Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova/Nemoj da ti bol obrve povije/Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova/Ali ni živjeti baš nije najnovije. Tim se stihovima, navodno napisanima vlastitom krvlju, krajem prosinca 1925. godine od svijeta oprostio Sergej Aleksandrovič Jesenjin.

Slavni ruski pjesnik se objesio 28. prosinca u lenjingradskom (peterburškom) hotelu Angleterre u dobi od 30 godina. Tom su događaju prethodili depresija i rastrojenost, koja je trajala danima prije suicida, te je čak bio nakratko i hospitaliziran zbog živčanog sloma. Postoji i alternativna teorija koja kaže da je Jesenjin, koji se nije najbolje slagao s boljševičkom vlasti, bio žrtva sovjetske tajne policije te da je njegovo samoubojstvo inscenirano. Prve sumnje izrazila je njegova posljednja žena Sofija Andrejevna Tolstoj, unuka Lava Tolstoja, a od 70-ih godina 20. stoljeća ponovo se krenulo otvarati to pitanje. Ipak, ovakva verzija događaja nikad nije potvrđena.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin je rođen 3. listopada 1895. godine u selu Konstantinovu u Rjazanjskoj oblasti. Sa sedamnaest godina napušta roditeljski dom i odlazi najprije u Moskvu, a zatim u Lenjingrad (Sankt Peterburg). Prvu zbirku pjesama, s nazivom »Radunica – pogrebni obred«, objavljuje 1916. godine, a motivi koji se spominju u njegovim prvim stihovima uglavnom su mješavina vjere i seoske stvarnosti. Selo, tamošnji ljudi i njihov način života pratit će ga kroz cjelokupnu kratku karijeru.

Smetao ga je, međutim, stereotip i romantizirani prikaz seoskog naroda u intelektualnom javnom mnijenju ranije generacije, pa je stoga izjavio kako je za njega »idealizacija narodnjaštva šezdesetih i sedamdesetih godina žalosna parodija na narod. Prvenstveno, tamo se gleda na seljaka kao na zabavnu igračku. Za njih je seljak dijete, koje je zanimljivo jer u njemu nema ništa pokvareno«.

Jesenjinov pak izričaj kao da prihvaća sve nedostatke sela i kombinira ih sa slikama veselog seoskog djetinjstva: »Ja volim zavičaj/Jako, iz sve snage!/Ma da je žalostan k’o vrbino granje/Prljave su svinjske njuške meni drage«. Godine 1919. bio je jedan od potpisnika imažinističkog manifesta, pravca u pjesništvu koji je odbacio estetičke i intelektualne norme tog doba te se okrenuo čulnosti. Zadnjih nekoliko godina života, Jesenjin je postajao sve mračniji i nezadovoljniji sobom, što se može primijetiti i u pjesmi »Crni čovjek«, koja je samokritičan ogled o njegovoj egzistenciji i minulom mu vremenu. Jesenjin se ženio četiri puta, a možda je najpoznatiji kratak i buran brak s osamnaest godina starijom plesačicom Isadorom Duncan, s kojom je boravio na njezinim turnejama po Europi i Sjedinjenim Državama.

»Posljednji pjesnik sela« živio je boemskim načinom života te je prema koncu života, obnevidio od alkohola, sve češće punio stranice žute štampe. To je bio Sergej Aleksandrovič Jesenjin, »mangup od pjesnika, to seosko sanjalo, taj dendi s cilindrom i bijelim rukavicama, taj nježni kavgadžija, taj očajnik koji je sve stavio na pikovu damu, a odigrao keca karo«, kako ga je u predgovoru sarajevskog izdanja Jesenjinove poezije iz 1973. opisao bosanskohercegovački pjesnik Izet Sarajlić.