ZAGREB – Gledali smo HNK-ovu premijeru predstave »Zločin i kazna«, prema romanu F. M. Dostojevskog, u režiji Jerneja Lorencija te adaptaciji samog redatelja, dramaturga Dine Pešuta te ansambla predstave. Prevoditeljica je Tatjana Radmilo. Troipolsatno čitanje ulomaka romana »Zločin i kazna« na HNK-ovoj je pozornici diskretno »ogrnuto zvukovima« ili uronjeno u krajolik namjerice pojačanih, uznemirujućih signala nesanice, umora, groznice, slušnih halucinacija (skladatelj: Branko Rožman). Čuje se opetovano, ustrajno zvonce na vratima lihvarke koja će u romanu biti ubijena.

Tu su i zvukovi pištanja, šuštanja, disonantnih zvukova klavira, teškog disanja, sirene za opasnost, povremenog »razlomljenog« napjeva. Dionice teksta čitaju se nekoliko puta, jednom faktički, drugi put s glumačkom demonstracijom opisane akcije, treći put s nekom vrstom glumačkog komentara, sve skupa nalik na izvođenje emocionalno krajnje suzdržanog znanstvenog eksperimenta, u kojem tri kapljice krvi precizno padaju na lice pogubljene osobe, a zatim se ona lagano spušta na pod i namješta u zadanu poziciju nasilno zadobivene smrti.

Alarm koji se ne pali

Tematski naglasak predstave u potpunosti je na nasilju, a ne na procesu »izlaska iz psihoze« kojim se također bavi Dostojevski kroz lik Raskoljnikova (dramaturg: Dino Pešut). Izabrane su sekvence opisa brutalnosti samog ubojstva dviju žena, san (i sjećanje) na mahnito bičevanje ili mučenje do smrti jedva žive kobile, kao i moment kad Raskoljnikov svjedoči samoubojstvu nepoznate mu mlade žene. Obzirom na spori ritam izvedbe s kadencama ponavljanja i na nemogućnost publike da se uključi u čitanje naglas, predstava ima izrazito sedativni, umrtvljujući učinak, zbog čega ju je dio publike napustio tijekom pauze (bilo je i mnogo glasova koji su u predahu izvedbe razgovarali o tome kako su se s mukom otimali drijemežu). Razlog tome je svjesna glumačka depatetizacija i despektakularizacija tematski izabranog nasilja. Samim time, autorski tim predstave manipulira šokovima suočenja s činom i posljedicom zločina sasvim drukčije nego Dostojevski. U romanu je uzbuna unutra, u protagonistu, a vanjski je događaji samo uokviruju, podvlače, propituju ili razbistruju na različite načine.

Na HNK-ovoj sceni nikada nema emocionalne uzbune, prisutno je tek njezino tehničko seciranje: priča nam se u trećem licu, uz evokaciju zvukova ili glumačke akcije koja tekstu pristupa s velike distance, kao da je u pitanju materijal autopsije hladnokrvnog liječnika. Zbog toga publika na samom početku predstave reagira smijehom: tekst i izvedbena akcija u takvom su neskladu »vrućeg i hladnog« da sudar temperatura gledateljima djeluje humorno. Kasnije publika prihvati ozbiljnost Lorencijeva redateljskog kôda, ali od njegove jednoličnosti vremenom biva sve umornija. U ovoj sezoni gledali smo i Ferlinovu predstavu »Samo kraj svijeta« u ZKM-u koja je također radila isključivo sa socijalnom distancom, jednako tako iscrpljujući publiku do točke napuštanja gledališta. Govoreći o metodi »Zločina i kazne«, iako na sceni ima fantastičnih čitateljica naglas, a tu posebno mislim na Almu Pricu koja čita s takvom melodijskom rafiniranošću, pjesnički izbrušenom dikcijom i ljubavlju prema samom tekstu da uistinu hipnotizira publiku, većina izvedbe ipak prolazi u ideji svečanog, gotovo bih rekla crkvenog čitanja klasika (opijela), a ne kolektivnog čitanja koje se poduzima ne da bismo tekst pobožno slušali, nego da bi grupa ljudi okupljena oko teksta razmijenila i vlastita mišljenja.

Lorenci nema interesa da na bilo koji način uključi glasove svojih slušatelja – tek tu i tamo čuje se glumačko ekstemporiranje (Milan Pleština). Posebno je dvosmislen način na koji su režirani i Raskoljnikov (Ivan Grlić) i Sonja (Tea Ljubešić). Za glavne su uloge izabrani izvanredni mladi glumci, još uvijek studenti Akademije dramske umjetnosti, ali na sceni ih se tretira doslovce kao »dramski izložak« (s crvenom muzejskom trakom oko njihova tijela). Grlić mora dugo nepomično stajati sa sjekirom u ruci, zatim znatno dulje trčati u mjestu. Ljubešić mora dugo klečati na sve četiri, zatim također trčati u mjestu. Ekspresivnost njihova lica je velika, u rijetkim prilikama kad progovore moćna je svježina njihovih blagih glasova, ali većinu izvedbe njihov unutarnji svijet prepušten je opisima ostatka glumačkog ansambla koji ih okružuje: Kseniji Marinković, Almi Prica, Ivi Jerković Oreški, Milanu Pleštini, Luki Dragiću, Igoru Kovaču.

Sjekira

Scenograf Branko Hojnik otvorio je scenu u veliku dubinu (tu je i »zaodijevanje« golemog praznog prostora u svijetlo drvo) na čijem se desnom dnu nalaze mala vrata kroz koja glumci ceremonijalno izlaze i ulaze, svaki se put sagnuvši, kao da ulaze u duplju. Ritam izvedbe ostavlja dojam ogromne kontrole. Govori se o pucanju socijalne opne i kriminalnom činu, ali mi promatramo mehanizam izvještavanja – čitanja »Zločina i kazne« – lišen afektivnog angažmana. Ksenija Marinković i Iva Jerković Oreški (koja je napravila kvantni skok u preciznosti dikcije hrvatskog jezičnog standarda) postižu vrlo nježne frekvencije kao majka i sestra Raskoljnikova, ali i one su namjerno orkestrirane košmarno, daleko od mogućnosti da uđu dublje u lik. Ponekad čitavo to koncertno ukrašavanje i dramaturgija »dugog eha« pojedinih replika postižu refleksivnost; mnogo češće hotimično otuđenje od samog sadržaja.

Sjekira je inače bila oružje Oktobarske revolucije, ruskog seljaštva. Mnogi su teoretičari ovog romana istakli da Raskoljnikov, kao gradski student prava, nije dio ruralne slike tadašnje Rusije, ali pisac se intuitivno vrlo lucidno poslužio »revolucionarnom alatkom« u ruci izmučenog nezadovoljnika, mnogo prije samog izbijanja političkog prevrata. Sjekira je, naime, nešto što imamo sa sobom od kamenog doba i što smo nosili sa sobom u svim bunama. Ona je »glas ruskog naroda«. I harvardski slavist James H. Billington u svojoj studiji ruske kulture pod nazivom »Ikona i sjekira« (1966.) smatra da su upravo sjekira i ikona ideologijski mehanizmi uspostavljanja i ruskog i sovjetskog imperija, a ako ih pročitamo kao ratnu i vjersku demagogiju izabranog ruskog naroda, svakako su gradbeni dio i Putinove Rusije (nota bene, stara ruska poslovica glasi: »Sjekira je glava svakog poslovanja«). No, slovenski redatelj u HNK-u zanemaruje simboličku kolektivnost sjekire. Umjesto toga, postavlja je u ruke Ivana Grlića kao Raskoljnikova tako da se sjekira transformira u okove ubojice. Grlić sjekiru najprije drži visoko podignutu uvis, zatim su na njegove ruke ljepljivom trakom zavezane dvije sjekire. On je njihov rob.

Foto Marko Ercegović

U romanu, sjekira je ukradena od susjeda, pa zatim diskretno vraćena na mjesto (nije puno više od sredstva ubojstva). Lorenci, međutim, ističe da je »logika sjekire« ono što Raskoljnikov kasnije duboko žali: kad imaš oružje, upotrijebit ćeš ga – i to ne samo na prethodno promišljenoj meti svoje pljačke, nego i na osobi koja se slučajno zatekne na mjestu zločina. Kao i Macbethov nož iz Shakespeareova komada, sjekira i u zagrebačkoj varijanti Dostojevskog postaje novi dio Raskoljnikovljeva tijela, fantomski dodatak kojeg se ne može riješiti, stup za koji je prikovana njegova savjest. Druga vrlo jaka slika izvedbe slijedi priču o obijesnom šibanju krhke kobile sve do njezine smrti i upozorava publiku vrlo jasno da su njezini dvojnici i Sonja i Raskoljnikov. Finale drame potpuno izjednačuje ljude i konje: mladi se par primi za ruke i zarže konjskim glasovima, nasmiješeno trčeći skupa na robiju. Taj završetak predstave istovremeno je i najbolji dio izvedbe i putokaz prema tome koliko bi predstava dobila na intenzitetu da je glumcima otvorena mogućnost da izađu iz suhog čitanja klasika prema slobodnoj, slojevitoj glumačkoj akciji.

Pijetet prema tekstu

Pokušat ću odgovoriti na pitanje iz naslova ove kritike: čitanje naglas je komunalna praksa koja nema kazališnu rampu, već funkcionira unutar zajedničkog kruga. Kazališna rampa koja (često neprelazno) razdvaja glumicu od gledateljice donosi sa sobom i osobitu vrstu ugovora. Oni na pozornici neće samo »izvještavati« o zločinu, kako to čini proza, nego će »postati« konj, ubojica, djevojka prodana u prostituciju, istražitelj, ubojičin najbolji prijatelj, razvratni otac prostitutke itd. Proza nema ambicija »novog utjelovljenja« svojih likova. Proza je posve zadovoljna ako navodi čitateljsku meditaciju i imaginaciju prema unutra, u privatnu nutrinu. Ali kazalište je javna kolektivna kreacija za isto toliko javni kolektivitet publike: ono iskače iz prozne kontrole pripovijedanja i »sjekirom« komada predložak na dionice koje trebaju glumačkoj i redateljskoj kreaciji, a zatim ih na razne načine nadopisuje, rastvara, prekrojava – i dijeli s publikom. Zanimljivo je da u Lorencijevoj inscenaciji nitko ne želi zamahnuti oštrim predmetom prema tekstu. Svi pristojno kruže oko teksta, klanjaju mu se, drže mu simboličnu svijeću, pojaju svete melodije nad tijelom romana koji se smije dodirnuti samo u rukavicama, samo s pincetama, kao da bi ga prisniji dodir pokidao (Dostojevski je inače eksplicitno savjetovao da se s tekstom njegova romana u teatru postupa metodom fragmentacije i nove kontekstualizacije).

Kao događaj, Lorencijev »Zločin i kazna« svakako je eksperiment vrijedan svog promašaja. Čini mi se provokativnijim od mnogih aktualnih repertoarnih predstava, koje se ni ne pitaju treba li tekstu »specijalna zaštita«, niti osluškuju predložak ovoliko pomno koliko to čini Lorencijeva ekipa. Ova predstava također pokazuje i da se uprava umjetničke ravnateljice drame Tene Štivičić u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu konačno bori za pravo umjetnika na otkrivanje i istraživanje, za rizik autorskog eksperimenta (pa i grešku na koju uvijek imamo pravo), što je za svaku pohvalu. I programska knjižica mnogo je bolja od ranije epohe (kvalitetne tekstove u knjižici urednički je prikupila Dina Vukelić). A na publici je da odluči sviđa li joj se ili ne »brisanje teatralnosti« iz teatra.

Osobno, svjedočila sam vrlo hladnoj predstavi, lišenoj potrebe da se udubi ili da oslobodi afekte, zatvorenoj u kolaž pripovijedanja koji vrlo brzo postaje samome sebi svrhom. Pa ipak, ako predstavu shvatim kao pripovjedni koncert, impresionirala me njegova tiha odlučnost da se ostane samo u mediju glasova i zvukova. Puno je sličnih predstava nastalo u Njemačkoj i Francuskoj tijekom posljednjih tridesetak godina, mahom iz potrebe da se vratimo ljudskom glasu i primatu teksta.

Mi kasnimo za trendom, koji ionako nikad ne bi trebalo slijediti, ali čini se da kazalište ima svoju tihu evoluciju u kojoj mu je veoma bitno sačuvati tekstualnost izvedbe. Što se tiče HNK-ove izvedbe Dostojevskog, glumačka je ekipa odlično odabrana i tko god se zaputi na ovu predstavu, imat će mnogo prilika uživati u postmodernoj »opernosti« fino ugođenih glumačkih glasova. Ali sigurno će biti i onih koji bi roman radije osobno pročitali, od kazališta očekujući da pročita i društvenu, ne samo književnu partituru teksta.