Helena Miočić Mandić za sebe će reći da se bavi »svime i svačime«, ali nama je za oko zapeo HEX. Riječ je o njezinu brendu koji se ističe posebnim modnim kombinacijama koje pričaju posebnu priču. Iako joj je dnevni posao rad u jednoj agenciji za posredovanje u prometu nekretninama, njezin »posao duše«, kako ga sama naziva, bilo je i ostalo – šivanje.

S Helenom smo razgovarali o tome kada se odlučila ozbiljnije pozabaviti modom kojom je okružena već trideset godina, koji su joj planovi, kakva je aktualna riječka modna scena, ali i o tome kako je, bližeći se pedesetoj godini, napokon usvojila formulu da nosi samo ono što joj je se sviđa – čak i marte.

Vječna sanjarka

Tko je Helena Miočić Mandić?

– Ja sam, prije svega, Helena. Iza toga imena mogla bih nabrojiti majku, nonu, suprugu, sestru, tetu – sve rodbinske titule koje možeš imati, ali ove koje sam navela su mi najvažnije – prijateljicu, krojačicu, dizajnericu, ekonomisticu, vječnu sanjarku i djevojčicu u duši.

Voljela bih misliti da sam i glumica, ali to bi možda trebala potvrditi publika, pa tu ulogu stavljam pod upitnik. Bavim se svime i svačime. Zaposlena sam u jednoj agenciji za posredovanje u prometu nekretninama, to mi je »dnevni posao«.

Zatim imam i svoj »posao duše«, a to je šivanje. Većinu vremena, kada nisam na poslu, provodim u radionici koja se nalazi u mojoj obiteljskoj kući, što je ogromna prednost. Zapravo nemam osjećaj da radim drugi posao jer sam doma, u svom najsigurnijem okruženju i radim ono što najviše volim.

Što vas je inspiriralo da krenete u svijet mode i postanete dizajnerica?

– Mogla bih reći da je taj proces trajao tri desetljeća. Dolazim iz obitelji krojača. Moj nono, Mirko Srdoč, bio je muški krojač u poslijeratnoj Rijeci, govorimo o Drugom svjetskom ratu.

Moja mama, Jasenka, bila je poznata krojačica više od 50 godina. Tata, Kuzme, bio je tapetar. Gotovo da nije bilo kuće na Kastavštini i Halubju u kojoj nije nešto radio.

Zapravo sam cijelo djetinjstvo provela uz mašine, konce, škare i tkanine. Nekakav logičan slijed bio je da i ja krenem tim putem. Upisala sam tekstilnu srednju školu, djelomično zbog osjećaja odgovornosti za nastavak obiteljske tradicije, a možda čak i većim dijelom zbog toga što se i moja najbolja prijateljica, Tamara, također željela upisati u tu školu.

Završila sam preddiplomski studij ekonomije i upustila se u neka druga područja. Šivanje je palo u treći plan. Godinama nisam otvarala mašinu. Ali taj mali plamičak uvijek je gorio.

Kako je nastao brend HEX?

– Jednom prilikom sam kupila haljinu koju sam obožavala. Nije bila ništa posebno, ali u njoj sam se osjećala fantastično. Jednom je prilikom vjetar srušio vješalicu na kojoj je bila, a moja biglica Kira, tada još razigrano štene, uništila je haljinu.

Otišla sam na web-shop gdje sam je kupila i htjela naručiti novu, ali – nema je više. I tada mi je pala na pamet misao: pa mogu si sama sašiti takvu haljinu. I tako sam počela razmišljati o tome. Od prvog trenutka dobivala sam samo podršku sa svih strana i nisam imala drugog izbora nego pokrenuti HEX. Ostalo je povijest. Odnosno budućnost!

Foto: Ana Orlić

Haljine, suknje, tunike

Kako se razvijao vaš modni stil?

– Ormar mi je prepun odjeće, a nosim uvijek tri ili četiri kombinacije u kojima sam si ‘najviše naj’. Boja koja dominira u mom ormaru je crna, ne mogu se pohvaliti nekim koloritom jer volim nositi crnu odjeću.

Crna boja najbolje rezonira sa mnom jer je jednostavna, skromna, elegantna, pomalo drska, ali i misteriozna. Crna je u isto vrijeme moderna i svevremenska. Veliki utjecaj na moj stil ima moja velika ljubav prema rocku i metalu.

Kroz godine sam imala različite faze, od potpune nebrige za stiliziranjem do poslovnog stila. Sada, kada se bližim pedesetoj, hrabro nosim ono što mi se sviđa, bez obzira na trendove. Eto, s pedeset imam tri para Marti i nosim ih svugdje i uvijek. To je valjda dio krize srednjih godina. Obožavam nositi haljine, suknje i tunike. To nekako i guram kroz svoju kolekciju.

Koji su najveći izazovi u modnoj karijeri?

– Bilo ih je mnogo. Na početku se nisam vidjela u ovom poslu. Tada sam bila vrlo mlada i nisam bila svjesna mnogih mogućnosti. Demotiviralo me to što su tekstilne radnice bile najslabije plaćene, a devedesete su bile jako teške. Ipak, s godinama sam shvatila što znači baviti se tim poslom i da je kreativni rad nagrada sama po sebi. Ja to radim iz ljubavi, novac je samo nuspojava.

Kako biste opisali modnu scenu Rijeke?

– Riječanke imaju istančan i autentičan stil. Volim prolaziti po Korzu i promatrati modne izričaje. No, žalosti me što kod mladih primjećujem sve veću odsutnost autentičnosti.

Mlade djevojke nose iste frizure, hlače, tenisice, čak iste marke. Ženstvenost je često svedena na pokazivanje pupka ili izrezanih topova. Moda je puno više od toga. Trebali bismo raditi na tome da osnažimo mlađe generacije i podsjetimo ih da moda može biti fantastična bez vulgarnosti.

Koje materijale i tehnike volite koristiti?

– Omiljeni materijali su pamučni i viskozni jersey. Volim raditi s elastičnim materijalima. Tu i tamo koristim umjetnu kožu, scuba i pletivo, no najviše volim ubacivati til i mrežice, jer daju seksi notu. Ili, kako ja volim reći, ‘heksi’ notu.

Svaki klijent je važan

Koji su vaši modni uzori?

– Inspiriraju me žene koje se lijepo odijevaju. Volim neobično, neočekivano i jednostavno. To je moja inspiracija. Jako cijenim rad modnih dizajnera, ali volim napraviti po svome.

Koliko vam je važan odnos s klijentima?

– Vodim mikroposlovanje i svaki klijent mi je važan. Beskrajno sam zahvalna svima koji mi poklanjaju povjerenje. O

mjer šivanja po narudžbi i prodaja unaprijed sašivenih komada je 50:50. Zar nije fantastično da možete sami odabrati kako će vam haljina izgledati? Radim na principu “odaberi uzorak i kroj, ja sašijem u tvojoj veličini“. Za sada to funkcionira perfektno.

Tri stvari koje morate imati na umu pri stvaranju kolekcije?

– Svaki komad koji sašijem priča je za sebe. Tri stvari na koje obraćam pozornost su: kompatibilnost kroja i materijala, tko bi mogao nositi komad, i dobavljivost materijala.

Radite li sezonski?

– Stvaramstalno, sezona naravno diktira što ću raditi. Radim u malim serijama, pa trenutno nisam usmjereno na dugoročno planiranje.

Kakvi su planovi? Imate li neki veliki projekt na horizontu?

– Plan je jednostavan: opstati. Istraživati i stvarati što više. Učiti i biti bolja sa svakim novim komadom. Od kada sam otvorila obrt, javile su mi se mnoge fantastične i kreativne žene te mogu najaviti mnoge suradnje na različitim poljima – od torbi, modnih kolekcija i radionica, do fotografiranja. Veselim se svemu što dolazi i zahvalna sam na podršci koje mi ne nedostaje.