Iako je još 1954. godine Riječki list promijenio ime u Novi list, nigdje se tada nije izričito spominjalo da je taj čin promjene imena lista na bilo koji način povratak imenu i tradicijama Supilovog lista. Spomenut će, istina, Supila Milan Slani (glavni urednik i direktor Novog lista od travnja 1954. do veljače 1957. te od ožujka 1958. do veljače 1961. godine), u obljetničkom tekstu 1967. godine, tek jednom kratkom rečenicom, smještenom u zagradi, kada je objašnjavao promjenu naziva novina iz Riječkog lista u Novi list. Ta rečenica, točnije »umetak« u rečenicu glasio je: »Kao što se uostalom zvao i list Frana Supila na početku ovoga stoljeća«.

No, to će se promijeniti krajem 1970. godine kada će se Supilo ponovo vratiti u list koji nosi ime što ga je on nadjenuo riječkom dnevniku na početku 20. stoljeća.

»U potpuno novim uvjetima, poslije razdvajanja novinske i tiskarske djelatnosti, redakciji se odjednom pružila prilika da se usmjeri samo na – list. Nakon osamostaljenja novinari su oslobođeni raznih nenovinarskih poslova, neizbježnih u zajedništvu s drugim dijelovima raznolikog poduzeća, pogotovo u razdoblju zamršenih samoupravnih odnosa. Motivirani uočenim mogućnostima i potaknuti elanom i svježinom ideja novog direktora i glavnog i odgovornog urednika Stanislava Škrbeca, osjećali su se kao da su poletjeli na krilima Supilove tradicije«, opisao je u monografiji objavljenoj o stotoj obljetnici Novog lista Milorad Kovačević, još jedan iz plejade novolistovskih direktora i glavnih urednika (glavni urednik je bio od 1979. do 1983., a direktor od 1982. do 1987. godine).

Novi uvjeti, stara načela

Kovačević dalje piše: »Opredjeljujući se za Supilova novinarska načela, Novi list je svoju tradiciju jako naglašavao. Uz 100. obljetnicu rođenja Frana Supila (1870. – 1970.) objavljen je feljton Mirjane Gross (listopad – studeni 1970) i širi tekst Zvane Črnje pod naslovom ‘Supilo nije prošlost’. U predvorju Kuće štampe postavljeno je poprsje Frana Supila 21. listopada 1970., a 26. siječnja 1971. izdata je prigodna poštanska marka o Supilu (…) Na pročelju zgrade broj 6 u Ulici Ivana Zajca u Rijeci postavljena je spomen ploča na kojoj piše: ‘Ovdje je Supilo uređivao i tiskao Novi list – o sedamdesetoj obljetnici modernoga hrvatskog novinarstva u Rijeci, Novi list, 2. siječnja 1971.«.

U predvorju Kuće štampe postavljeno je poprsje Frana Supila 21. listopada 1970. Kasnije je preseljeno ispred zgrade u Zvonimirovoj 20A

Ono što je još značajnije, i čime je tadašnji Novi list jasno dao do znanja da se vraća na put koji je u riječkom i hrvatskom novinarstvu utro Frano Supilo, tekst je ispod glave novina u kojemu od blagdanskog broja objavljenog 31. prosinca 1970. godine pa sve do današnjeg dana piše: LIST JE UTEMELJIO FRANO SUPILO 2. SIJEČNJA 1900.

U istom broju objavljen je i razgovor sa Zvanom Črnjom, glavnim urednikom Vjesnika, ali i čestim suradnikom Novog lista i, kako piše u monografiji Novog lista, »čovjekom koji je nedvosmisleno ukazao na vezu Supila i Novog lista«. Na kraju teksta naslovljenog »Obnavljanje Supilovske tradicije«, Črnja, govoreći o tadašnjoj ulozi Novog lista i Glasa Istre, zaključuje: »Po mome sudu, u poslijeratnom hrvatskom novinstvu ovoga kraja postoje tri historijska datuma: prvi je sama pojava hrvatskih novina u Rijeci, drugi je pojava dnevnog lista u Rijeci godine 1947., a treći je integracija Novog lista i Glasa Istre koju ste izvršili 1969. Čini mi se da ova posljednja okolnost u najvećoj mjeri obvezuje vaše dvije redakcije pred društvom i kulturom. U svojoj cjelokupnosti, poslijeratno hrvatsko novinarstvo u Rijeci pokazuje da je u žurnalističkom smislu supilovska tradicija ovdje obnovljena«.

Naslovnica od 31. prosinca 1970. godine na kojoj je jasno naznačeno da Novi list nastavlja tradiciju Frana Supila

Dan ranije, 30. prosinca 1970. godine, objavljen je i tekst pod naslovom »Novi list nasljednik Supilovih novina«, koji potpisuje Rado Škalamera, a u kojemu je objašnjena odluka o pozivanju na tradiciju osnivača prvih novina na hrvatskom jeziku u Rijeci koji zasigurno u to doba – a riječ je o vremenu Hrvatskog proljeća – nije baš bio osobito poželjan na ovim prostorima. Ovaj tekst i danas je vrlo aktualan, budući da postoje različita mišljenja može li se današnji riječki dnevnik pozivati na Supila i nositi titulu »najstarijeg dnevnog lista« koji trenutno izlazi u Hrvatskoj.

Polemike oko Supila

»Od Nove godine naš Novi list obilježit će na prvoj stranici uz svoje ime i ove riječi: ‘Frano Supilo utemeljio Novi list 2. siječnja 1900.«. Time se ostvaruje jedna ideja našeg uredništva koja je prihvaćena prije tri mjeseca, kada smo donosili program proslave stote obljetnice Frana Supila i sedamdesete godišnjice osnutka Novog lista«, piše Škalamera te nastavlja:

»Ovih dana, 24. prosinca ove godine, kada smo otkrili spomen-ploču na pročelju zgrade u kojoj je Frano Supilo uređivao i tiskao svoje novine, govoreći u ime Novog lista, kao predsjednik njegova odbora za Supilovu proslavu, rekao sam da naš Novi list izražava i tim činom čvrstu vezu s najpozitivnijim tradicijama hrvatskog novinstva na Rijeci, formalno ističe da je nastavljač onoga što je Supilo započeo, i naglašava da je Supilo njegov utemeljitelj, i to ne samo po imenu što ga list nosi. U redakciji smo razmišljali i o tome da od Nove godine počnemo i godišta Novoga lista računati od 1900. godine. Na to se nismo mogli odlučiti zato što nije bilo kontinuiranog izlaženja dnevnika od 1900. do danas, niti su listovi na Rijeci, odnosno na Sušaku, premda sličnoga imena, nastavljali supilovske tradicije.
Prigodom otkrića spomen-ploče Supilovu Novom listu rekao sam i ovo: ‘Između dva rata bilo je na Sušaku listova koji su se nazivali slično kao i Supilove novine. Bilo je listova sličnoga imena, građanske štampe unitarističko-centralističke reakcionarne režimske orijentacije. Protiv takve orijentacije Supilo se borio prije nego što je nastala stara Jugoslavija. Ta štampa ni po čemu nije mogla biti nasljednik Supilova Novog lista.

Očigledno je da se današnji Novi list ne nadovezuje na građansku štampu stare Jugoslavije, niti na politiku građanskih stranaka stare Jugoslavije. Bilo bi apsurdno sve ovo posebno isticati, a ne bi možda bilo ni umjesno spominjati ovakva ograđivanja, jer se pretpostavlja da je svakome jasna politička usmjerenost Novoga lista, glasila Socijalističkog saveza radnog naroda’«, piše Škalamera te se nadovezuje zašto je ipak ponukan sve to napisati. U redakciju je, naime, kaže došlo pismo Milana Banića, koji je tražio ispravak, »uvrijeđen citiranim pasusom« te tvrdi da su mu, budući da je od 1923. do 1926. godine on bio politički urednik dnevnika Primorski novi list, odnosno Novog lista, »povrijeđena čast, ugled, prava i interesi«. Pismo zatim Škalamera prenosi u cijelosti.

Banić, dakle, piše: »Sasvim suprotno od onoga što tvrdi kolega Škalamera, sušački dnevnik ‘Primorski novi list’ (kasnije ‘Novi list’), koji je izlazi u Sušaku između dva svjetska rata (1923. – 1926.), upornije, dosljednije i sistemskije se borio protiv Pašićevog velikosrpskog hegemonizma i svih njegovih manifestacija (Vidovdanskog ustava i centralizma, Rimskog sporazuma Pašić – Mussolini, Nettunskih kovencija i zakupa basena ‘Zhaon de Revel’, zloglasnog PP-režima i reakcije) nego BILO KOJI tadašnji zagrebački i opće hrvatski list«.

Škalamera se ispričao Baniću, tvrdeći da njegova formulacija, očito, nije bila sasvim precizno izražena. Zbog toga ju je pojasnio: »Rekavši da je na Sušaku bilo između dva rata sličnoga imena Supilovom ‘Novome listu’ i da je bilo listova sličnoga imena, građanske štampe unitarističko-centralističke režimske orijentacije, nisam rekao da se to odnosi na ‘Primorski novi list’, kao što nisam izrijekom spomenuo niti bilo koji drugi list. Nisam spomenuo da je o jednom sušačkom Novom listu sam Josip Broz Tito dao političku kvalifikaciju, pišući o njem kao krajnje buržoaskom listu onoga staro-jugoslavenskog vremena«, piše Škalamera, pa nastavlja: »U Sušaku je između dva rata izlazilo više listova, ali se današnji naš ‘Novi list’ zbilja ne može računati nasljednikom tih novina. Ovdje, naravno, nije riječ o tome da nije u ovom ili onom sušačkom dnevnom listu između dva rata bilo i takvih tekstova koji bi značili pozitivan doprinos u tretiranju nekog ondašnjeg pitanja od javnog interesa.«

Dalje Škalamera citira Kazimira Vidasa, sušačkog novinara, koji je u zborniku 1954. godine zapisao: »Nakon smrti Frana Supila (umro 1917. g. u Londonu) i obustave njegova ‘Riječkog Novog lista’ god. 1915. bilo je – ali sada više ne u Rijeci nego u Sušaku – i drugih listova. Tako su umjesto ‘Riječkog Novog lista’ pokrenute na Sušaku 1916. g. ‘Primorske novine’ kao nacionalni vanstranački dnevnik, koji se 1923. pretvorio u ‘Novi list’ zatim ‘Primorski Novi list’ i ‘Sušački Novi list’ koji je izlazio do 1928. g. kao nacionalni dnevnik, a kasnije, neko vrijeme, kao glasilo Demokratske stranke (Davidovićeve) zastupajući politiku sporazuma Hrvata i Srba.

Godine 1928. počeo je izlaziti dnevnik ‘Naša sloga’, koji je kao glasilo Seljačko-demokratske koalicije izlazio do 1933. g., kada su ponovo pokrenute ‘Primorske novine’, koje su se održale sve do početka Drugog svjetskog rata 1941. g. Istodobno je izlazilo i nekoliko sedmičnih i drugih listova na Sušaku (…) no nijedan od tih listova nije više ni izdaleka bio ono, što je u redakciji Supilovoj bio ‘Riječki Novi list’, koji je onako duboko bio zahvatio opću nacionalnu politiku i u rad na buđenju nacionalne svijesti kod riječkih Hrvata i jačanju hrvatskog obilježja grada Rijeke«.

Nakon ovog citata, Škalamera zaključuje: »Dakle, ‘nijedan od tih listova više nije bio ni izdaleka ono što je u Supilovoj redakciji bio Riječki Novi list’. Eto, na takav list se naslanja naš Novi list – i samo o tome je riječ, kada danas slavimo veličinu Supila, i kada podcrtavamo u nazivu našeg lista da je Supilo utemeljio ‘Novi list’ 1900. godine«.

Poticajna atmosfera

Kako je zapisano u Almanahu hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinstva, knjižarstva i bibliotekarstva iz 1997. godine, u to vrijeme, krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća, u tadašnjoj državi novinarska se struka osamostaljivala od političkih vrhova i centara u Beogradu te se okretala javnosti i objektivnom informiranju. Osnovni zadatak novinstva postaje borba za otvoreno društvo i afirmacija pluralizma i mišljenja.

Godine 1971. hrvatska je delegacija u Saveznoj skupštini predložila ukidanje zakonskog reguliranja slobode informiranja na saveznoj razini, smatrajući da je Ustav dovoljan, a da »zakon samo ograničava slobodu tiska i javne riječi«. »Usporedo s pokušajem da se Zakonom o javnom informiranju ograniči sloboda tiska, savezni partijski vrh pokušava uvesti novi, suvremeniji agitprop. Izbjegavala se ta omrznuta riječ, ali se činilo sve kako bi se diciplinirali mediji pošto su se ‘otrgnuli kontroli’, u njima ‘cvjeta senzacionalizam’ i ‘podavaju se pogubnom utjecaju tržišta’”, piše u Almanahu.

Sve te primjedbe, samo na lokalnoj razini, išle su i na račun Novog lista i njegovog tadašnjeg glavnog urednika Stanislava Škrbeca. U intervjuu objavljenim povodom 100. obljetnice Supilovog Novog lista 2000. godine, Škrbec je u intervjuu to i sam posvjedočio:

»Kao direktor i glavni i odgovorni urednik, i kao osoba, bio sam od 1969. godine, pa sve do demokratskih promjena 1990., često izložen bespoštednim napadima, osobito od sloma Hrvatskog proljeća. I kao član Matice hrvatske sve te godine bio sam bez prestanka prozivan u mnogim partijskim organizacijama Rijeke i čitave regije, osobito u riječkim naseljima Kantrida, Kozala i Pećine, gdje je bilo mnogo penzioniranih generala, pukovnika i drugih oficira JNA i tadašnje policije. Označavan sam najgrubljim terminima kao nacionalist, maspokovac, klasni neprijatelj, kao ustaša i četnik u isto vrijeme, kao crna ovca, ukratko kao kontrarevolucionar najgore vrste. Vrlo rijetki su me branili. Sve sam to ‘zaradio’ uređivanjem i vođenjem Novog lista i nekim vlastitim napisima«.

Pišući o razdoblju Novog lista nakon odvajanja od tiskare, pa sve do 1979. godine – nakon koje će se Novi list ponovo naći u problemima, ponajprije zbog čestih kvarova tiskare – dugogodišnji novinar i urednik u Novom listu, umirovljen 2009. godine, Miloš Olujić ocijenio je da je tada započelo »blistavo razdoblje redakcije Novog lista«.

»List je vodio ambiciozni Stanislav Škrbec (1968-1979) s iskustvom novinara i partijskog funkcionera koji se upravo vratio sa studija u Beogradu. U suradnji, nikad dotad a i poslije zabilježenoj u redakciji, s iskusnim novinarom Miloradom Kovačevićem u funkciji zamjenika glavnog urednika, list je u ondašnjim uvjetima doživio neviđene promjene: suvremenu organizaciju i maksimalnu profesionalizaciju što je značilo i raskid s romantičarskim novinarstvom; kompletiran je sa svim sadržajima a suradnja s Glasom Istre (studeni 1969), kojeg je vodio Željko Žmak, do danas nije viđena. Tiskan je jedan list s dvije glave i poslužio je za zbližavanje dviju regija – Istre i Hrvatskog primorja i Gorskog kotara – tadašnjim ustrojem Hrvatske razdvojene u dvije Zajednice općina.

List je obogaćen brojnim rubrikama i prilozima (za umirovljenike, vozače, planinare, filateliste, TV prilog itd.). Pokrenut je i humorističko-satirički prilog Batić. Otvorena su i prva profesionalna dopisništva u Zagrebu, Opatiji i Delnicama. Te napore pratio je i tiražni rast – 1972. ostvarena je naklada od 40.000 primjeraka. Nešto kasnije pokrenuta je i tzv. Ljetna škola koje je omogućila novinarsko zanimanje i zaposlenje desecima novinara koji još i danas čine kičmu redakcije. List je brojnim lokalnim sadržajima, ulaskom ‘običnog čovjeka’ na stranice i kraćim tekstovima usprkos crno-bijeloj tehnici tiska i bujanju elektronskih medija, postao neizostavno štivo širokog kruga čitatelja a sredinom osamdesetih upao je u skoro svaki riječki dom«, zapisao je Olujić u tekstu objavljenom u specijalnom prilogu o povijesti Novog lista objavljenom povodom 20.000 broja. »Potkraj mandata, Stanislav Škrbec posvetio se politici što se u kući nije osjetilo jer je posao s velikim uspjehom nastavio Milorad Kovačević (1979.-1983). Po mnogočemu on je bio originalan glavni urednik: iznimno nekonfliktna osoba pripravna svakoga saslušati, uvažiti argumentirano mišljenje, ali provesti ne svoju volju nego ono što se nameće kao optimalno. Nesklon neplodnom sastančenju, a pogotovo svakoj zakulisnoj kombinatorici, vođen hladnom šahovskom logikom da se vuku najjače potezi, ne bez rizika, ali rušeći sve mostove. Svojom mirnoćom u redakciji je stvorio vrlo poticajnu atmosferu.

Vjerojatno je rezultat takve »filozofije« činjenica da je tijekom njegova urednikovanja i kasnije direktorovanja Novi list zabilježio povijesno odlične rezultate. List početkom 80-ih doživljava pravu čitalačku ekspanziju koja je doživjela vrhunac 1984. – 58.000 primjeraka svakoga dana (…) Nakladu nije zaustavila ni česta nestašica roto papira i kvar rotacije. Stranice dnevnika krasili su odabrani sadržaji iz svih sfera života i rada što su u masovnom broju prepoznali i čitatelji«, opisao je ovo razdoblje Olujić.

Prvi telefoto i visoke naklade

Spomenimo i to da je prvi telefoto primač uključen je u radioslužbi Novog lista 11. svibnja 1972. godine što je, piše Milorad Kovačević, uređivanju dnevnika donijelo goleme promjene. »Bez aktualnih fotografija uz vijest o najznačajnijim svjetskim događajima Novi list je prije toga bio siromašan. Katkad bi se tekst ilustrirao ucrtanom zemljopisnom kartom ili lošijom fotografijom snimljenom s televizijskog ekrana. Telefoto je sve promijenio. Uz vijesti agencije su slale i fotografije koje su se u telefotu odvrtjele za minutu-dvije, a katkad su stizale samo desetak minuta poslije događaja, nerijetko i prije vijesti«, opisao je Kovačević prednosti ove tehnološke inovacije koja je stigla u redakciju početkom 70-ih godina. U to doba redakcija Novog lista primala je posredstvom Tanjuga vijesti od oko 200 svjetskih agencija.

Inovacije se uvode i u radio-službu

Ovo je bilo doba kada je naklada i prodaja Novog lista skokovito rasla, najbrže u zemlji. Urednici su se, zapisao je Kovačević, tada zanosili zamislima o dostizanju »granice snova« od 100 tisuća primjeraka. Pribroji li se Novom listu naklada Glasa Istre, ta granica i nije bila tako daleko. No, to će ove novine doživjeti samo jednom – 5. svibnja 1980. godine kada je objavljena vijest o smrti Josipa Broza Tita. Taj broj Novi list i Glas Istre tiskali su u nakladi od 103.021 primjerka, a naknadno je tiskano još 7.000 primjeraka.

»Naklada snova« veća od 100 tisuća primjeraka ostvarena je izdanjem u kojem je objavljena vijest o smrti Josipa Broza Tita 

Ta rekordna tiraža Novog lista zabilježena je pod vodstvom Gorana Kukića koji je novine preuzeo prvi put 1983. godine (učinit će to još u dva navrata, od 2003. do 2004. i od 2005. do 2009. godine) i bio je tada najmlađi glavni urednik dnevnih novina u državi. Upravo krajem te godine kada je novinu preuzeo Goran Kukić, kriza s nestašicom papira i problemima u tiskari doživjela je vrhunac.

Od 1989. i nedjeljom

Ovo razdoblje Novi list završava još jednom značajnom novinom – 9. travnja 1989. godine tiskano je prvo nedjeljno izdanje!

»Dogodilo se to u 43. godini izlaženja Novog lista, a ideja stara nekoliko godina realizirana je, po priznanju glavnog urednika Gorana Kukića u uvodniku prvog broja Nedjeljnog Novog lista, uz velike teškoće zbog zastarjele tehnike i tehnologije tiskanja. Bilo je otpora i u samoj redakciji jer je kontinuirano izlaženje novina nametalo i drugačiju organizaciju posla, bez takozvane slobodne subote, a Radnički savjet postavljao je pitanje isplativosti tog izdanja, izražavajući bojazan da se eventualni gubici ne odraze na plaće zaposlenih. No, prevladalo je mišljenje da burni događaji s kraja osamdesetih ne dopuštaju žurnalističku pauzu od subode do ponedjeljka, a najavljene su i investicije u novu tehnologiju, koje će se 1990. i realizirati, pa se sadržajno i novinarski trebalo pripremiti za to razdoblje«, zapisali su u monografiji Neven Šantić i Dražen Herljević.

Novi list krajem 80-ih godina dobiva i nedjeljno izdanje

Prvi urednik Nedjeljnog Novog lista bio je Miljenko Marin. U tom prvom broju objavljen je i razgovor Veljka Vičevića s dr. Ivanom Devčićem, tada rektorom Visoke bogoslovske škole u Rijeci, što je također bila značajna novina jer je to bio početak otvaranja prema religijskim temama u listu.

Nakon Kukića, 1990. godine, Novi list ponovo će doživjeti svoje sjajne trenutke, kada ga preuzme Veljko Vičević, novinar i urednik koji je ostavio snažan pečat u Novom listu.