi oblici drugosti suočavaju s diskriminacijom koja je u svojoj biti ista, ali se manifestira na različite načine ovisno o obliku same drugosti. Iz tog razloga sam htio proširiti svoje vidike, ali i pomoći koliko je u mojoj moći i drugima da eventualno promjene svoja mišljenja ili da prošire neke svoje vidike. Mislim da Živa knjižnica kao koncept podrazumijeva obostrano učenje. Podržavam taj koncept i generalno bilo kakav oblik podizanja svijesti o bilo kakvom obliku drugosti.

Možete li ukratko reći o kojoj temi/iskustvu pričate u Živoj knjižnici?

– Osobno, uvijek krećem od invaliditeta iz jednostavnog razloga – ne jer mislim da je bitniji nego je meni najopipljiviji jer sam s njim 0/24. Na to nadovezujem druge oblike, tipa položaj žena, položaj LGBT zajednice i tako dalje.

Kako su reagirale osobe koje su vas »posuđivale« – jeste li imali neka neočekivana pitanja ili reakcije?

– Najzanimljivije mi je bilo iskustvo u Tehničkoj školi gdje su u razredu bili samo učenici. Postavili su mi takva pitanja kakva ni ja sam sebi do tada nisam postavio, do te mjere da sam neka zapisao pa da ih, kada budem u nekom lošem stanju, mogu ponovo pročitati!

U biti, negativnih iskustava od strane učenika i učenica nije bilo. No, s obzirom na to da sam dosta istraživanja radio u pogledu obrazovnog sustava, ono što nekako iznenadi je koliko su u pojedinim slučajevima zapravo učenici i učenice zreliji od ljudi od kojih bi zapravo trebali učiti!

Je li sudjelovanje u Živoj knjižnici bilo na neki način ispunjavajuće, izazovno ili drugačije nego što ste očekivali?

– Ne da je bilo ispunjavajuće, nego su moja očekivanja nadmašena! Mislim da se Žive knjižnice trebaju što češće održavati jer mislim da je taj oblik komunikacije »jedan na jedan« najefikasniji, te smatram da će se u takvim situacijama ljudi najlakše otvoriti i razbiti određene barijere.

Nastojim sve okrenuti na šalu da ljudi vide da ne grizem, a to što sam u kolicima – to je samo jedna fizička razlika, dok imam iste potrebe kao i bilo tko drugi. Uvijek kažem da je najgora stvar kada čujem da osobe s invaliditetom imaju posebne potrebe.

Ne, nemaju, nego iste potrebe obavljaju na drugačiji način. Definitivno mislim da je to iskustvo mene promijenilo u smislu da mi je po ne znam koji put potvrdilo činjenicu da su godine samo brojka na papiru i da i ja imam jako puno toga za naučiti od ljudi koji su mene slušali, bez obzira na to što su možda i po deset, 15 godina mlađi od mene. Taj proces obostranog učenja je uvijek jako bitan.

Što biste poručili nekome tko razmišlja o tome da podijeli svoje iskustvo kroz ovaj format?

– U početku, moguće je da će biti izazovno jer uza svu edukaciju koju prolaziš, ne znaš koji će ti ljudi doći, kako oni »dišu« ili koja će ti pitanja postaviti. Zapravo, poanta cijele priče je što otvoreniji pristup te da zapravo nema pogrešnih pitanja i nema pogrešnih odgovora. Na kraju krajeva, svi smo mi samo ljudi. To što sam ja u određenoj situaciji u ulozi »knjige«, a netko drugi u ulozi »čitatelja«, to ne znači da za pet minuta situacija ne može biti obrnuta.

*Priručnik je napisan u sklopu programa Impact4Values koji sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske