Stvarno, kakve bi to Vujčić financije uveo u škole?
Otkud ovolika strka oko mjere Hrvatske narodne banke da zaoštri kriterije za odobravanje kredita i time ih učini manje dostupnim? U javnoj raspravi uprli su se navodno i klijenti i banke da im se da na vremenu pa je HNB odstupio i prolongirao primjenu na tri mjeseca. Pa otuda što su građani, radnici, u velikom broju sada na krajnjem limitu kupovne moći. Oduzmi im još i mogućnost da kreditom pokrpaju minuse i prežive do iduće plaće i eto ti revolucije.
Najnoviji podatak o medijalnoj plaći koja pomalo i raste, ali je i dalje niska, kaže da polovina zaposlenih radnika prima neto plaću manju od 1.200 eura. Što mogu s tom ili manjom plaćom? Stambeni kredit samostalno već odavno ne mogu dići, gotovinski, ako poneki već imaju, također pomalo izmiče kao opcija. Štoviše, pametno se razduživati jer su troškovi života toliki da dodatni i najmanji pomak može u kućnom budžetu učiniti kaos. Ovrhe i blokade prijete. Dakle, treba ili povećati prihode ili stezati remen. Tko nije riješio stambeno pitanje, po novim uvjetima to će moći još manje.
Te nove uvjete HNB ne uvodi sada bez veze, iako ih je ovim reteriranjem razvodnio i razblažio do besmisla, već zato što su u središnjoj banci uočili da banke imaju preslabe kriterije kod odobravanja kredita. Pa onda žele djelovati preventivno da nas se zaštiti od razine dugova koju u budućnosti možda ne bismo mogli podnijeti. I da se onda ne bi našli u još goroj situaciji. Banke klijentima malo gledaju kroz prste jer žele prodati što više kredita i jer je kreditno sposobnih sve manje – zbog rasta troškova života, malih plaća i plaća koje stagniraju, te visokih cijena nekretnina koje su predmet kredita i ujedno kolaterali. Građani su bankama najvažniji klijenti jer kredite najbolje vraćaju, a uz jednu uslugu koju im prodaju, mogu pridružiti bar još deset. Na koncu, ako sve zaškripi, najlakše se naplate. Unutar sektora kućanstava još su im draži zaposleni u javnom sektoru jer je država trenutno najpoželjniji poslodavac. Tu je lani došlo do velikog skoka kredita, paralelno s velikim skokom plaća u javnom sektoru. I sada se to pomalo zaustavlja, bazen super-likvidnih se prazni, bitan postaje svaki klijent, a onda još i HNB ulijeće sa svojim mjerama, makroprudencijalnim i izravnim, jer drukčije više ni ne može.
Minimalna plaća u Hrvatskoj je, naime, 750 eura neto. Sve je više ljudi na tom, sada nešto većem, ali i dalje preniskom minimalcu. S obzirom da je medijan na užasno niskih 1.200 eura neto, ispada da se dakle polovica zaposlenih kreće u tom rasponu od 750 do 1.200 eura. I to je hrvatska realnost. I većina je naravno u privatnom sektoru. Koji u pravilu ne trza previše ni na sindikalne apele ni na godine staža ni na stupanj obrazovanja. Dakle, u tom rasponu plaća u privatnom sektoru su, od nisko obrazovanih do doktora znanosti. A kada se tako počnu »lijepiti« dohoci pa se minimalac i veliki broj srednjih, a kvalitativno šarolikih plaća koje dugo stagniraju, počinju spajati – nismo daleko od urušavanja društva, besmisla rada i obrazovanja, a o izvrsnosti koja se promovira da ne govorimo. Svakako smo još bliže novom egzodusu radnika koje ne zanima nikakva ideologija nego samo rečenica koje se sjećamo iz filma »Jerry Maguire«, a glasi: »Show Me the Money.« No, priče o tome da treba nekamo ići također odgovaraju potkoženoj manjini. Ne treba bježati, nego se za prava boriti. Kako? Pa, za početak – edukacijom.
Evo obilježava se tjedan novca s ciljem povećavanja financijske pismenosti u sklopu kojeg su održani razni lepršavi eventi, pa i u HNB-u, gdje je guverner usput komentirao i to kako bi u škole kao obavezan trebalo uvrstiti predmet osobne financije. On se za to već dugo zalaže. Jasno, to su sve znanja koja bi u životu mogla pomoći, a ako može vjeronauk (koji je, hvala ti bože, tek izborni), što ne bi mogla i druga dogma, neoliberalna ideologija o tome kako smo sami kovači svoje financijske sreće i kako svatko tko se u poslodavačkim očima trudi ima više, a onaj tko se ne trudi ima manje i tko mu je kriv kada nije na vrijeme hvatao poziciju i uspješno se plasirao. Stvarno, kakve bi Vujčić djecu financije podučavao? Da im kaže da imaju pedeset posto šanse biti na minimalcu kada se jednom u svojoj zemlji i zaposle? I da onda tim teško zarađenim minimalcem – a što se lijepo kaže »oskudni resursi« – znaju što bolje raspolagati da ne bi nešto možda tražili od države? Btw, i HNB je javni sektor. Ili još bolje, da uza sve taj oskudni dohodak još stignu i rastegnuti na štednju ili ulaganje, čitaj »diverzificirati« ga po financijskim proizvodima i uslugama banaka i ostalih izdanaka krupnog kapitala? Bi li to bile ideološki obojene ili posve bezbojne, obezličene i sasvim »stručne« financije, i postoje li uopće takve, ako se političkim odlukama formira okvir i društveno prihvaćena propaganda? Bi li te financije u širem smislu uključile i osnove političke ekonomije od kojih sve kreće?
Kao digresiju samo da spomenem jednu važnu misao: »Samo marksističko mišljenje je mišljenje, sve ostalo je brbljanje«, kako je to precizno objasnio hrvatski filozof Vanja Sutlić, i to bi uistinu svugdje i uvijek morala biti prva lekcija. U tom duhu, bi li dakle ove »wanabbe« financije koje spominju u HNB-u uključile i nužnu edukaciju o tome kako u kapitalističkom društvu radnik obično prima manje nego što zasluži jer samo manji dio radnog vremena radi za sebe, a puno veći za profit koji se u obliku dividende prelijeva vlasniku kapitala? Ili – ako bi obuhvatile i banalnost hrvatskih privrednih stranputica – bi li objasnile i smisao valutnog područja u koje se ulazi isključivo iz političkih razloga i koje su posljedice toga? To je recimo suvremena, recentna pojava, pa bi bilo lakše i plastičnije objasniti zašto ono što je bilo pet kuna sada košta pet eura i slično. Bi li taj predmet obuhvatio objašnjenje tokova krupnog kapitala u devedesetima koji su zacementirali ovakve robovlasničke i eksploatatorske odnose kapitala i moći? Bi li objasnio zašto se s jedne strane promovira kultura startupa i samozapošljavanja, a s druge u javnom sektoru zapošljava šakom i kapom po tko zna kakvim kriterijima? Ponekad, naravno… Bi li uopće objasnio, pohvalio se, što je i sam HNB nekad radio kada su banke prodane pa nije mogao nikako drukčije intervenirati nego da totalno zapriječi tokove kapitala…
Dakle, da bi se mogao sagledati kontekst, da bi se mogla vidjeti šira slika, u školama bi se, svima, i u gimnazijama i u strukovnim srednjim školama morali predavati svi predmeti općeg i širokog društvenog i humanističkog obrazovanja. Što šire, to bolje. A ne kao što je sada plan da se dijelu strukovnih škola i to što su od humanistike imale oduzme (zašto?), a onda bi neki ovako parcijalno uvodili predmet gdje bi se, bojim se, više učilo kako biti »u okviru« i nikad iz njega ne pomoliti nos; kako izračunati koordinatu niske razine, bez da se shvati u kojoj smo galaksiji. No pasarán!
Aneli Dragojević Mijatović
Lepršavi »eventi« i nebulozne ideje
Aneli Dragojević Mijatović
23. ožujak 2025 08:19
Sandra Simunovic/PIXSELL
Stvarno, kakve bi to Vujčić financije uveo u škole?
Otkud ovolika strka oko mjere Hrvatske narodne banke da zaoštri kriterije za odobravanje kredita i time ih učini manje dostupnim? U javnoj raspravi uprli su se navodno i klijenti i banke da im se da na vremenu pa je HNB odstupio i prolongirao primjenu na tri mjeseca. Pa otuda što su građani, radnici, u velikom broju sada na krajnjem limitu kupovne moći. Oduzmi im još i mogućnost da kreditom pokrpaju minuse i prežive do iduće plaće i eto ti revolucije.
Najnoviji podatak o medijalnoj plaći koja pomalo i raste, ali je i dalje niska, kaže da polovina zaposlenih radnika prima neto plaću manju od 1.200 eura. Što mogu s tom ili manjom plaćom? Stambeni kredit samostalno već odavno ne mogu dići, gotovinski, ako poneki već imaju, također pomalo izmiče kao opcija. Štoviše, pametno se razduživati jer su troškovi života toliki da dodatni i najmanji pomak može u kućnom budžetu učiniti kaos. Ovrhe i blokade prijete. Dakle, treba ili povećati prihode ili stezati remen. Tko nije riješio stambeno pitanje, po novim uvjetima to će moći još manje.
Te nove uvjete HNB ne uvodi sada bez veze, iako ih je ovim reteriranjem razvodnio i razblažio do besmisla, već zato što su u središnjoj banci uočili da banke imaju preslabe kriterije kod odobravanja kredita. Pa onda žele djelovati preventivno da nas se zaštiti od razine dugova koju u budućnosti možda ne bismo mogli podnijeti. I da se onda ne bi našli u još goroj situaciji. Banke klijentima malo gledaju kroz prste jer žele prodati što više kredita i jer je kreditno sposobnih sve manje – zbog rasta troškova života, malih plaća i plaća koje stagniraju, te visokih cijena nekretnina koje su predmet kredita i ujedno kolaterali. Građani su bankama najvažniji klijenti jer kredite najbolje vraćaju, a uz jednu uslugu koju im prodaju, mogu pridružiti bar još deset. Na koncu, ako sve zaškripi, najlakše se naplate. Unutar sektora kućanstava još su im draži zaposleni u javnom sektoru jer je država trenutno najpoželjniji poslodavac. Tu je lani došlo do velikog skoka kredita, paralelno s velikim skokom plaća u javnom sektoru. I sada se to pomalo zaustavlja, bazen super-likvidnih se prazni, bitan postaje svaki klijent, a onda još i HNB ulijeće sa svojim mjerama, makroprudencijalnim i izravnim, jer drukčije više ni ne može.
Minimalna plaća u Hrvatskoj je, naime, 750 eura neto. Sve je više ljudi na tom, sada nešto većem, ali i dalje preniskom minimalcu. S obzirom da je medijan na užasno niskih 1.200 eura neto, ispada da se dakle polovica zaposlenih kreće u tom rasponu od 750 do 1.200 eura. I to je hrvatska realnost. I većina je naravno u privatnom sektoru. Koji u pravilu ne trza previše ni na sindikalne apele ni na godine staža ni na stupanj obrazovanja. Dakle, u tom rasponu plaća u privatnom sektoru su, od nisko obrazovanih do doktora znanosti. A kada se tako počnu »lijepiti« dohoci pa se minimalac i veliki broj srednjih, a kvalitativno šarolikih plaća koje dugo stagniraju, počinju spajati – nismo daleko od urušavanja društva, besmisla rada i obrazovanja, a o izvrsnosti koja se promovira da ne govorimo. Svakako smo još bliže novom egzodusu radnika koje ne zanima nikakva ideologija nego samo rečenica koje se sjećamo iz filma »Jerry Maguire«, a glasi: »Show Me the Money.« No, priče o tome da treba nekamo ići također odgovaraju potkoženoj manjini. Ne treba bježati, nego se za prava boriti. Kako? Pa, za početak – edukacijom.
Evo obilježava se tjedan novca s ciljem povećavanja financijske pismenosti u sklopu kojeg su održani razni lepršavi eventi, pa i u HNB-u, gdje je guverner usput komentirao i to kako bi u škole kao obavezan trebalo uvrstiti predmet osobne financije. On se za to već dugo zalaže. Jasno, to su sve znanja koja bi u životu mogla pomoći, a ako može vjeronauk (koji je, hvala ti bože, tek izborni), što ne bi mogla i druga dogma, neoliberalna ideologija o tome kako smo sami kovači svoje financijske sreće i kako svatko tko se u poslodavačkim očima trudi ima više, a onaj tko se ne trudi ima manje i tko mu je kriv kada nije na vrijeme hvatao poziciju i uspješno se plasirao. Stvarno, kakve bi Vujčić djecu financije podučavao? Da im kaže da imaju pedeset posto šanse biti na minimalcu kada se jednom u svojoj zemlji i zaposle? I da onda tim teško zarađenim minimalcem – a što se lijepo kaže »oskudni resursi« – znaju što bolje raspolagati da ne bi nešto možda tražili od države? Btw, i HNB je javni sektor. Ili još bolje, da uza sve taj oskudni dohodak još stignu i rastegnuti na štednju ili ulaganje, čitaj »diverzificirati« ga po financijskim proizvodima i uslugama banaka i ostalih izdanaka krupnog kapitala? Bi li to bile ideološki obojene ili posve bezbojne, obezličene i sasvim »stručne« financije, i postoje li uopće takve, ako se političkim odlukama formira okvir i društveno prihvaćena propaganda? Bi li te financije u širem smislu uključile i osnove političke ekonomije od kojih sve kreće?
Kao digresiju samo da spomenem jednu važnu misao: »Samo marksističko mišljenje je mišljenje, sve ostalo je brbljanje«, kako je to precizno objasnio hrvatski filozof Vanja Sutlić, i to bi uistinu svugdje i uvijek morala biti prva lekcija. U tom duhu, bi li dakle ove »wanabbe« financije koje spominju u HNB-u uključile i nužnu edukaciju o tome kako u kapitalističkom društvu radnik obično prima manje nego što zasluži jer samo manji dio radnog vremena radi za sebe, a puno veći za profit koji se u obliku dividende prelijeva vlasniku kapitala? Ili – ako bi obuhvatile i banalnost hrvatskih privrednih stranputica – bi li objasnile i smisao valutnog područja u koje se ulazi isključivo iz političkih razloga i koje su posljedice toga? To je recimo suvremena, recentna pojava, pa bi bilo lakše i plastičnije objasniti zašto ono što je bilo pet kuna sada košta pet eura i slično. Bi li taj predmet obuhvatio objašnjenje tokova krupnog kapitala u devedesetima koji su zacementirali ovakve robovlasničke i eksploatatorske odnose kapitala i moći? Bi li objasnio zašto se s jedne strane promovira kultura startupa i samozapošljavanja, a s druge u javnom sektoru zapošljava šakom i kapom po tko zna kakvim kriterijima? Ponekad, naravno… Bi li uopće objasnio, pohvalio se, što je i sam HNB nekad radio kada su banke prodane pa nije mogao nikako drukčije intervenirati nego da totalno zapriječi tokove kapitala…
Dakle, da bi se mogao sagledati kontekst, da bi se mogla vidjeti šira slika, u školama bi se, svima, i u gimnazijama i u strukovnim srednjim školama morali predavati svi predmeti općeg i širokog društvenog i humanističkog obrazovanja. Što šire, to bolje. A ne kao što je sada plan da se dijelu strukovnih škola i to što su od humanistike imale oduzme (zašto?), a onda bi neki ovako parcijalno uvodili predmet gdje bi se, bojim se, više učilo kako biti »u okviru« i nikad iz njega ne pomoliti nos; kako izračunati koordinatu niske razine, bez da se shvati u kojoj smo galaksiji. No pasarán!