RIJEKA – Slojeviti prizori, oni nalik na kakav palimpsest, koji vode gledatelja u svijet u kojem se prošlost i sadašnjost neprestano nadopunjuju i preslaguju, u svijet u kojemu fragmente iskustva obasjava žarka podnevna svjetlost, a figure i prostori lebde na rubu sjećanja i snoviđenja, najbolji je kratak opis i obilježje radova autorice Jadranke Hodanić okupljenih novootvorenom izložbom »Mediterraneo« u Galeriji »Juraj Klović«.

Neptunovski egzodus iskustva

Sve se autoričine slike, ističe kustosica dr. sc. Nataša Lah, »doimaju kao palimpsesti (rukopisi na papirusu ili pergamentu s kojeg je izbrisan prvotni tekst i na njegovu mjestu napisan novi)«, a izgledaju »kao neptunovski egzodus čestica iskustva u slojevima eteričnog nesvjesnog«, primjerice u radovima »Snježna«, »Velika bijela kuća« ili »Pokraj samostana«.

– Otkud onda toliko svjetlosti, kad među sjenama očekujemo skrivanje, hlad i tminu? Jer žarko podne koliko raskriva prostor, toliko ga bliještanjem i zasjenjuje. Tako u mediteranskim podnevima izviru nejasna sjećanja na proživljene prostore (kao: »Sunčan dan«, »Žuta polja«, »Naš plavi kvart«). Potom, sjećanja uranjaju u slojevitu svjetlost iz koje umjetnica kao gnjurac izranja na oprečnom mjestu, na drugom kraju široke vode, meditativne vode slikarskog rituala (kao: »Kraj jezera«, »Let preko prerije«). Taj ritual (njezina kretanja iskustvom i slikanja) zaustavlja se u okončanom prostoru slike, rekreirajući sjećanje (više negoli ga rekonstruirajući) u fragmentima imaginarija, obrnutih perspektiva i ikonoloških natuknica (kao: »Eviva!«, »La vie an rose«, »Mediteran«, »Ružičasto i zeleno«, »Oaza«), ističe Lah.

Spiritualni ideal oslobađanja

Kako dalje pojašnjava, »između onoga što je bilo, onoga što se traži i onoga što se našlo nema oštrih granica«, pa »u temelju svake slike počiva jedan spiritualni ideal oslobađanja (kao: »Jednog sunčanog dana ratnik se vraća kući…«), ali je opet, na kraju svake priče (slike), rasparan žurbom vremena i zaborava i razarajućom tišinom napuštenosti prostora i bića u njemu«.

– U tom bazenu opredmećene onostranosti i začuđene distance, najčešće u okviru prozora, daleko od svega drugog što je u promatračevu prizorištu, sjedi i motri žena. Ona vlada poljem svih prizora svjetlosti, dnevne (kao: »Tu ona sjedi i čeka«) i noćne (kao: »Dvorište«). Ona svjedoči, ili samo markira osmatračnicu života. Vrijeme tu kao da ne postoji, ali se ipak naznačuje u bujanju biomorfnih natuknica koje dekoriraju slojevitost svjetla oko sidrišta kuće (»Kuća u Novom«, »Cvijeće na krovu«, »Kuće sa stablom limuna i pticama«). Onom, već spomenutom neptunovski maglovitom i nesvjesnom, kao i još ne spomenutom mjesečevom, intuicijskom, opire se živa vatra. Nalazimo je u crvenom znakovlju tamno modre noći (kao: »Red Light District«), ili u bazi slike (kao: »Crvena kuća«), ili na krovovima velike bijele, ili kuće gdje ona sjedi i čeka, objašnjava kustosica.

Metafizički prostori

»Metafizički prostori«, kazuje kustosica, »nisu raseljeni od prisutnosti, jedino što u njima izostaje biti bačeno sidro proživljenog iskustva«.

– Nemirna strana ovih metafizičkih prostora (ma koliko da je to proturječno) njihova je naseljenost detaljima koje je život ranije od slike raselio po pretincima prošlosti (kao: »Posjet groblju«). Preciznije, ovi prostori nisu raseljeni od prisutnosti, jedino što u njima izostaje biti bačeno sidro proživljenog iskustva. Svi ti gradovi, polja, prerije, groblja, samostani, kuće, prozori, ptice, krovovi ili brodovi perpetuiraju iz cjelovite memorije u razigrani fragment trenutka koji svaki čas može pobjeći kao ptica i pretvoriti se u drugi oblik meditacije.

U te slike se svaki put nanovo ulazi i nastanjuje ih se drugom razinom iskustva. Onog iskustva u kojem se slike nude kao memorabilije i osjećaji slučajnog promatrača na nekom plesnom podiju (galerije?, života?) dok svira muzika puna žudnje za dohvaćanjem tijela sjene. Ples je na kraju okupio sve potrebne riječi za skicu jedne subjektivne priče o ovim slikama. To su riječi kretanje, dodirivanja, glazbene notacije sjećanja, prostora, ritma i ispisivanja novog na već postojećem tragu (netom ili davno) iščezle kretnje, razlaže Lah.

Možemo stoga zaključiti kako nazivna riječ izložbe – »Mediteran« – nije puka geografska oznaka, nego metafora stanja duha, prostor u kojem se svjetlost neprestano prelama kroz slojeve prošlosti, emocija i osjeta (okoline). Naziv je i uputa to za onaj unutarnji krajolik, koji ne teži mimetičkom prikazu stvarnosti, već evociranju istine o njoj, emocije.