RIJEKA – Nakon uspjeha s posljednjim filmom “Pamtim samo sretne dane”, redatelj Nevio Marasović vraća se s novim uratkom, nagrađivanom romantičnom dramom “Šlager”, čija je nedavno održana riječka premijera u Art-kinu, uz gostovanje filmske ekipe, označila i početak filmske kinodistribucije.

Nakon distopijskog SF-a (“The Show Must Go On”, 2010.), metafilma (“Vis-À-Vis”, 2013.), crnohumornog trilera (“Goran”, 2016.) i nadnaravne drame o smrti (“Pamtim samo sretne dane”, 2023.), jedan od žanrovski najraznolikijih domaćih redatelja, Nevio Marasović, vraća se s romantičnom dramom “Šlager”, koja donosi priču o poznatome filmskom redatelju (Janko Popović Volarić) u krizi srednjih godina, koji poziva svoju neprežaljenu bivšu djevojku (Lanu Barić) da mu pomogne napisati scenarij za film, temeljen na njihovoj vezi.

U romantičnom i samotnom okruženju slovenskog jezera Bled, pritom na površinu isplivaju sva potisnuta zamjeranja, ali i sretni trenuci. Istražujući što se događa s osjećajima jednom kada romansa prođe, vješto balansirajući dramu, nostalgiju i humor, film “Šlager” rezultira svojevrsnom terapijskom katarzom.

Uspoređujući rad na svoja posljednja dva filma, “Pamtim samo sretne dane” i “Šlager”, redatelj Marasović kazao je kako je u filmu “Pamtim samo sretne dane” bilo otprilike 28 glumaca, dok je svome novome filmu “Šlager” njih tek dvoje.

Film je nastavak suradnje redatelja i Janka Popovića Volarića, koji tumači jednu od glavnih uloga, dok je s Lanom Barić redatelju to prva suradnja. Na samome filmu, pojašnjava Marasović, radio je oko mjesec i pol, a ideja se razvila iz jednog uobičajenog prijateljskog razgovora između Popovića Volarića i njega, nakon čeka su kontaktirali Lanu Barić, zatim producenticu te slovenski hotel u blizini Bleda.

Uz samog redatelja, na scenariju su radili i Barić i Popović Volarić, što je, s obzirom na neposrednu blizinu snimanja, prema riječima Marte Ban iz Art-kina, rezultiralo uigranošću i iskrenošću na velikome platnu. Kako je pojasnio glumac Popović Volarić, radili su kontinuirano, uz “paralelno snimanje, montiranje, probavanje”, tako da se film unekoliko mijenja s obzirom na određen snimljeni dio, što omogućuje svojevrsnu “neviđenu slobodu koju je teško imati”, onu koja nije moguća s HAVC-ovim fondovima, koje su u fazi postprodukcije na kraju ipak iskoristili.

Na svoje pozitivno iskustvo rada na filmu osvrnula se i Lana Barić koja je istaknula kako ovakav proces rada, u kojemu se piše, istražuje, improvizira, to jest “glumački posao radi na najljepši mogući način” priželjkivala, stoga joj je i sâm projekt “blizak srcu”. Prema riječima producentice Ire Cecić, sve se događalo brzo, no sve im je išlo za rukom, a ljubav prema samome projektu vidi se na kraju i na velikome platnu.

Film je na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu nagrađen dvama Zlatnim arenama, za najbolju glumicu (Lana Barić) i najbolju glazbu (Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz), uz visoku ocjenu publike (4,31), a Lana Barić kasnije je osvojila nagradu za najbolju glumicu i na Međunarodnom filmskom festivalu Prifest u Prištini.

Producentica filma je, uz Marasovića i Popovića Volarića, Ira Cecić. Scenarij supotpisuju Nevio Marasović (koji je film i montirao), Janko Popović Volarić i Lana Barić. Direktor fotografije je Radislav Jovanović Gonzo. Film je podržao Hrvatski audiovizualni centar.