Nakon iznenadne smrti Veljka Vičevića na mjesto vršitelja dužnosti glavnog i odgovornog urednika Novog lista imenovan je Vičevićev zamjenik Boris Maljković. On je na toj dužnosti bio četiri mjeseca, a zatim, odlukom direktora Zdenka Mancea, glavni i odgovorni urednik postaje Branko Mijić. Prvi broj koji je potpisao bio je onaj od 23. ožujka 1998. godine.

Točno mjesec dana prije toga, Novi list u svoju je povjesnicu upisao još jedan važan događaj: 23. veljače 1998. godine prvi put u povijesti naslovnica Novog lista tiskana je u boji, a u boji je otisnut i prilog o Riječkom karnevalu. Naslovnica u boji ponovo će se pojaviti u izdanjima od 3. i 4. listopada 1998. godine uoči dana kada je, na svoje jubilarno stoto putovanje izvan Italije i u treći i posljednji patoralni i državnički posjet Hrvatskoj, došao Papa Ivan Pavao II. i upravo Rijeku odabrao kao mjesto svoga boravka. Od tada, subotnje izdanja Novog lista tiska se u boji, a od 21. veljače 1999. godine redovno u boji izlazi i nedjeljno izdanje, tada obogaćeno zavičajnim prilozima te prilogom Kultura življenja.

Nova rotacija startala je s radom u prosincu 2000. godine

Omogućila je to već spomenuta nova tehnologija u koju se ulagalo 1990-ih godina, a s čime se nije stalo pa je tako početkom veljače 1999. godine potpisan ugovor s tvrtkom Goss Systems Graphiques iz Nantesa u Francuskoj za nabavu nove rotacije – Universal 70. Ta nova rotacija startala je s radom u prosincu 2000. godine, godine u kojoj je Novi list brojnim događanjima, ali i svojom prvom monografijom obilježio veliki jubilej – 100. obljetnicu izlaska Supilovog Novog lista čije ime i profesionalnu ambiciju, istaknuto je i tada, baštini i današnji riječki dnevnik.  Promjene su bile nužne i kako bi se zadržalo konkurentnost na sve zahtjevnijom hrvatskom medijskom tržištu. Naime, u travnju 1998. godine u Zagrebu je počeo izlaziti Jutarnji list i ta nova konkurencija nametnula je i nova pravila. Ubrzo će krenuti i ubrzani razvoj novih tehnologija i elektronskih medija, što će sve nametati nove izazove pred tiskane medije.

Početak promjena

Godinu 1999. Božidar Novak u svojoj će knjizi „Hrvatsko novinarstvo 20. stoljeća“ nazvati „burnom i dramatičnom medijskom godinom“. Podsjetit će i na zaključke s Dana hrvatskog novinarstva koji su održani u listopadu u Opatiji, a u kojima se osobito ističe probleme monopola u distribuciji tiskanih medija, sprege državnih i obavještajnih službi s vlasnicima medija, urednicima i novinarima, te netransparentnosti vlasništva, kao i težak položaj zaposlenih u medijima što uvelike smanjuje prostor za profesionalni rad.

Što se tiče Novog lista, on te 1999. godine nije imao problema s transparentnošću vlasništva. Nakon burne pretvorbe, te se godine 51 dioničar udružio radi zaštite vlasništva i osnovali su tvrtku Riječki list čiji je partner bio američki investicijski fond MDLF, koji se obvezao dokapitalizirati tvrtku, ali je pritom pristao da sudjeluje samo u poslovnom odlučivanju, dok je uređivačka politika ostala u rukama zaposlenih u dnevniku. Namjera je bila da do kraja 2010. godine zadrže većinski paket dionica, a zatim bi 31. prosinca 2010. MDLF svoje dionice prodao nazad Novom listu čime bi se vratila struktura dioničara prije udruživanja.

„Kada se 2010. MDLF povuče iz vlasništva, vlasnici Novog lista bit će 153 dioničara s prijavljenim boravkom u Županiji primorsko-goranskoj. Nisam klaustrofobičan, apsolutno sam otvoren svjetskom tržištu znanja, kapitala i tehnologija, ali držim da će to biti naša velika vrijednost i prednost“, kazao je, između ostaloga, tadašnji direktor Novog lista Zdenko Mance u posebnom prilogu otisnutom početkom siječnja 2000. godine povodom 100. obljetnice Supilovog Novog lista. „S malom dozom humora mogu reći veliku istinu, da će na kraju Novi list kojeg se prozivalo kao crvenog i jugonostalgičarskog, za deset godina biti možda ne jedini, ali svakako vrlo rijedak veći hrvatski medij koji će biti isključivo u rukama da tako kažem ‘domaćih ljudi‘“, najavljivao je tada Mance, koji će u veljači te 2000. godine, uz direktorsku, preuzeti i dužnost glavnog urednika, prekinuvši tako nakon samo dvije godine mandat Branka Mijića.

Zdenko Mance je šansu za opstanak vidio u povezivanju s dnevnicima iz Osijeka, Zadra, Karlovca i Pule

Ideja Zdenka Mancea, koji je 1990-ih bio snažno zaleđe i potpora Veljku Vičeviću u provođenju nezavisne i otvorene uređivačke politike te Novi list na kraju 20. stoljeća uveo među tri najveća hrvatska novinska izdavača, šansu za očuvanje statusa nacionalno prepoznatljivog dnevnika vidio je u povezivanju s osječkim i zadarskim regionalnim dnevnikom – Glasom Slavonije i Zadarskim listom. Iako se početkom 1999. godine Glas Istre nakon tri desetljeća odvojio od Novog lista, u ideju tzv. Hrvatske press grupe bio je uključen i pulski dnevnik te Karlovački dnevnik, koji je pokrenut upravo u suradnji s Novim listom. Razdvajanje Novog lista i Glasa Istre, još za mandata Branka Mijića zahtjevalo je i nove koncepcijske preinake, a za Manceovog vođenja novina je doživjela i grafički redizajn.  Razmišljalo se i o radiju i televiziji, te o on-line izdanju, odnosno web portalu, ali ta će se ideja ostvariti tek 2009. godine.

Prije toga, Novi list promijenit će vlasnika. To neće biti, kako je Mance 2000. godine najavljivao „153 dioničara s prijavljenim boravkom u Županiji primorsko-goranskoj“, već poduzetnik riječkih korijena Robert Ježić, odnosno njegova tvrtka Dioki, registrirana na zagrebačkoj adresi.

Do tada, do te 2008. godine kada će većina dioničara Riječkog lista svoje udjele prodati Robertu Ježiću, Novi list promijenit će dva glavna urednika. Zdenko Mance će to mjesto 4. studenoga 2003. godine prepustiti ponovo Goranu Kukiću, dotadašnjem zamjeniku koji je zapravo sve vrijeme Manceova mandata operativno vodio redakciju. Na čelo Novog lista Kukić je došao odlukom Uprave i uz suglasnost Nadzornog odbora, a Zdenko Mance ponovo se odlučio posvetiti isključivo direktorskim poslovima. Na toj će dužnosti Kukić ovaj put ostati tek nekoliko mjeseci – 15. lipnja 2004. glavni urednik je postao Denis Romac, dotadašnji šef dopisništva u Zagrebu. Kako je naglašeno, novi glavni urednik imenovan je u skladu s dogovorom iz prosinca 2003. godine kada je Kukić pristao samo privremeno preuzeti redakciju.

U travnju 2005. godine, Zdenko Mance maknut će se i s pozicije direktora Novog lista, a na to mjesto bit će imenovan Zoran Borčić. Mjesec dana nakon tog imenovanja, 1. svibnja 2005. godine, ponovo će doći i do promjene na čelu redakcije – preuzet će je, treći put u svojoj novolistovskoj karijeri, Goran Kukić, koji tako postaje, uz Vladu Oluića, jedini glavni urednik koji je tu funkciju obnašao u tri navrata.

Do 12. svibnja 2008. godine, kada će temeljem ugovora o prodaji poslovnih udjela sklopljenog između društva Dioki d.d. Zagreb i nositelja poslovnih udjela društva Riječki list d.o.o., ta tvrtka u vlasništvu Roberta Ježića postati vlasnik dnevnika iz Zvonimirove 20a, dogodit će se još jedna smjena i na čelu kuće – 6. siječnja 2007. godine na direktorsko mjesto, umjesto Zorana Borčića, doći će Franjo Butorac, dotadašnji direktor izdavačke kuće Adamić, koju je Novi list osnovao krajem 1995. godine. Borčić, obrazloženo je u tekstu objavljenom 7. siječnja 2007. godine, smijenjen je jer uprava s njim na čelu „nije provela očekivano restrukturiranje tvrtke“, a optuživalo ga se i za štetne ugovore te neovlašteno istupanje u javnosti i iznošenje podataka koji su se ticali vlasničkih odnosa u dioničkom društvu. No, Borčić je tvrdio da „pravi motivi smjene leže u poremećenim vlasničkim odnosima i suprostavljenim interesima“ te da se „želi stvoriti dojam kaosa i nereda, koji bi poslužio kao opravdanje za dolazak nekakvog ‘strateškog partnera’ koji bi sredio situaciju“.

O strateškom partneru tada je govorio i Zdenko Mance, dioničar koji je kao fizička osoba pojedinačno imao najveći broj dionica. „Problem je vrlo jednostavan. Novine će se, a to vrijeme se jako brzo približava s tehnologijom interneta i multimedije, proizvoditi i objavljivati u realnom vremenu, onoga trenutka kada se događaj zbiva, a ne onda kada ih mi stignemo dovesti do našeg čitatelja. Rješenje je, u svakom slučaju, ući kvalitetno tehnološki, novinarski i komercijalno u zavrzlamu koja se zove novine budućnosti. Zato smatram da Novi list mora u tu priču ući sa strateškim partnerom, i to velikim sustavom, korporacijom. Zašto? Zato što Novi list znanja o tome nema, a nema ni novca da financira proizvodnju toga znanja. Danas svatko u Hrvatskoj mora naći odgovor za sebe, a nalazi ga u dogovoru s velikim sustavom preko granice. Jer, ako nisi dio toga, nećeš imati znanja ni pristupa znanju“, govorio je, između ostaloga, Zdenko Mance u tekstu objavljenom 3. ožujka 2007. godine, u posebnom prilogu tiskanom povodom 60. obljetnice Riječkog lista/Novog lista.

Da odnosi među vlasnicima u tom trenutku nisu bili idilični, ukazuje i izjava Jaroslawa Gore, koji je u Nadzornom odboru predstavljao MDLF, a koji je glasao protiv smjene Zorana Borčića. U toj izjavi, između ostaloga, najavljuje i mogućnost raskida ugovora koji je trebao jamčiti da će se Novi list 2010. godine vratiti u ruke zaposlenika.

Točno godinu dana nakon Manceove najave povezivanja s korporacijama koje bi Novom listu donijele nova znanja potrebna medijskoj kući u 21. stoljeću, u dnevniku je objavljeno da su „članovi Skupštine Društva Riječki list prihvatili s 11.520 – od mogućih 11.896 glasova – da dioničko društvo Dioki sa sjedištem u Zagrebu, kupi poslovni udjel Riječkog lista i na taj način omogućili da Novi list, treći put u svojoj novijoj povijesti, promijeni vlasničku strukturu“. „Kao što je poznato Riječki list, točnije njegovi udjeličari, bili su većinski vlasnici (51 posto) riječke novinske kuće koja zapošljava 335 ljudi, a po okončanju kompletnog procesa preuzimanja bit će to uspješni hrvatski poduzetnik, Riječanin Robert Ježić“, navedeno je u tekstu naslovljenom „Prihvaćena ponuda Roberta Ježića“, u kojemu se otkriva i da su pregovori trajali više mjeseci te da je kupac dao „garanciju za nepromijenjene uvjete rada i zasposlenje svim djelatnicima Novog lista u razdoblju od tri godine od preuzimanja Društva“.

Kako je obznanjeno 12. svibnja 2008. godine, Robert Ježić otkupio je i dionice u vlasništvu MDLF-a (30,3%) te i službeno postao vlasnik Novog lista. Novi je vlasnik kazao kako je „sentiment bio inicijalni motiv za kupnju lista“, ali i da su „analize pokazale da je riječ o uspješnoj tvrtki koja ima veliki potencijal za razvoj“. U razgovoru objavljenom 2. svibnja 2008. godine kazao je i da neće dirati „uspješan tim“ koji vodi redakciju. No, od toga trenutka, u Novom listu počinje ono što bi se moglo nazvati „doba promjena“, kako na čelu tvrtke, tako i u redakciji.

Nakon potpisivanja ugovora o preuzimanju, imenovan je i novi direktor Dražen Kobas, dotadašnji savjetnik Uprave za financije i računovodstvo Diokija, a dva mjeseca kasnije, 14. svibnja 2008. godine, Robert Ježić postao je predsjednik Nadzornog odbora. Kobasa će na direktorskom mjestu 1. prosinca 2008. godine zamijeniti Nataša Mijačika, prva žena na čelu tvrtke od njenog osnutka.

Novi vlasnik Robert Ježić na čelo tvrtke doveo je i prvu ženu u njezinoj povijesti – Natašu Mijačika

Ni godinu dana nakon preuzimanja lista, novi vlasnik na čelo redakcije dovodi dugogodišnjeg novinara i urednika Feral Tribunea, te bivšeg ratnog dopisnika Hine i Slobodne Dalmacije, Ivicu Đikića. Dužnost je formalno preuzeo 29. travnja 2009. godine, a dotadašnjem glavnom uredniku, kojemu je istekao četverogodišnji mandat, ponuđeno je mjesto savjetnika Uprave za medije, na kojemu će ostati sve do umirovljenja

. Uprava je novog glavnom uredniku, za razliku od redakcije, dala bezuvjetnu podršku, a sam Đikić kazao je da „neće biti urednik diskontinuiteta, ali će Novi listi sigurno izgledati drugačije nego dosad – dinamičnije i modernije“. „Pokušat ću se obraćati većem broju čitatelja, zadržavajući u potpunosti regionalno i riječko utemeljenje, i odražavajući duh grada u kojem izlazi“, kazao je Ivica Đikić nakon što je dobio jednogodišnji mandat, s mogućnošću produženja ugovora, ovisno o rezultatima.

Međutim, nije odradio niti taj jednogodišnji mandat – ostavku je dao 30. ožujka 2010. godine, a 16. travnja 2010. po drugi put glavni urednik Novog lista postaje Branko Mijić. Mandat glavnom uredniku potpisan je na dvije godine, s „glavnim ciljem da Novi list uz rast prodaje nastavi uređivačku politiku kontinuiteta koja ga je u dva desetljeća učinila uglednom i utjecajnom novinom, baštineći sve najbolje tadicije slobodnog, poštenog i profesionalnog novinarstva“.

O Novom listu i u Saboru

Ovdje valja malo predahnuti od promjena koje će se i dalje događati i u vlasničkim odnosima, i na čelu tvrtke i na čelu redakcije, i to u sve kraćim razmacima, te pogledati što se u to vrijeme događalo sa sadržajem novine i nužnim tehnološkim i sadržajnim iskoracima.

Još za Mijićeva prva mandata, krajem 1990-ih godina pojavit će se novi prilozi poput Poslovnog svijeta (listopad 1998.), magazina Zvijezde (izlazio od 12. ožujka 2003. do travnja 2006.), priloga za europske integracije Europa (izlazio od 6. svibnja 2003. do srpnja 2009.), subotnjeg magazina Puls koji će kasnije prerasti u Pogled…

Jedan od važnijih datuma u smislu profesionalnog iskoraka je 19. siječnja 2009. godine kada se, kako je to zapisala Slavica Mrkić Modrić u tekstu objavljenom 20. siječnja, „Novi list uknjižio novu adresu na mreži svih mreža“, odnosno kada je na adresi www.novilist.hr krenuo portal riječkog dnevnika. O toj je ideji Zdenko Mance govorio još 2000. godine i tu je godinu označio kao godinu početka njegovog rada. No, to se nije ostvarilo.

Pripreme za novi portal krenule su tek 2008. godine, a za potrebe, između ostaloga i portala, zaposleno je, kako je tada rekao glavni urednik Goran Kukić, 40 ljudi u samo šest mjeseci. Treba spomenuti da je među tim novozaposlenima, ali ne za potrebe portala, bilo i sedam novinara i urednika tada već ugaslog Feral Tribunea. Oni su bili angažirani zbog rada na projektu tjednika, kako su to pojasnili glavni urednik Goran Kukić i direktorica Nataša Mijačika kada je Novi list, upravo zbog otkazivanja ugovora nekima od njih, u siječnju 2009. godine postao, između ostaloga, i tema rasprave zastupnika u hrvatskom Saboru. Optuživalo se tada Novi list, i u Saboru, i u strukovnim udrugama, i u civilnim udrugama, prvi put u novijoj povijesti, da „guši slobodu medija i zlostavlja novinare“.

„Novi list je i nakon promjene vlasništva ostao list lijevo-liberalne orijentacije u kojem novinari imaju i ljudski i profesionalne slobode“, tvrdio je glavni urednik, pojašnjavajući da su Viktor Ivančić i Marinko Čulić, zbog kojih se „digla prašina“, trebali biti autori u planiranom političkom tjedniku. „S obzirom na to da je taj projekt prolongiran, Uprava ih je zamolila za redefiniciju njihovog radnog statusa uz obećanje da na njih računa u trenutku pokretanja političkog tjednika. Nije bilo govora o otkazima, nije bilo prijetnji ni ucjena, nije bilo cenzure“, tvrdio je Kukić, opovrgavajući tvrdnju da su dvojica novinara bila „plaćana da ne rade“. Direktorica Mijačika je pak pojasnila da je tjednik odgođen „iz ekonomskih i organizacijskih razloga“ te da su sve novozaposlene djelatnike pokušali angažirati u radu dnevnika, ali da se „Uprava društva ni u kom smislu ne miješa u uređivačku politiku i glavni urednik slobodno uređuje dnevne novine i odlučuje o dnevnom angažmanu novinara u izradi lista“. Ivančić i Čulić su ipak na kraju otišli iz lista, a u njemu su ostali Đermano Ćićo Senjanović i Predrag Lucić, koju je kolumnu u Novom listu pisao do svoje prerane smrti 2018. godine.

Sportski dnevnik

Ta 2009. godina značajna je u profesionalnom smislu i zbog činjenice da je krajem te godine, 3. prosinca, Novi list počeo izdavati sportski dnevnik SportPlus. Izlazak novog specijaliziranog izdanja najavljeno je 26. studenoga, a izdavač je bila tvrtka Nova revija, koja je bila u stopostotnom vlasništvu Novog lista. Ponovo je okupljena mlada ekipa, predvođena dijelom urednika i novinara Novog lista, a za glavnog urednika imenovan je Goran Drenjak.

Zamišljeno je bilo da se tiska u tri grada – Rijeci, Splitu i Osijeku, te da novim, prvenstveno zanimljivim i edukativnim pristupom, budu predstavljeni i najpopularniji, ali i oni malo manje isticani sportovi. Naglasak je, naravno, bio na Primorsko-goranskoj, Istarskoj i Ličko-senjskoj županiji i sportskim klubovima koji djeluju na tome području. „Cilj nam je spojiti temperament sportaša i našu želju da napravimo čitanu novinu koja će počivati na sportskom fair playu, ali i načelu profesije koje glasi – istina je najsvetija stvar na svijetu. Među onima koji sport vide kroz afere ili velike novčane dobitke i transfere, za sport ćemo se boriti ljubavlju“, riječi su kojima se Goran Drenjak, dugogodišnji novinar i urednik Novog lista, ovaj puta kao glavni urednik SportPlusa, obratio nazočnima na svečanosti u novolistovskoj rotaciji prije nego su Snježana Pejčić, Ana Jelušić i Ivan Ljubičić pokrenuli rotaciju i tiskanje sportskog dnevnika.

U novolistovskoj rotaciji Snježana Pejčić, Ana Jelušić i Ivan Ljubičić pokrenuli su rotaciju i tiskanje sportskog dnevnika SportPlus

SportPlus opstao je tek nešto više od godinu dana. Posljednji broj, od ukupno 460 koliko je tiskano, na kioscima se pojavio 25. ožujka 2011. godine. U uvodniku posljednjeg broja Kristian Sirotich, koji je nakon Gorana Drenjaka preuzeo mjesto glavnog urednika, napisao je: „U rukama držite posljednji broj SportPlusa, dnevne novine koja se u minulih godinu i četiri mjeseca pokušala nametnuti na medijskom tržištu. Tijekom najveće krize koja ne štedi izdavače, uspjeli smo napraviti proizvod koji ste znali cijeniti. U relativno kratkom razdoblju postali smo prepoznatljivi u medijskom prostoru, svakodnevno smo ulagali golem trud i energiju da bismo postali bolji. Nismo bili dovoljno bogati da izdržimo nesmiljenu tržišnu utakmicu, ali smo nakon svega obogaćeni za dragocjeno iskustvo koje ćemo podijeliti s Vama“.

Tadašnji direktor Nove Revije, Igor Vranić, koji je na tom mjestu zamijenio Doris Žiković, kazao je da je gašenje bilo neminovno jer „nisu vremena za takvu vrstu ulaganja“. Ideja da SportPlus nastavi „živjeti“ kao prilog matičnog Novog lista, nije se realizirala.

Selidba iz nebodera

Kada je o 2009. riječ, treba zabilježiti i da se 15. kolovoza te godine, redakcija Novog lista preselila iz nebodera (nekada Kuće štampe) u novosagrađeni prostor u dodatku glavne poslovne zgrade.

Redakcija Novog lista preselila je 15. kolovoza 2009. u novosagrađeni prostor nakon 45 godina provedenih u »neboderu«

„Primjerak Novog lista što ga danas držite u rukama, stovoren je jučer na istoj adresi, ali u novim redakcijskim prostorijama. Nakon punih 45 godina novinari i urednici napustili su „neboder vijesti“ ili „kuću štampe“, kako su ga mnogi nazivali, i uselili u moderne prostorije izgrađene nadomak deveterokatnice u koju je Novi list još 1964. godine redakciju preselio s Korza. Jučerašnjim okupljanjem ‘točno u podne’ članovi uprave, novinari te gosti i službeno su učinili od Novog lista prve ‘novine koje vas gledaju’ jer moderno opremljen i izgrađen prostor veličine od preko 800 četvornih metara svim prolaznicima na adresi Zvonimirova 20a omogućava pogled na one čije tekstove čitaju“, zapisala je tim povodom Slavica Mrkić Modrić. Kako je naglašeno na svečanosti, bio je to svojevrsni „povijesni trenutak“ za Novi list jer se konačno, umjesto na raznim katovima, sve rubrike, odnosno svi novinari i urednici, nalaze na jednome mjestu.