Kako to u pravilu i bude kad su dobre stvari u pitanju, skoro pa u isti čas dogodilo se saznanje da je iz tiska nedavno izašla »Olimpijska početnica« i ono da su njene autorice za taj uradak zaslužile nagradu i priznanje Hrvatskog zbora sportskih novinara za 2024. godinu na polju sportske publicistike. A kako je svijet sportskog žurnalizma u nas mahom muški neki svijet, bilo je lako nakon dodjele pred ulazom u zgradu u kojoj stoluje Hrvatski olimpijski odbor prepoznati Anu Popovčić i Laru Žigić, a da ih nikada prije nisi vidio. Istini za volju, nije odmoglo ni silno cvijeće u njihovim rukama, ali i bez toga brzo bismo se mi prepoznali pa zasjeli. Jer, tema je takva da se ima o čemu razgovarati. O olimpizmu ionako svi znamo sve. Ili, možda ipak, pojma nemamo…

Zato je tu evo knjiga tvrda uveza, velikog broja stranica, bogato ilustrirana. Nema to sa slikovnicom veze, makar je ideja, čini mi se, bila u početku ta, velimo Ani Popovčić, autorici knjige.

Smješka se ona, kaže, nije to slikovnica.

– To je edukativni materijal – jednostavno će Ana.

Bome, dobar neki edukativni materijal kad je zaslužio posebno priznanje HZS-a. Bit će da su sportski novinari, novinari općenito, i sami svjesni da bi se olimpizam moglo i trebalo i bolje promicati. Ne da se Ana na taj led navući.

– To je problem današnjeg svijeta u kojem se gledaju i broje klikovi, u kojem je sve na tržištu. Traži se ono što će biti čim zanimljivije čitateljima, a edukacija i nije sama po sebi baš zanimljiva. Školovanje i učenje zahtijevaju sjedenje, trud. Zabava je sve preuzela pa i edukativne teme, tako da se uopće ne čudim da u sportskim temama prevladavaju rekordi, pobjednici, zanimljivosti. To je normalno i ja sam prva koja će čitati takve stvari kad otvorim novine – iskreno će Ana.

I EKONOMIJA, I UMJETNOST

Pravo zbori, a opet možda je problem i taj što se puku čini da ionako o olimpizmu sve zna.

– Jer, ako znamo da je važno sudjelovati, a ne pobijediti, onda sve znamo – velimo.

– Možda i nisam najbolji izbor za pričati o tome kad su meni teme olimpizma izuzetno zanimljive. Ja bih o tome mogla pričati tjednima, godinama – smješka se Ana.

Daleko, dakako, od toga da znamo o olimpizmu sve. S jedne strane antičke Olimpijske igre, s druge moderni Olimpijski pokret taman da se u svijetu izučava i na ozbiljnim studijima.

– Olimpizam se može proučavati skoro pa sa svakog aspekta ljudskog djelovanja. Ekonomija Olimpijskih igara, umjetnost Olimpijskih igara, književnost, sve. Po struci sam povjesničarka umjetnosti, nisam ekonomistica, ali mi je jako zanimljivo bilo proučavati ekonomiju Olimpijskih igara. Zar nije, primjerice, zanimljivo to da je Montreal gotovo pa bankrotirao kad su organizirali Olimpijske igre i taj dug otplaćivali godinama!? Doslovno su kredit otplaćivali do prije nekoliko godina koliko su se zadužili – priča Ana.

Evo nas u čas kako spominjemo bojkot SAD-a OI-a 1980. u Moskvi i dijela zapada, a sve radi upada SSSR-a u Afganistan, da bi istočni blok na čelu sa Sovjetima uzvratio bojkotom OI-a 1984. u Los Angelesu.

– A razlog koji su naveli za bojkot OI-a u Los Angelesu je taj da su te igre previše komercijalizirane, da se time gubi pravi duh olimpizma. Los Angelesu je međutim bilo jako bitno da ne bankrotiraju i da imaju jako dobru financijsku konstrukciju, da ne upadnu u probleme poput Montreala. Sve je to meni jako zanimljivo – priznaje Ana.

A koliko je ilustratorici Lari Žigić bilo zanimljivo uhvatiti se u koštac ilustriranja olimpizma!?

– Kad sam krenula čitati knjigu, shvatila sam da i ne znam tako puno o olimpizmu. Kroz cijeli projekt sam zato puno toga naučila. Čim mi je Ana dala sadržaj, vidjela sam da to nije knjiga samo za djecu, da je koristiti mogu i odrasli – priča Lara.

Testirala je ona i svoje najbliže, roditelje primjerice, pa vidjela da nam je to (ne)znanje o olimpizmu nekako zajedničko. Doduše knjiga je puna zadatka, križaljki, bojanki, pitanja koja su prilagođena mlađim uzrastima, ali zato će odrasli, kako kaže Lara, dobiti pregršt informacija za koje nisu ni znali da ih ne znaju. No, vratiti se valja malo unatrag sve do sporta koji samo na prvu nama veze s onim što je sadržaj knjige.

– Je li vas više pisanju knjige o olimpizmu dovela činjenica da ste se ne tako davno posve uspješno bavili mačevanjem, osvajali i medalje, ili je fakultetska naobrazba i interes za povijest kriva za sve – pitamo Anu.

– Sport. Isključivo sport – k’o iz topa će Ana.

DVA RAZLIČITA SVIJETA

Cijelu mladost imala je ona, kako kaže, ta dva različita svijeta koja su je zaokupljala. S jedne strane povijest umjetnosti na fakultetu, a s druge mačevanje.

– A onda je u jednom trenutku, pred kraj mog studija na Filozofskom fakultetu pokrenuto školovanje na Kineziološkom fakultetu za trenere mačevanja, za nas koji smo već u mačevanju bili. To su sam jako puno naučila, stvarno su mi se otvorili neki novi svjetovi i mogu reći da sam kroz taj studij i kroz te specijalističke i opće predmete shvatila malo ozbiljnije što je sport – ističe Ana.

Povijest sporta je predmet koji joj se svidio, toliko da je kod profesora Jajčevića radila i diplomski na Kineziološkom fakultetu, da bi je kasnije pozvao on da radi i u Muzeju sporta te surađuje u časopisu Olimp. Pomalo skromno Ana priča o svojoj mačevalačkoj karijeri. Kaže, počelA je dosta kasno, tek s 15 godina, ali na vrijeme da postigne neke zapažene rezultate. Zna ona i što joj je pritom bilo od pomoći. Završila je, naime, osnovnu baletnu školu i dva razreda srednje, a to učenje ozbiljnog baleta formiralo ju je tako da je lako i brzo pohvatala sve što je na mačevanju pohvatati trebalo.

– Sjećam se da mi je moj tadašnji trener na prvom satu mačevanja objašnjavao kretnje i ispad, i rekao da se radi o kompleksnom pokretu koji sigurno od starta neće nitko uspjeti napraviti. Nakon godina i godina baleta ja sam ga odmah napravila – smješka se Ana.

Priznat će ona i da joj se mačevanje svidjelo jer je imala osjećaj da to nije »pravi« sport.

– To je bilo nešto posebno, možda čak malo i elitistički. Meni je jako lijepo izgledalo. I iskreno, tek kroz mačevanja sam zavoljela sport – kaže Ana.

E da, elitizam, taman da se prisjetimo kako smo listajući knjigu naletjeli na stranice na kojima ilustracije pokazuju žene koje su na OI-u 1900. pripuštene samo »damskim« nekim spotovima. Vratit ćemo se mi i tome, široka je olimpizam tema, ali se, šalimo se, ništa ne čini šire od funkcije koju Ana danas obnaša. Ona je, naime, voditeljica i koordinatorica Odbora za promicanje tekovina olimpizma, olimpijskog pokreta i znanstvenih dostignuća u sportu. Jedva smo popamtili.

– To je Odbor koji ima širok spektar djelovanja i meni je to drago jer mi pruža mogućnosti da radim puno različitih stvari. Jako volim svoj posao i jako dobro surađujem s ravnateljem Hrvatske olimpijske akademije. Saša Ceraj je i podržao »Početnicu« od početka – ističe Ana.

KRIVAC ZA POČETNICU

Taj posao je na neki način i »kriv« za nastanak ideje o Početnici, želja da se teme s kojima se Ana bavi lakše plasiraju djeci, svim zainteresiranima.

– Puno je tema koje se najlakše mogu plasirati kroz knjigu, kroz ovakav materijal. Jer, ne možemo se klonirati, nemamo dovoljno edukatora, ne možemo pokriti sve što bismo htjeli i mislim da je ovo najbolji način da dopremo do što većeg broja ljudi – ističe Ana.

Da ne bi korone, bila bi tako knjiga dovršena i tiskana i ranije.

– A da nije bilo Lare, ne bi izašla još sigurno – smije se Ana.

Smije se i Lara, ona koja je stavila točku na »i«. Ili, kako to kaže Ana: »Kad sam petstoti put rekla da bih ja još nešto dodala, Lara je rekla: »Ja ne bih.« Na stranu, međutim, šala, kad je činjenica da mi ovakvu knjigu jednostavno do jučer nismo imali.

– Ne samo mi, nego je nije imao mi Međunarodni olimpijski odbor. Koristila sam neke njihove materijale za predavanja, ali ništa slično knjizi nemaju. Napravila sam je zato što sam stvarno vidjela potrebu – kaže Ana.

Knjiga stremi tome da je i informativna i zabavna, da pokriva i antičke Olimpijske igre i moderni olimpizam. A kako se pisala, tako su se otvarale neke nove teme.

– Većina ljudi, naime, uopće ne povezuje olimpizam s nečim što bi se možda na njih odnosilo, već samo s vrhunskim sportom i olimpijcima, a olimpijska filozofija je doista namijenjena svim ljudima. Ideja Pierrea de Coubertina uopće nije ta da sport bude profesionalan i da se netko toliko jako ozbiljno bavi sportom k’o što se današnji profesionalni sportaši bave. Ideja olimpizma je da sport bude dodatak koji čini život kvalitetnijim, boljim, zaokruženim. Filozofija olimpizma je ta da je sport namijenjen doslovno svima – ističe Ana.

Uf, onda bi otac olimpizma, da je danas živ, bio u ozbiljnim problemima.

– Istina, ali kako smo spomenuli da Cuobertin nije htio skijaše, pa nije htio da žene nastupe na prvim OI-ma, tako moramo reći da je on produkt svoga vremena. Isto tako su i OI produkt tog jednog optimističnog perioda prije Prvog svjetskog rata, la belle epoque, razdoblje tehnološkog napretka, industrijske revolucije. Na temelju toga plemić Coubertin zapravo traži način da pozicionira ideje plemićkog odgoja, a to je taj amaterski sport i kvalitetna dokolica. Predivne su to ideje, ali tko bi danas gledao olimpijski sport da se tamo amateri natječu – veli Ana.

Da pak ideja olimpizma itekako živi, dokaz je ta radost u sportaša koji jako vole zaslužiti nastup na Olimpijskim igrama makar ništa materijalno za uzvrat ne dobiju. Kako to!?

OLIMPIJSKA ČAROLIJA

– To je čarolija Olimpijskih igara jer kad pitate sportaše, za njih su Olimpijske igre nešto puno više od svjetskih prvenstava. To je zato što tu imaju cijeli kontekst, i olimpijsku povelju i olimpijske ideale. Olimpijske igre su prvenstveno nastale na ideji da će spriječiti neki budući rat. To je, nažalost, jako kratko trajalo, do Prvog svjetskog rata kada se shvatilo da se ratovi tako zaustaviti ne mogu, ali ideja jest nekakvo bratstvo, nekakvo jedinstvo svih naroda svijeta, svih rasa svijeta. Zajedništvo, fair play, prijateljstvo ljudi koje spaja sport, sve su to vrijednosti olimpizma zbog kojih Olimpijske igre nisu samo skup svjetskih prvenstava u različitim sportovima – objašnjava Ana.

Nego, žene i sport, ona ilustracija koja je novinaru zapela za oko na kojoj se vidi da su im onomad davno dali da igraju kroket i tenis, da jedre i da su na konju.

– Damski neki sportovi, makar je možda malo nespretan izraz – velimo.

– Nije uopće nespretan, to je jako precizan izraz. Bilo je sportova za koje se smatralo da je jako dobrodošlo da se žene njima bave. Recimo tenis je bio preporučljiv. A evo i zašto. U prošlosti su se jako puno brakovi ugovarali, parovi sparivali na nekakvim balovima. Početkom 20. stoljeće se to međutim gubi. Zato su teniski tereni postali mjesto gdje su se mladići i djevojke iz dobrih familija, u kontroliranim uvjetima, mogli upoznati i malo podružiti. Pa je tenis bio preporučljiv. S druge strane bilo je sportova koji su za mlade dame bili strogo zabranjeni. Atletika je, recimo, bila stigmatizirana kao nešto što uopće nije za žene. Tu su se žene jako teško izborile za sudjelovanje – kazuje Ana.

Žene su se zato uhvatile posla i napisale i ilustrirale »Olimpijsku početnicu«. Plan je i prevesti knjigu na engleski jezik, baš kao i to da se pojedina poglavlja prošire i izdaju samostalna izdanja, za početak bit će to specijal o hrvatskom olimpizmu. No, ako se novinara pita, možda je i najsimpatičnija činjenica da knjiga na lijep način spaja roditelje i djecu, bilo dok uče antičke bogove, bilo dok rješavaju zadatke na temu olimpizma. Ana će pri tom pohvaliti Laru uz priznanje da joj je itekako bilo važno da knjiga bude atraktivna, lijepa za vidjeti. Jer, kako veli, koliko god sadržaj bio atraktivan, ako knjiga neće vizualom privući publiku, za ludu joj sve.

– A zašto ja mislim da je knjiga dobra. Imam kćer koja je šesti razred i kojoj stalno pokušavam nešto ispričati od svih tih zabavnih stvari koje znam, nešto je naučiti i naravno – dosadna sam joj. Ali, kad je uzela knjigu, nije ju ispuštala iz ruke. Satima je čitala i rješavala zadatke. E to mi je stvarno bio dobar znak – smije se Ana.

ŠTO OSTADE OD IDEJE?

Ostade za kraj razgovora pitati još samo jedno, što nakon svega ostade danas od ideje olimpizma!?

– Ostalo je nešto. Ljudi se sve više bave sportom, puno je, recimo, starijih koji počinju trčati, trčati maratone što je nekada bilo nezamislivo. Ljude sport privlači, samo treba naći nekakav balans. A tu se onda vraćamo na Grke i onu »u zdravom tijelu, zdrav duh«. Ne treba u ničem pretjerivati, ali sport bi morao biti sastavni dio svakodnevnog života. Ništa ekstremno, ali šetnja, tjelovježba, to da – poručuje Ana.

– Znači, svatko od nas bi mogao biti mali olimpijac – požurili smo reći.

– Neću reći da je svatko od nas olimpijac, ali svatko od nas može živjeti i olimpijsku filozofiju, olimpizam – ne dvoji Ana.

COUBERTIN NIJE
PODNOSIO HIPSTERE

Otac olimpizma Pierre de Coubertin, onako narodski rečeno, nije volio hipstere. Nije volio ništa što je smatrao pomodnim. Nije volio, recimo, alpsko skijanje. Ma i to je, reći će Ana, i opet jedna kompleksna tema. Uglavnom, Coubertin je imao jak otpor prema skijanju, onom koje se na programu Olimpijskih igara pojavilo tek pred Drugi svjetski rat. Nordijske discipline je ‘podnosio’, a alpske discipline, koje su usko vezane uz početak alpskog zimskog turizma, baš nije podnosio. Jer, bio je to sport bogatog svijeta, uglavnom Britanaca koji su ga osmislili u trenucima dokolice, ako ne i dokonosti.

– Današnji Međunarodni olimpijski odbor shvaća da se mora približiti novim trendovima, novim generacijama, otvara se prostor za neke nove sportove, ali je i opet pitanje do koje mjere se možete transformirati da se potpuno ne pogubite – veli Ana s kojom se lako složiti da je primjerice ideja da se s OI-a izbaci hrvanje najblaže rečeno nakaradna.

Kako se prilagoditi novom vremenu da si relevantan, a opet tako da se sačuva tradicija, e to je pitanje na koje se još traži najbolji odgovor.

ZANIMLJIVA TRIVIJALA

Nudi knjiga pregršt one, reklo bi se, zanimljive trivijale koja je dušu dala za pub kvizove. Slaže se Ana, njoj su sve to teme koje su joj vazda bile zanimljive.

– Meni je sve zanimljivo. Recimo, koji je jedini grad koji je dobio domaćinstvo Olimpijskih igara i onda ga odbio – kaže.

– Koji – pitamo.

– Denver – otkriva.

– Pa zašto!? Zato što tad nisu imali Nikolu Jokića – lupamo.

– Zato što su tih 70-ih počeli jačati pokreti protiv Olimpijskih igara, taman da Denver odustane. Takvih je štikleca mali milijun – kaže Ana.