RIJEKA – Ni grad Rijeka ni Primorsko-goranska županija nisu izbjegli pogubne posljedice potpunog demografskog sloma, kojem Hrvatska svjedoči od osamostaljenja do danas. Dok je, prema procjenama, samo prošle godine, trbuhom za kruhom Hrvatsku napustilo više od stotinu tisuća ljudi, prema zadnjim dostupnim podacima Primorsko-goranska županija po apsolutnom je prirodnom padu za 2015. godinu na drugom mjestu po negativnosti.

Na crnoj ljestvici smještena je odmah iz Osječko-baranjske županije. Demograf Stjepan Šterc u intervjuu Novom listu upozorio je da su negativni demografski procesi zahvatili u cijelosti i županiju i grad Rijeku, unatoč ponekim pozitivnim primjerima demografskog rasta u riječkom prstenu, među kojima se po eksplozivnosti posebno ističe Viškovo. Grad Rijeka je prema službenim podacima u četverogodišnjem razdoblju od 2011. do 2015. godine izgubio 7.434 stanovnika, od čega prirodnim putem 3.874 stanovnika, a iseljavanjem njih dodatnih 3.560. Gradsko stanovništvo u te je četiri godine smanjeno sa 128.624 na 121.190 stanovnika.

Valja napomenuti da je ovo samo nastavak već postojećih trendova, jer između dva popisa stanovništva, 2001. i 2011. godine Rijeka je izgubila 16.000 stanovnika, što znači da je negativan proces nastavljen, ali i da polako ubrzava. Posebno je upozoravajuće to što su među iseljenima redom mladi ljudi, u najboljoj životnoj i poslovnoj dobi, koji će svoje obitelji zasnovati i živote posložiti u Njemačkoj, Irskoj, Kanadi, ili kakvoj drugoj za život i posao privlačnoj svjetskoj destinaciji.

U negativnim brojkama Rijeka sudjeluje s 58 posto u ukupnom prirodnom padu Primorsko-goranske županije. Naša je županija u tom promatranom razdoblju od četiri godine, u kojoj je Hrvatska, nimalo iznenađujuće, uz izuzetno negativne gospodarske brojke, bilježila i crne demografske trendove,  istovremeno izgubila 4.350 stanovnika uz  prirodni pad od 5.660 osoba.

Ukupan broj stanovnika u Primorsko-goranskoj županiji smanjen je s njih 303.491 2010. godine na tek 291.654 stanovnika zadnje promatrane 2015. godine, s time da je u sljedeće dvije godine do danas ovaj proces samo nastavljen. Primorsko-goranska županija druga je u Hrvatskoj i po broju iseljenih. Negativna migracijska bilanca od 2010. do 2015. godine iznosi -1.755 stanovnika.

– Proces se počeo intenzivirati i kroz prirodni pad stanovništva i kroz iseljavanje što potvrđuju i javno dostupni podaci. Ove su brojke apsolutno razlog za brigu i potvrđuju potrebu postavljanja demografske problematike i revitalizacije stanovništva u fokus županijskog i gradskog planiranja i postupanja, upozorava Stjepan Šterc.

Ljudi »bježe«

Alarmantne brojke o 16.000 stanovnika manje u Rijeci kroz deset godina, odnosno njih čak 23.000 u četrnaest godina uključe li se posljednje javno dostupne brojke koje staju u 2015. godini, često su bila predmetom političkog prepucavanja. Kritičari gradske vlasti ovu brojku su navodili kao još jedan primjer stagnacije i zaostajanja Rijeke, kao grada iz kojeg ljudi »bježe«, dok u Gradu ove brojke argumentiraju time da stanovništvo nije »nestalo«, već se samo preselilo u prigradska područja, koja su od 1993. godine samostalne jedinice lokalne samouprave. Najgora je varijanta podizanje bilo kakvih političkih tenzija oko potrebe demografske revitalizacije gradskog i županijskog stanovništva, smatra Šterc, jer je ta potreba uvjetovana općim planskim razvojnim interesima.

– Nestanak stanovništva, a stanovništvo nestaje u Gradu i Županiji, problem koji se ne smije podcijeniti niti zbog političkih uskih interesa ublažavati. Premještaj stanovništva iz velikih hrvatskih gradova prema prigradskim urbaniziranim zonama kvalitetnijeg i jeftinijeg stanovanja je očekivana prostorna promjena koja dijelom prazni uži gradski prostor, ali pojava prirodnog pada i iseljavanja posvuda s konačnom negativnom bilancom i ukupnom depopulacijom potvrđuje demografsko pražnjenje Grada i Županije. Puno su važnije projekcije i modeli rješavanja riječke i županijske demografske budućnosti, nego političko tumačenje prošlih zbivanja, iako odgovornost za izumiranje Hrvatske i njezinih svih regija primarno leži u načinu upravljanja, pojasnit će Šterc.

Odlazak JNA

Doista, od početka devedesetih najveći demografski bum, potpomognut i ubrzanom stanogradnjom bilježi Viškovo, ali znatan porast stanovništva ostvaren je i u obližnjem Kastvu i Matuljima.  Ovim su se pitanjem 2012. godine u zanimljivom znanstvenom radu »Migracijska komponenta u suvremenome demografskom razvoju Rijeke i priobalja Primorsko-goranske županije« pozabavili Ivan Lajić i Sanja Klempić Bogadi sa zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti.

U radu se razmatra značenje migracije u suvremenome demografskom razvoju Rijeke i njezina priobalja. Analiza je pokazala da se iz grada Rijeke godinama odvija dekoncentracija stanovništva uglavnom prema prigradskim naseljima. Zanimljivo, u radu se pokazalo da je područje riječkog prstena prostor demografskog rasta koji je posljedica visokih imigracijskih stopa, dok je prirodno kretanje uglavnom negativno, međutim nije takva intenziteta kao kod gradske riječke populacije.

Njihova analiza upućuje na visoki stupanj povezanosti doseljavanja i prirodnog kretanja, pa tako naselja u okolici Rijeke, koja su prostor snažnog doseljavanja još od devedesetih godina 20. stoljeća, imaju izraziti demografski rast i pozitivnu biodinamiku stanovništva. U usporedbi s njima naselja širega gravitacijskog područja imaju slabiji intenzitet trajnog preseljavanja stanovništva te znatno nepovoljnije ukupno i prirodno kretanje. U međupopisnom razdoblju 1991. – 2001. godine Rijeka je prvi put nakon Drugoga svjetskog rata zabilježila smanjenje broja stanovnika.

– Razloge za smanjenje pronalazimo u raspadu SFRJ te odlasku djelatnika JNA i članova njihovih obitelji iz grada, odlasku dijela pripadnika srpske manjine, negativnome prirodnom kretanju stanovništva, oslabljenome migracijskom potencijalu područja iz kojeg se stanovništvo u prošlosti doseljavalo, ali i iseljavanju stanovništva iz centralnoga grada u okolicu, piše Klempić Bogadi.

Porast u prstenu

Istovremeno naselja u okolici Rijeke bilježe demografski porast jer se u njih prelijevao dio stanovništva iz centralnoga grada, ali i usmjerivao dio doseljeničkih tokova te se tako smanjivao migracijski pritisak na Rijeku. Kvarnerski otoci nakon dugotrajne demografske depresije demografski osnažuju i znatnim se dijelom revitaliziraju, ali zahvaljujući otočnim centrima, dok mala naselja, posebice na lošinjskim otocima, i dalje izumiru. Na početku 21. stoljeća demografski razvoj Gorskoga kotara obilježava opća depopulacija kao rezultat emigracije i prirodnog pada, uz istovremeno intenzivno starenje stanovništva.

Od devedesetih godina počelo je intenzivno iseljavanje iz Rijeke, i to velikim dijelom u prigradska naselja okolice. Gradovi i općine što graniče s Rijekom postali su prostor intenzivne stambene izgradnje i imigracije, uglavnom mlađeg stanovništva. Prema popisnim podacima iz 2001. godine 37,5 posto stanovnika Viškova, 31,7 posto Kastva i 24,2 posto općine Čavle doselilo se u proteklih deset godina. Istovremeno je u tim lokalnim samoupravama došlo do značajnog porasta stambenog fonda: ukupan broj stanova u Viškovu raste za 38,4 posto, u općini Čavle 10,5 posto, a u Kastvu čak 49 posto.

Riječka je okolica zbog nižih cijena građevinskog zemljišta, jefitnijeg stambenog prostora te kvalitetnijeg stanovanja sve privlačnija za doseljavanje. Sama Rijeka administrativno je stješnjena u 44 četvorna kilometra, što ne dozvoljava prostorno širenje grada, a utječe i na manjak novih stanova i njihove cijene, utvrdila je u istraživanju Klempić Bogadi. Istraživanje provedeno 2006. godine pokzaalo je da su se od ukupnog broja ispitanika koji su se doselili u riječki prsten, njih čak 47,5 posto prije živjelo u Rijeci. Kao najvažnijiniji razlog odlaska i odabira sadašnjeg mjesta stanovanja naveli su rješavanje stambenog pitanja, a zatim stupanje u bračnu zajednicu. Među važnijim su razlozima za odabir naselja u suburbanom prstenu Rijeke za stanovanje ugodniji okoliš, ali i blizina grada Rijeke.

Eksplozija Viškova

Viškovo bilježi takav porast stanovništva, navode autori, da se može govoriti o demografskoj eksploziji, jer se broj stanovnika više nego udvostručio u dvadeset godina od 1991. do 2011. godine. Ova općina bilježi i impesivnu prosječnu godišnju stopu nataliteta veću od deset promila, dok su ostale općine i gradovi i dalje u kategoriji nisko ili vrlo nisko natalitetnih područja. Kastav s druge strane u deset godina do 2001. godine bilježi porast stanovništva od 48,3 posto, da bi se stopa rasta potom do 2011. godine smanjila na 17,8 posto.

– Većina migracijskih kretanja ima ishodište i odredište u samoj Primorsko-goranskoj županiji, jer većina odseljenih odselila se iz grada ili općine iste županije, odnosno većina doseljenih doselila se u grad ili općinu iste županije, što govori da je došlo do svojersne distribucije stanovništva, i to uglavnom odseljavanjem iz Rijeke prema susjednim gradovima i općinama, ponajprije Viškovu i Kastvu, utvrdila je Klempić Bogati.

Istovremeno je stanovništvo grada Rijeke u posljednja dva međupopisna razdoblja izrazito depopuliralo.  Depopulacija Grada Rijeke bila je iznimno visoka, -10,6 posto, što tu populaciju svrstava u kategoriju strme ili intenzivne depopulacije, napominju Ivan Lajić i Sanja Klempić Bogadi. Dimenziju iznimne demografske regresije toga ilustrira podatak da je stanovništvo Rijeke još 1991. godine participiralo u cjelokupnoj županijskoj populaciji udjelom od 51,3 posto, a 2011. godine s 43,5 posto.

U Rijeci je u prvih deset godina 21. stoljeća rođeno tisuću djece manje nego u prethodnom desetljeću pa se već do 2011. godine ugasla potreba za gotovo četrdeset osnovnoškolskih odjeljenja, u odnosu na godine s početka stoljeća. Autori pretpostavljaju da na ukupan broj rađanja djece presudni utjecaj ima starosna struktura populacije, gdje je prosječni stanovnik Rijeke stariji od 40 godina, s obzirom na to da se kontinuirano smanjuje udio fertilne generacije. Tek onda na red, smatraju, dolaze gospodarski razlozi, kao što su kontinuirani rast broja nezaposlenih, ponajprije među mlađim stanovništvom, pa društveni i psihološki razlozi.

– Podaci vitalne statistike pokazuju da se u proteklih deset godina u priobalju i Gradu Rijeci rodilo 7.086 djece manje nego što je umrlo stanovnika. Dimenziju prirodnog pada možemo ilustrirati podatkom da je negativnom bioreprodukcijom to područje izgubilo približno onoliki broj stanovnika koliko ga je imala općina Čavle, ilustriraju autori.

No, kao u Gradu Rijeci na razini cijele Primorsko-goranske županije nastavit će se negativni trendovi. Najveći je problem što se nitko od odgovornih u Gradu i Županiji nije strateški i sustavnom posvetio rješavanju nagomilanih demografskih problema, koji će samo rasti u godinama što slijede, jer cijeloj Hrvatskoj za koje desetljeće prijeti pad na 3,1 milijun stanovnika. Jasno je da je teško po po ovom pitanju očekivati pomak, kad ga nema ni na državnoj razini, van čisto deklamatornih poteza.

Uostalom, Šterc jasno upozorava da bez institucijskog postavljanja demogradske problematike, uključeno i migracijske, na razini strateškog ureda pri Vladi iznad ministarstava i potpredsjednika Vlade, ozbiljnijeg pomaka neće ni biti. Međutim, određenih pomaka u Hrvatskoj ipak ima i oni se ponajprije vide u odlukama pojedinih gradova i općina koji su počeli provoditi samostalnu populacijsku politiku ne čekajući nacionalnu razinu, kao što su Vis, Blato, Umag, Zagreb ili Dubrovačko-neretvanska županija. Krajnje je vrijeme da ih u tome slijede i Primorsko-goranska županija te Grad Rijeka.