Protekcionizam ili slobodna trgovina dva su oblika međunarodne razmjene koja se stoljećima propituju, izmjenjuju i dopunjuju, i nema čistog oblika, već uvijek imamo neku kombinaciju. U ekonomskoj teoriji proizašloj iz prakse oba su oblika međunarodne razmjene potekla iz Engleske. Adam Smith, moralni filozof i »prvi« ekonomist, još se u 18. stoljeću, zalagao za otvorenu privredu, slobodnu trgovinu te što veće i otvorenije tržište, uz što manje barijera.

Bogatstvo naroda Smith je vidio u što većoj i opsežnijoj podjeli rada koja prelazi granice i otvara se u svijet. Smithovo učenje u ekonomiji se naslanja na općenito liberalne tendencije u politici i filozofiji, klasični liberalizam Johna Lockea i moralnu filozofiju Davida Humea. Ekonomskoj misli Adama Smitha prethodilo je međutim razdoblje merkantilizma, koje se stoljeće ili dva ranije, također javlja u Engleskoj. Merkantilisti su bili opsjednuti zlatom, odnosno novčanim tokom, koji je morao biti pozitivan. Trgovina s inozemstvom plaćala se i naplaćivala u zlatu, a merkantilisti su smatrali da se bogatstvo neke zemlje izražava upravo u tako prikupljenoj količini zlata. Ona naravno ovisi o uspješnosti vanjske trgovine. Ako je izvoz veći od uvoza, količina zlata raste, pa raste i bogatstvo naroda. Ako je uvoz veći od izvoza, zemlja je u lošoj poziciji, jer mora uvoz plaćati zlatom. Tada zlato iz zemlje otječe, a zemlja osiromašuje. Stoga je uz merkantilizam vezana ideja protekcionizma.

Protekcionističke su one mjere kojima se nastoji pomoći domaćoj proizvodnji kako bi, ne samo bila dovoljna za potrebe domaćeg stanovništva, već kako bi se što više »nametnula« drugima i plasirala u izvoz. To su na primjer carine na uvoz ili subvencije za izvoz. Temelje se dakle na ideji da je potrebno poticati domaće nauštrb stranog. S obzirom na to da je Zemlja sama po sebi zatvorena privreda, zbog sferičnog oblika planete, što je lijepo primijetio još Immanuel Kant, to je igra nulte sume jer, ako netko prodaje, uvijek mora biti i nekoga tko će kupiti. Pojedinačne asimetrije na koncu se poravnaju globalno, gdje je netko uvijek gubitnik. Nakon merkantilista, pa potom Smitha i spomenute dominacije liberalizma, te nakon stoljeća razvoja klasične i neoklasične ekonomske misli, svojevrsni je protekcionizam, a onda i ideju samodostatnosti, u jednoj fazi afirmirao John Maynard Keynes. Keynes je inspiraciju donekle pronašao u merkantilizmu, no, da ne bi bilo zabune, kod Keynesa protekcionizam nije u prvom planu: ključ je uvijek u intervencionizmu na domaćem planu, i to u pravcu razvoja socijalne država i društva blagostanja. Bez toga, ništa ne vrijedi, i nitko nema moralno pravo »trsiti se« prema van, dok kod kuće ne čini ništa da dokine bijedu, siromaštvo i nejednakost.

Vratimo se, međutim, na Smitha i njegove kritičare iz ranijih dana. Rekli smo da je Smith afirmirao ulogu pojedinca, racionalnog homo oeconomicusa (koji se kao pojam javlja tek kod Johna Stuarta Milla), te ideju slobodne trgovine i međunarodne razmjene. Njemački ekonomist Friedrich List u svom djelu Nacionalni sustav političke ekonomije, poznatom i kao »biblija protekcionizma«, u 19. stoljeću kritizira Smitha i kaže da se lako njemu zalagati za takvu kozmopolitičku, kozmopolitisku ekonomiju (cosmopolitical, kako je on zove) kada je njegova zemlja (Engleska) na takvom stupnju razvoja da će od toga imati najviše koristi. Naime, primjećuje List, konkurencija između dviju nacija može biti korisna za obje samo ako su obje na sličnom stupnju industrijskog razvoja. Ako je međutim jedna razvijenija od druge, uvijek će ona profitirati, dok će ova druga završiti u trgovinskom deficitu i dodatno će oslabiti njene ekonomske performanse. List dakle kaže da se Smithova ekonomija, koja je prije svega individualna, a onda odmah globalna, ne bi smjela ni zvati političkom ekonomijom, jer politička ekonomija mora imati elemente javnih politika, dok ih Smithova nema – jer sve prepušta tržištu. No, to je ustvari samo naoko tako jer iz kritike koju upućuje proizlazi da je itekako sračunata da koristi upravo vlastitoj nacionalnoj ekonomiji. List, treba reći, potječe iz tada puno slabije razvijene njemačke privrede koja u to doba traži mjesto pod suncem. Kasnije List seli u Ameriku i radi na izgradnji sustava javnih željeznica pa ga se smatra i američkim ekonomistom.

Vratimo se međutim ponovno u klasični njemački idealizam, već spomenut preko Kanta, koji se zalagao za ideju kozmopolitizma, hospitaliteta i commerciuma, no čije je ideje, čini se, propitao, pa i kritici izvrgnuo njegov ipak manje poznati sunarodnjak i mlađi kolega Johann Gottlieb Fichte. Fichte je okrugle 1800. godine napisao knjigu »Zatvorena trgovačka država« (The Closed Commercial State ili u originalu Der geschlossene Handelsstaat) koja se treba čitati kao filozofski eksperiment do čega može dovesti potpuno trgovačko zatvaranje koje Fichte zagovara jer je po njemu bolje i potpuno se zatvoriti nego imati poluotvoren sustav gdje tobože imamo slobodnu trgovinu, a zapravo svatko gleda kako da onoga s kim trguje na neki način nadmudri i izađe iz te igre kao pobjednik. Taj poluotvoreni sustav, protekcionizam, vodi, po njemu, u vječni rat, pa je onda, misli on, bolje skroz se zatvoriti, nego glumiti otvorenu, a ustvari sa svih strana protežiranu privredu. Fichte u svoj eksperiment međutim ulazi iz drugih pobuda, o čemu sam dosta pisala i predavala, no pokušajmo sažeti do krajnjih granica. Fichte ne vjeruje ni u slobodno tržište, ni u ekonomiju kao takvu, štoviše, interpretirala sam ga kao da u potpunosti negira ekonomske zakone: on ekonomsko podvodi pod pravno. Za njega je to kaos i anarhija gdje uvijek netko gubi. Da bi se osiguralo da svi imaju dovoljno, koliko im treba, prije nego netko ima i previše, potreban je plan koji će osmisliti i provoditi država. Da bi to mogla, ona mora imati informacije o svim ekonomskim aktivnostima građana, i onda će moći odrediti koliko može biti trgovaca, ako primjerice nema dovoljno proizvođača i slično. Dakle, potpuno suprotno od Smitha: pojedinac ne može biti slobodna ekonomska individua, jer se u srazu tih interesa ne uspostavlja nikakva harmonija u koju vjeruje Smith, već čista anarhija. Usput rečeno, Smith nevidljivu ruku prvi puta spominje, ne u Bogatstvu naroda, već u Teoriji moralnih osjećaja, i to u teološkom okviru, vežući je uz pojam božje providnosti.

Fichte ide u drugu krajnost, pa mu sve mora biti kontrolirano i svjetovno. On misli da država, ako sve želi dobro isplanirati, mora imati potpuni nadzor nad ekonomskim životom. No, u ovakvim okolnostima ne može, i to stoga jer je, kaže, država pravno i politički zatvoreno tijelo, ali nije i ekonomski zatvoreno, već je ekonomski otvoreno tijelo. Fichte uočava da kroz sektor inozemstvo ulazi tuđi ekonomski utjecaj, a onda valjda i tuđe politike i ideje, i to se po njemu ne može kontrolirati drukčije nego da se i taj sektor potpuno zatvori i to tako da se potpuno zabrani – svaki promet sa strancem!? Fichte vidi izlaz u samodostatnosti, odnosno autarkiji: napajanju svih potreba iz samo jednog izvora: domaćeg. Zapravo su autarkija i totalno zatvaranje – a ne protekcionizam (jer on i dalje omogućava da se razmjena vrši) – prava suprotnost, kontrast i krajnost u odnosu na potpuno slobodnu trgovinu. Na jednom kraju dakle Smithova ideja potpune slobode, koja je isto vjerojatno utopija, a na drugom ovdje opisano potpuno zatvaranje, koje je, po meni, čista distopija. Fichteova zatvorena trgovačka država je dakle filozofski eksperiment koji možemo iščitati i kao upozorenje da ekonomsko zatvaranje nužno dovodi do svakog drugog zatvaranja. U njoj se zatvaranje prometa roba, širi na usluge, putovanja, hospitalitet i gostoprimstvo u širem smislu. Sve suprotno i od Kantovih ideja. Pokazuje se, međutim, da ekonomija, ekonomska razmjena, razmjena, trgovina, nisu samo ekonomske veličine, već je ekonomija i susret, kontakt, komunikacija, gdje se sa »strancem« sastajemo, nalazimo u kompromisu. Otuda sličnost značenja trg/trgovina. Iskaz tog kompromisa je doduše cijena, međutim, samo je ona bitna, dok nimalo nije bitno tko mi je s druge strane, je li stranac, ni što znači stranac, ni tko mi je partner u razmjeni, ni odakle dolazi.

Nešto je o tome pisao i Milton Friedman, no ta je doktrina u provedbi dijelom kompromitirana, a istaknula bih ipak važnost Hayekove misli i njegovu ideju trgovačkog ideala individualne slobode. I njegova se misao u praksi svakako provela (Popper je to dignuo na razinu političkog kroz ideju otvorenog društva, ali se iz liberalne platforme s Hayekom i Friedmanom ipak povukao), jer su globalizam i otvorenost najviše pogodovali kapitalu. Pojedinci, pak, nikako da se kao radnici internacionalno povežu i nikako da se shvati da je upravo individualno u temelju kolektivnog, ali ne kolektivnog koje će se voditi pojmom nacije, nego kolektivnog kao građana svijeta i radnika koje u ovom sistemu muče slični životni problemi, bez obzira na to otkuda dolaze i kojim jezikom govore.

Razmjena, otvorenost, sloboda, nemaju alternativu. Ekonomsko zatvaranje i ekonomski ratovi štete ekonomijama, ali što je još daleko gore – nužno vode u svako ostalo zatvaranje, političko, ljudsko, mentalno, te samo dodatno jačaju podjele, sukobe i jaz među ljudima. Imamo jednu Zemlju, ona se zatvara u svojoj sferičnoj granici: nemojmo biti stranci jedni drugima.