Odluka Aleksandra Vučića da opozove srpsku veleposlanicu u Zagrebu Jelenu Milić bacila je ponovo svjetlo reflektora na odnose dviju država. Ali ovaj događaj čini se ipak nema nikakve veze sa srpskim negativnim reakcijama na neke komentare hrvatskih dužnosnika na recentna događanja u Srbiji. Što je dobro jer ono što se trenutno događa u Srbiji Hrvatska, barem ona službena, ne bi trebala komentirati niti se u to na bilo koji način miješati.

Jedan od razloga je i taj što bi miješanjem u ovo što se zbiva u Srbiji mogla možda čak ispasti i pomalo smiješna. Posebno ako bi se prema susjednoj državi odnosila svisoka kao članica EU-a koja daje lekcije nekome tko, barem tako tvrdi, ima namjeru u nju ući. U tu zamku kao da u zadnje vrijeme ponekad upadnu i europarlamentarac Tonino Picula i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Oni govoreći o tome kako Vučić Vlada Srbijom ponavljaju službena stajališta EU-a koja su više-manje točna i kada ocjenjuju situaciju u toj zemlji, i prilično jasna oko toga što se od srpskog predsjednika traži. Ali dok se službeni Bruxelles službeno zgraža nad Vučićem, realan život kao da ide u drugom smjeru. Vučić je nedavno bio u Berlinu, Olaf Scholz je bio u Beogradu. U glavnom gradu Srbije ne tako davno nacrtao se i Emmanuel Macron. A baš jučer navečer u Bruxellesu Vučiću je svečanu večeru priredila Ursula von der Leyen, a pridružio im se i predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa. U igri su iskopavanje litija u Srbiji, kupovina francuskog oružja, izgradnja beogradskog metroa, a Francuska bi po Srbiji gradila i manje nuklearke. Tako da hrvatski dužnosnici ispadaju pomalo smiješni dok kritiziraju Vučića dok on očito i dalje ima ulaz kod četiri najvažnije osobe EU-a. Koje imaju sigurno više od jednog razloga zašto se prave da ne primjećuju stanje medijskih sloboda, pravosuđa i općenito situacije u Srbiji.

Usto, usred prosvjeda koji traju već mjesecima, pohvale Vučićevoj Srbiji izrekao je i američki veleposlanik u toj zemlji Christopher Hill, kadar još iz Bidenove administracije. Slično govori i Trumpov izaslanik Richard Grenell, inače ponosni nositelj jednog od najviših srpskih odličja. Postoje u javnosti informacije da bi američke tvrtke željele graditi Đerdap 3. Postoje i razna objašnjenja zašto je tome tako, odnosno zašto najvažnije zapadne zemlje gledaju kroz prste Vučiću. Jedno moguće objašnjenje čine gore spomenuti gospodarski interesi. Drugo bi bilo da su mu spremni svašta oprostiti samo ako konačno odvoji Srbiju od ruskog svijeta, što je prilično ambiciozni, ali i na neuspjeh osuđen poduhvat.

Drugi razlog za hrvatsko suzdržavanje od navijanja za bilo koju stranu u žestokom unutarnjem sukobu koji vrije u Srbiji je i taj da je, barem tako govori dosadašnja praksa – što se tiče odnosa prema Hrvatskoj, a i prema BiH – gotovo pa sasvim svejedno tko će u njemu prevladati. Jer će taj, tko on bio, dakle Vučić ili neki sadašnji oporbenjak koji ga želi srušiti, o devedesetima, Jasenovcu, Draži Mihailoviću, Titu, Republici Srpskoj i položaju Srba u Hrvatskoj i BiH imati gotovo pa sasvim identično stajalište. O tome su više-manje jednako mislili Zoran Đinđić s jedne i Slobodan Milošević s druge strane. Kao što oko toga velike razlike nema ni između Vučića s jedne i recimo Dragana Đilasa s druge strane. Kao što o tome isto misli i dosadašnja veleposlanica Srbije u Hrvatskoj, što je uostalom dosad više puta i javno obznanila. Kao što će o tome isto misliti i njen nasljednik. Kao što to na kraju krajeva misli i ogromna većina, ako ne i skoro svi građani Srbije.

Tko god vladao Srbijom, Hrvatska treba imati isti pristup. On treba biti lišen bilo kakve romantike i pokušaja pomirenja gdje bi se inzistiralo na praznim gestama za dokone europske birokrate. Hrvatska i Srbija imaju sto stvari oko kojih bi se mogle složiti i surađivati, od energetike, prometa, pop kulture do već ionako sve jače trgovinske razmjene. Međusobno »ispričavanje i izvinjavanje« oko prošlosti je potpuno suvišna djelatnost od koje nikakve opipljive koristi nema. A može biti samo štete. A ovaj nagli odlazak Jelene Milić ionako se više čini kao posljedica unutarsrpskih nesporazuma nego onih između dviju država i dvaju naroda.