Današnja generacija umirovljenika osuđena je na puko preživljavanje, a budućim umirovljenicima će biti još gore
Ogromna većina ljudi mirovinu dočeka do kraja izrađena i na rubu svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti. Nakon što su odradili svoj radni vijek naprosto ne samo da žele nego moraju usporiti jer im zdravstveno stanje ne dopušta da nastave istim tempom. I stoga su se pomirili s time da su spremni odživjeti ostatak života kao umirovljenici, bez toliko novaca koje su zarađivali dok su bili u svijetu rada, ali opet na nekoj elementarnoj ljudskoj razini. Ali sve više njih si to ne može priuštiti. Za sve više njih je to neka vrsta znanstvene fantastike. Ne samo u Hrvatskoj nego i u puno razvijenijim i bogatijim zemljama zapadne Europe.
Pa moraju prihvaćati najrazličitije poslove kako bi podebljali svoju premalu mirovinu. To su recimo i onih 36.000 Hrvata koji svoju mirovinu podebljaju svakojakim dodatnim poslovima. Jako često u sektoru trgovine. Najčešće se tu radi o poslovima blagajnica u supermarketima i sličnim tvrtkama.
Hrvatske su mirovine jako male i zbog toga jer se u prvih dvadesetak godina od uvođenja tržišnog gospodarstva problem visoke nezaposlenosti rješavao praktički tjeranjem ljudi u prijevremenu mirovinu.
Uveden je bio taj famozni institut dokupa staža, originalan hrvatski izum koji je u ovisnost mirovinskog fonda poslao na stotine tisuća ljudi koji su bili daleko od životne dobi u kojoj se obično odlazi u mirovinu.
Pa nije čudno da je mirovinski fond vrlo brzo bankrotirao, a omjer zaposlenih i umirovljenika opako se približio omjeru jedan prema jedan. Što je naravno bilo potpuno neodrživo stanje, ono u kojem je praktički svaki zaposlenik morao izdržavati jednog umirovljenika. Fond se morao početi spašavati, a takvo je stanje ostalo do dan danas, izravnim uplatama iz državnog proračuna. Sve je to skupa dovelo do toga da su mirovine u Hrvatskoj iznimno male tako da se dobar dio umirovljenika morao vratiti u svijet rada iako za njega više baš i nisu nešto fizički spremni.
Jedini način da se podigne razina mirovina, pa da se dođe u situaciju da iz mirovine raditi ide samo onaj koji to želi i kojeg to zabavlja, jest da se podigne gospodarstvo. A samim tim i broj zaposlenih koji uplaćuju doprinose u mirovinski fond i plaćaju izravne i neizravne poreze kojima se puni državni proračun.
Samo to i ništa drugo je jedini način da se dođe u situaciju da negdje na nekoj blagajni u nekom supermarketu vidimo dobro držećeg umirovljenika ili umirovljenicu koji su tamo samo zbog toga jer si malo žele pojačati mirovinu, koja im je i takva dovoljna za život. I koji se žele malo podružiti.
A takvih je jako malo. Puno više je onih koji to moraju raditi iz čiste nužde kako bi uopće preživjeli. Kako bi doslovno imali što jesti.
Značajno povećanje mirovina nije baš na vidiku. Naravno, one se jesu povećale zadnjih godina, ali to je opet jako daleko od one razine za koju bi se moglo reći da naši umirovljenici pristojno žive.
Nije naravno to nikakva utjeha, ali loše žive umirovljenici i u puno bogatijim zemljama. Nedavno je DW objavio reportažu o njemačkom umirovljeniku koji je svoj radni vijek odradio u brodogradilištu u Hamburgu. Samac je i nakon mirovine nastavio je živjeti u tom najbogatijem gradu u Njemačkoj. Nema ni svoj stan pa mora plaćati najamninu.
Što pak znači da mu mirovina nije dovoljna za normalan život pa da je podeblja radi dodatne poslove i skuplja plastične boce. Neki su mu prijatelji savjetovali da dane mirovine provede u nekoj od bivših komunističkih zemalja gdje se troškovi života ipak znatno niži nego u Hamburgu.
On je taj prijedlog otklonio jer želi nastaviti živjeti tamo gdje je i odradio svoj radni vijek. Pa nastavlja skupljati boce i raditi razne dopunske poslove.
Hrvatski umirovljenici nemaju ni taj luksuz da odu u neku tranzicijsku zemlju jer i sada žive u jednoj takvoj. Jedino možda da svoje umirovljeničke dane odluče provesti u Jemenu, Tajlandu ili Ruandi.
Današnja generacija umirovljenika, velika većina njih, osuđena je na puko preživljavanje. Nema šanse da im se mirovine znatnije podebljaju.
Možda im nekakva utjeha jedino može biti, ako se to tako uopće može nazvati, to da će onima koji će u mirovinu ići za pet ili deset godina biti još puno, puno gore. Sve, baš sve, ukazuje na nešto takvo.
Zlatko Crnčec
Mirovine male, umirovljenika sve više
Zlatko Crnčec
07. travanj 2025 12:40
Foto PATRIK MAČEK/PIXSELL
Današnja generacija umirovljenika osuđena je na puko preživljavanje, a budućim umirovljenicima će biti još gore
Ogromna većina ljudi mirovinu dočeka do kraja izrađena i na rubu svojih fizičkih i psihičkih sposobnosti. Nakon što su odradili svoj radni vijek naprosto ne samo da žele nego moraju usporiti jer im zdravstveno stanje ne dopušta da nastave istim tempom. I stoga su se pomirili s time da su spremni odživjeti ostatak života kao umirovljenici, bez toliko novaca koje su zarađivali dok su bili u svijetu rada, ali opet na nekoj elementarnoj ljudskoj razini. Ali sve više njih si to ne može priuštiti. Za sve više njih je to neka vrsta znanstvene fantastike. Ne samo u Hrvatskoj nego i u puno razvijenijim i bogatijim zemljama zapadne Europe.
Pa moraju prihvaćati najrazličitije poslove kako bi podebljali svoju premalu mirovinu. To su recimo i onih 36.000 Hrvata koji svoju mirovinu podebljaju svakojakim dodatnim poslovima. Jako često u sektoru trgovine. Najčešće se tu radi o poslovima blagajnica u supermarketima i sličnim tvrtkama.
Hrvatske su mirovine jako male i zbog toga jer se u prvih dvadesetak godina od uvođenja tržišnog gospodarstva problem visoke nezaposlenosti rješavao praktički tjeranjem ljudi u prijevremenu mirovinu.
Uveden je bio taj famozni institut dokupa staža, originalan hrvatski izum koji je u ovisnost mirovinskog fonda poslao na stotine tisuća ljudi koji su bili daleko od životne dobi u kojoj se obično odlazi u mirovinu.
Pa nije čudno da je mirovinski fond vrlo brzo bankrotirao, a omjer zaposlenih i umirovljenika opako se približio omjeru jedan prema jedan. Što je naravno bilo potpuno neodrživo stanje, ono u kojem je praktički svaki zaposlenik morao izdržavati jednog umirovljenika. Fond se morao početi spašavati, a takvo je stanje ostalo do dan danas, izravnim uplatama iz državnog proračuna. Sve je to skupa dovelo do toga da su mirovine u Hrvatskoj iznimno male tako da se dobar dio umirovljenika morao vratiti u svijet rada iako za njega više baš i nisu nešto fizički spremni.
Jedini način da se podigne razina mirovina, pa da se dođe u situaciju da iz mirovine raditi ide samo onaj koji to želi i kojeg to zabavlja, jest da se podigne gospodarstvo. A samim tim i broj zaposlenih koji uplaćuju doprinose u mirovinski fond i plaćaju izravne i neizravne poreze kojima se puni državni proračun.
Samo to i ništa drugo je jedini način da se dođe u situaciju da negdje na nekoj blagajni u nekom supermarketu vidimo dobro držećeg umirovljenika ili umirovljenicu koji su tamo samo zbog toga jer si malo žele pojačati mirovinu, koja im je i takva dovoljna za život. I koji se žele malo podružiti.
A takvih je jako malo. Puno više je onih koji to moraju raditi iz čiste nužde kako bi uopće preživjeli. Kako bi doslovno imali što jesti.
Značajno povećanje mirovina nije baš na vidiku. Naravno, one se jesu povećale zadnjih godina, ali to je opet jako daleko od one razine za koju bi se moglo reći da naši umirovljenici pristojno žive.
Nije naravno to nikakva utjeha, ali loše žive umirovljenici i u puno bogatijim zemljama. Nedavno je DW objavio reportažu o njemačkom umirovljeniku koji je svoj radni vijek odradio u brodogradilištu u Hamburgu. Samac je i nakon mirovine nastavio je živjeti u tom najbogatijem gradu u Njemačkoj. Nema ni svoj stan pa mora plaćati najamninu.
Što pak znači da mu mirovina nije dovoljna za normalan život pa da je podeblja radi dodatne poslove i skuplja plastične boce. Neki su mu prijatelji savjetovali da dane mirovine provede u nekoj od bivših komunističkih zemalja gdje se troškovi života ipak znatno niži nego u Hamburgu.
On je taj prijedlog otklonio jer želi nastaviti živjeti tamo gdje je i odradio svoj radni vijek. Pa nastavlja skupljati boce i raditi razne dopunske poslove.
Hrvatski umirovljenici nemaju ni taj luksuz da odu u neku tranzicijsku zemlju jer i sada žive u jednoj takvoj. Jedino možda da svoje umirovljeničke dane odluče provesti u Jemenu, Tajlandu ili Ruandi.
Današnja generacija umirovljenika, velika većina njih, osuđena je na puko preživljavanje. Nema šanse da im se mirovine znatnije podebljaju.
Možda im nekakva utjeha jedino može biti, ako se to tako uopće može nazvati, to da će onima koji će u mirovinu ići za pet ili deset godina biti još puno, puno gore. Sve, baš sve, ukazuje na nešto takvo.